Livadićev Dvorac, XVII. st.

Nastao u nekoliko građevinskih etapa na ovećem posjedu pl. Kralića. Prvi je puta registriran i ucrtan na karti Samobora koju je izradio kartograf Petar Antun Praunsperger 1764. godine. Krajem 18. stoljeća taj posjed kupuje dvorski savjetnik Franjo pl. Tisztpataky i na njemu gradi novi udobni dvorac. Cijeli posjed s dvorcem udova pl. Tisztpataky oporukom 1809. godine namjenjuje svom nećaku (tada maloljetnom) Ferdi Livadiću (Wiesner). To imanje u posjedu je Ferde Livadića do njegove smrti 1879. godine kad ga prezaduženi sinovi Livadićevi prodaju trgovcu Matiji Baueru. Već četiri godine kasnije, novim je vlasnikom imanja samoborski veleposjednik Ivan pl. Francisci.

Po očevoj smrti Hinko Francisci daje dvorac temeljito restaurirati - popločavaju se hodnici, polažu parketi, obnavlja inventar, a hodnik prizemlja oslikava se zidnim slikarijama (freske s povijesnim prizorima, rad Marka Antoninija iz 1895. god.). Tada je uređen i zapušteni park, posađene su platane, a na pročelju dvorca je uzidan obiteljski grb. Na zaglavnom kamenu portala uklesana je 1883. godina.

Svoje zlatno doba ovaj dvorac doživljava u zrelosti Ferde Livadića koji kao jurist i glazbenik, načelnik i sudac, školski ravnatelj, počasni član narodnog zemaljskog glazbenog zavoda, u svome domu ugošćuje mnoge ugledne ljude svoga vremena, a ponajviše "Ilirce": Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Janka Draškovića, Dragutina Rakovca, Ljudevita Vukotinovića, Petra Preradovića… U tom je samoborskom domu prvi puta zapjevana ilirska budnica "Još Hrvatska nij' propala", koju je Ferdo Livadić skladao na stihove Ljudevita Gaja 1833. godine.