XIX. st.

Livadićev dvorac, XVIII.st.

U prvom desetljeću XIX. stoljeća val Napoleonovih osvajanja doseže do Karlovca, pa je rijeka Sava stvaranjem Ilirskih provincija postala državna granica između dva carstva, Austrije i Francuske. Samobor se, kao sjedište kantona, našao unutar francuskih ilirskih provincija od 1809.-1813. godine. Ovo je područje držala Austrija nakon odlaska Francuza u "Kraljevini Iliriji", a Hrvatskoj je vraćeno tek 1822. godine.

Od 1807. godine djeluje u Samoboru gradska limena glazba. 1824.-1826. godine gradi se zgrada magistrata s vijećnicom. U tek dovršenoj vijećnici održavaju se balovi za vrijeme fašnika. Od tridesetih godina počinje i organiziranje fašnika.

Tridesetih godina ovoga stoljeća kurija (danas Muzej) skladatelja Ferde Livadića (1799.-1879.) postala je okupljalište pristalica Hrvatskog narodnog pokreta, a 1833. godine tu je skladana i budnica "Još Hrvatska nij' propala".

U preporodnom je razdoblju počela s radom 1839. godine tvornica stakla u Osredku kod Bregane. S promjenjivim uspjehom radila je do početka XX. stoljeća. Ukidanjem feudalnih odnosa 1848. godine dolazi do niza preobražaja na selu i u gradu. Manja plemićka dobra propadaju u krizi i dijelom dolaze u ruke građanskih vlasnika (trgovaca i obrtnika), kućne zadruge su se počele raspadati, pa dolazi do usitnjavanja seljačkih posjeda.

Od 1850. godine preobrazbom uprave ukidaju se feudalne ustanove i dolazi do modernizacije uprave i sudstva. Novim ustrojem uprave Samobor je izgubio stare povlastice, općina je podređena kotarskom uredu. Od 1851. godine ustrojena je i Podžupanija Samobor koja s još pet podžupanija čini Zagrebačku županiju. U Samoborsku podžupaniju spadalo je 127 naselja s 18.755 stanovnika. Sam grad brojio je 2.669 stanovnika. Najveća privredna djelatnost Zagrebačke županije zabilježena je u kotaru Samobor koji je 1857. godine imao 317 zanatlija, 24 trgovca, 282 pomoćna radnika, 229 slugu i 158 nadničara.

Nakon prijelaznog razdoblja apsolutizma, u periodu povratka ustavnosti u 1860-im dolazi do jačanja poduzetništva, podizanja tvornica, okupljanja kapitala u kreditnim ustanovama, modernizacije prometa. Na prvoj Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi 1864. godine u Zagrebu 225 izlagača iz Samobora izlaže svoje proizvode.

U drugoj polovici XIX. stoljeća Samobor se komunalno uređuje, pošumljuje, uređuju se parkovi, otvaraju kupališta i pansioni za smještaj kupališnih gostiju. Blizina Zagreba, dobra cestovna povezanost i prirodni potencijali preduvjet su za razvoj Samobora kao turističkog mjesta. 1868. godine proradile su toplice sa sumpornom vodom u Svetoj Heleni (danas Šmidhenovo kupalište). 1879. godine u Samoboru se tiskaju prve novine - zabavno-poučni list "Ljubica". Godine 1886. osniva se "Društvo za poljepšavanje Samobora" - preteča turističkog društva. 1889. godine počelo je s radom Hidropatsko kupalište i zavod na Vugrinščaku podno Starog grada. Otvaraju se pansioni za smještaj gostiju. Od kraja XIX. stoljeća u uređenom perivoju Anindol na blagdan sv. Ane (26. srpnja), održava se poznato proštenje. Danas Samobor na blagdan sv. Ane, obilježava i Dan grada.

Do sedamdesetih godina XIX. stoljeća sve važnije cestovne i riječne magistrale u Hrvatskoj zamijenjene su željezničkim vezama.

Tek izgradnjom mosta preko Save kod Podsuseda 1883. godine stvorene su mogućnosti za povezivanje Samobora s jednom od željezničkih pruga. Konačno, uskotračna željeznička pruga, puštena u promet 1901. godine, povezala je Samobor sa Zagrebom. Popularni "Samoborček" vozio je do 1979. godine.