XX. st.

Feudalni grad iz XIII. stoljeća, sada ruševinu, kupila je samoborska općina 1902. godine od posljednjeg vlasnika i počela ga uređivati za potrebe turizma.

1900. godine osnovana je Pučka knjižnica i čitaonica. Od 1904. godine izlaze "Samoborski list" i pokladni list "Sraka". 1910. godine osnovan je klub "Šišmiš" koji otvara prvi muzej smješten u kuli Staroga grada (današnji muzej otvoren je u Livadićevom dvorcu 1949. godine). Iste 1910. godine, o stotoj obljetnici Vrazova rođenja, podignut je spomenik Ljubici Cantilly, a Samobor je zadesila velika poplava. U daljem desetljeću do I. svjetskog rata u grad se pojačano doseljava stanovništvo. 1911. godine izvršen je popis stanovnika po kojem grad ima 2.736 žitelja. Društvo za poljepšavanje grada postavilo je piramidu na Tepcu. Samobor je imao 234 obrtnika, 14 trgovaca na veliko, 23 trgovine na malo, 7 tvornica, 2 tiskare, 2 štedionice. 1915. godine tiskano je Langovo djelo "Samobor, narodni život i običaji". 1916. godine skinuta su zvona iz samoborskih kapelica za potrebe rata. 1917. godine iz istih razloga skinuta su zvona župne crkve. Prve poslijeratne godine prošle su u znaku uklanjanja teških posljedica vojnih zbivanja 1914.-1918. 1921. godine po novom popisu stanovnika Samobor ima 2.639 žitelja, a cijela župa 8.500 duša. 1926. godine obilježena je 100-godišnjica rođenja Ivana Perkovca.

Između dva rata u Samoboru je izgrađeno još nekoliko vila - pansiona za potrebe kupališnog turizma. Na Stražniku, Gizniku i Anindolu uz uređene vinograde grade se i klijeti i kuće za odmor.

Poslije II. svjetskog rata jezgri starog Samobora dograđena su na sve strane nova naselja, industrijski pogoni se sele van grada, a obronci Stražnika, Tepca, Anindola i Giznika postaju zone za individualnu stambenu izgradnju.

Sve to zajedno čini Samobor gradom po mjeri čovjeka, a njegovu okolicu poželjnim mjestom za zdrav život u izuzetnom prirodnom okružju.