
Kada je nastalo prvo naselje na položaju današnjeg Samobora ne može se točno utvrditi, jer do sada u samom gradu nisu nađeni pretpovijesni nalazi.
It has not been precisely determined when the first settlement arose in the area of present day Samobor, as no prehistoric traces have been discovered to date.
Po brežuljcima oko Samobora, na Stražniku, Hajdovčaku i Gradišću pronađeni su predpovijesni predmeti: kamene sjekire, posuđe, dijelovi oružja i alata što nam govori da današnji dolinski položaj Samobora nije odgovarao potrebama tadašnjeg čovjeka.
Za razvoj urbane sredine imao je ovaj kraj sve: rijeku, dolinu, uzvisine za zaštitu i sigurnost i ravnicu prema Savi ispresijecanu putevima.
On the hillsides around Samobor, at Stražnik, Hajdovčak and Gradišće a number of prehistoric artefacts, stone axes, vessels, pieces of weapons and tools have been unearthed, indicating that the present day low – lying location of Samobor did not suit the needs of early dwellers.
The area had everything needed for development of an urban community, a river, valley, elevated grounds for protection and safety and an open plain facing the Sava River, criss-crossed by roadways.
Nasljeđe materijalne kulture metalnih doba, (bakrenog, brončanog i željeznog) nalazi se na više lokaliteta po kojima zaključujemo o postojanju naselja na Kosovcu iznad Bregane, Velikom Lovniku, Popov – dolu, Budinjaku…
Remains of material culture belonging to the metal ages (copper, bronze and iron) have been found at several sites, leading us to believe that there must have existed settlements at Kosovac, above Bregana, at Veliki Lovnik, Popov-dol and Budinjak.
Iz vremena prisustva keltskog plemena Tauriska važan je nalaz srebrnih novčića “Samoboraca”, koji su nađeni u blizini Okića. Pretpostavlja se da je u okolici Samobora bila i kovnica tog novca.
Of some importance are silver coins, called “Samoborci” found in the vicinity of Okić dating back to the period of the inhabitation of the Celtic tribe Tauriska. It is assumed that there must have been a mint where the coins were minted I the Samobor outskirts.
Podvrgavanjem ilirskih i keltskih plemena rimskoj vlasti počinje vrijeme pisanih historiografskih spomenika te završava razdoblje predpovijesti.
The end of prehistoric period and the appearance of written historical documents coincide with the submission of Illyrian and Celtic tribes to the Roman authority.
Najznačajniji rimskodobni lokalitet našeg područja je nekropola u selu Gornja Vas na Žumberku sa šezdesetak grobova iz ranocarskog perioda.
The most important locality dating back to Roman times in this area is the necropolis in the village of Gornja Vas on Mt. Žumberak containing some 60 graves from an early imperial period.
Nastajanje trgovišta dugotrajan je društveni i gospodarski proces koji se odvijao i stoljećima prije nego se o trgovištima sačuvao prvi pismeni podatak.
Samoborsko trgovište (naselje) nalazilo se na cesti i granici prema Teutoniji, uz Okićku utvrdu, kojoj je do 1242. godine i pripadalo.
Formation of marketplaces is a social and economic process that has been going on for centuries and was in place even before written records were first kept of their existence.
The Samobor marketplace (settlement) was located at the road on the border towards Teutonia, near the Okić Fortress, to which it belonged until 1242.
Stanovnici samoborskog trgovišta već su od hercega Kolomana 1240. godine dobili povlastice koje ih oslobađaju vlastelinskog gospodstva. Bela IV., ugarsko – hrvatski kralj, pozivajući se na taj raniji privilegij, darovao je 1242. godine Samoborcima povelju “slobodnog kraljevskog trgovišta”. Po toj su povelji stanovnici Samobora bili izuzeti od sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgnuti sudstvu svog načelnika kojeg su slobodno izabrali. Smjeli su birati svog župnika i raspolagati crkvenom desetinom. U povelji su zabilježene i granice teritorija oko trgovišta koje im je kralj dao.
Godišnji porez je utvrđen za cijelo trgovište 100 pensa i za tržnu pristojbu 30 pensa.
Pogranični položaj samoborskog trgovišta postaje po njega koban u drugoj polovici 13. stoljeća. U ratu za austrijsko i štajersko vojvodstvo ratuju ugarski kralj Stjepan V. i češki kralj Otokar Přemisl II. Ratnici češkog kralja izgradili su oko 1270. godine utvrdu iznad samoborskog trgovišta oko koje se i vode borbe. Okićki knez borio se na strani ugarskog kralja, te ga za nagradu što je Česima oteo utvrdu Samobor, kralj ga daruje trgovištem Samobor i ubiranjem tridesetine. Tako se privilegirano trgovište našlo opet u posjedu okićkog vlastelinstva.
Utemeljenjem Zagrebačke biskupije 1094. godine u našu zemlju dolaze i brojni crkveni redovi. Tako je u Samoboru u drugoj polovici 13. stoljeća zagrebačka Cistercitska opatija imala svoju prepozituru s kapelom sv. Helene (na mjestu današnje kapele sv. Helene).
As early as 1240, the residents of Samobor settlements were granted privileges releasing them from the authority of local nobility by the Duke Coloman. Referring to this privilege, the Hungarian and Croatian King Bela IV granted the Samobor citizens a charter of a “free royal marketplace” in 1242. According to this charter, they were taken out of the jurisdiction of king’s judges and placed under the judicial authority of their freely elected leader. They were allowed to choose their own vicar and disposed freely of the tithe. The charter also marked the boundaries around the marketplace granted by the king.
The annual levy imposed for the entire marketplace amounted to 100 pens, and market fee was 30 pens.
The border location of the Samobor marketplace proved fatal for the existence of market site in the second half of 13 th century. The Hungarian King Stephan V and Czech King Otokar Premisl II waged wars for the Austrian and Styrian duchies. Around 1270, the warriors of the Czech king set up a fortress above the marketplace where actual battles took place. The knight of Okić fought on the side of the Hungarian king. As a reward for capturing the Samobor fortress from the Czechs, the king granted him the Samobor marketplace and entitled him to levy a thirtieth. Thus the privileged marketplace again came into the possession of the Okić lords.
When the Zagreb diocese was founded in 1094, numerous religious orders entered the country. Thus, the Zagreb Cistercian Abby had its repository in Samobor with the Chapel of St. Helena (present-day location of the Chapel of St. Helena) in the second half of 13 th century.
Od 1334. godine spominje se župa s crkvom sv. Anastazije. Današnja župna crkva izgrađena je 1688. na mjestu stare, trošne crkve. Do kraja 14. st. i početka 15. st. utvrda Samobor ostala je u posjedu kraljeva, odnosno banova koji su njome upravljali. Bili su oni i vlasnici rudnika bakra u Rudama koji je radio od 14. stoljeća. Trgovište se pak sve do 15. stoljeća razvijalo na temelju povlastica, iako su ga feudalni vlasnici utvrde držali kao svoje vlasništvo.
The parish with the Church of St. Anastasia was first mentioned in 1334. The present day parish church was built in 1688 at the site where the old, dilapidated church once stood. The Samobor Fortress remained in the possession of the kings or bans who administered it up until the beginning of the 15 th century. They also owned the copper mine at Rude, in exploitation since the 14 th century. The marketplace, continued to grow until the 16 th century, thanks to the privileges, although the feudal lords of the fortress retained it in their possession.
Sukobi stanovnika trgovišta s vlastelom iz utvrde započeli su 1525. godine kad je kralj Ludovik posjednicima vlastelinstva dao pravo pobiranja kraljevskog poreza u trgovištu.
U XVI. stoljeću zbog turskog osvajanja velikog područja naseljenog Hrvatima, dolazi do iseljavanja i preseljavanja stanovništva unutar zemlje. Na područje samoborskog vlastelinstva i u trgovište dolazi val naseljenika iz krajeva koje su opustošili Turci. Oko 1525. godine dolaze u Samobor i franjevci iz područja bosansko-hrvatske franjevačke provincije. Darovana im je bila crkva Blažene Djevice Marije u Polju, koju je još 1242. godine sagradio Bela IV.
Početak školstva u Samoboru vezan je uz dolazak franjevaca, jer uz dušebrižnički rad uče djecu čitati i pisati. Od 1535. godine spominje se škola u samostanu franjevaca.
Seljaci samoborskog vlastelinstva, nezadovoljni svojim položajem, uključili su se u veliku seljačku bunu koja je izbila 1573. godine na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Jedna od bitaka seljaka i feudalne vojske vodila se i 6. veljače 1573. godine kod Kerestinca.
The clashes of marketplace settlers with the fortress lords began in 1525 when King Ludovic entitled the manor lords to collect the king’s levies on the marketplace on his behalf.
In the 16 th century, a large period of migration and resettlement occurred within the country, due to Turkish occupation of vast areas populated by Croats. The area of the Samobor manorial estates and the marketplace were flooded by a wave of settlers fleeing areas devastated by the Turks. Around 1525, Franciscan priests from the Bosnian – Croatian Franciscan province also came to Samobor. They received the donation of the Church of the Blessed Virgin Mary at Polje, erected by Bela IV in 1242.
The beginnings of education in Samobor is linked to the arrival of Franciscan priests, who, in addition to their evangelical work, taught children to read and write. The school in the Franciscan convent was first mentioned in 1535.
The peasants from the Samobor feudal estate, dissatisfied with their position, joined the great peasant revolt which broke out in 1573 on the feudal estate of Stubica and Susedgrad. One of the battles between peasants and feudal warriors was fought at Kerestinac on 6 February 1573.
U 17. stoljeću započeta sudska parnica trgovišta i vlastele nastavila se i u 17. stoljeću. Iako su sve do 1675. godine svi kraljevski vladari stanovnicima samoborskog trgovišta potvrđivali povlastice dobivene od Bele IV., ipak se vlastela oglušuje o njih i sukobi se nastavljaju. Sukobljuju se i radi patronata nad župnom crkvom. Sredinom 17. stoljeća vođena je dugotrajna parnica u kojoj Samoborci u nekoliko opširnih predstavki dokazuju da je prema osnovnoj povelji patronatsko pravo njima pripadalo. Ono im je i 1651. godine i dosuđeno.
Za vrijeme primirja, grofica Ana Elizabeta Auersperg kao supatrona dala je izgraditi od 1671. – 1688. godine novu župnu crkvu sv. Anastazije na mjestu stare građevine koja se kao građevina i župa već spominje u 14. stoljeću.
Na samom početku 17. stoljeća, 1601. godine, trgovište već ima školu s jednim učiteljem – “hižu za dece navuk”. Od velikog broja školovanih Samoboraca naročito se u vrijeme prosvjetiteljstva ističu Juraj Dijanić, Hilarion Gašparoti i Mihalj Šilobod koji su svojim djelima obogatili hrvatsku kajkavsku književnost.
Okolica Samobora je bila bogata bakrenom i željeznom rudom, sadrom, kositrom, olovnim sjajnikom, kaolinom, kremenom i drugim vrstama pijeska. Uz šume, ovo je rudno bogatstvo bilo osnova za razvoj obrta, manufaktura i industrije (kovačke, bravarske, kotlarske i radionice kositra, pećara, proizvodnje pepeljike, rudarstva, bakrane, staklarske i građevne industrije), pa su te privredne djelatnosti uz vinogradarstvo, poljoprivredu i trgovinu uvjetovale dalji ekonomski i urbani razvoj Samobora.
In the 16 th century, a court case involving the marketplace and the feudal lords was begun and continued into the 17 th century. Though the kings acknowledged the privileges granted to the marketplace settlers by Bela IV right up until 1675, the feudal lords turned a deaf ear, and the conflicts continued. They also disputed over the patronage of the parish church. In the mid 17th century, a lengthy legal suit commenced in which the Samobor citizens gave several lengthy submissions claiming that, according to the original charter, the patronage belonged to them. Indeed, the patronage was eventually granted to them in 1651.
During a truce, Countess Anne Elisabeth Auersperg, as co-patron, had a new parish Church of St. Anastasia built at the site of the old church, which was first mentioned as a house of worship and a parish as early as the 14 th century. Construction of the new parish church lasted from 1671 – 1688.
At the very turn of the 17 th century, in 1601, the marketplace already had a school with a single teacher – “hižu za dece navuk” (a house for teaching children). Of the large number of educated Samobor residents, especially in the period of the enlightenment, Juraj Dijanić, Hilarion Gašparoti and Mihalj Šilobod, who enriched Croatian dialectal poetry with their work, stand out.
The Samobor surroundings abounded in copper and iron ores, gypsum, tin, lead – glance, kaolin, quartz and other sorts of sand. Alongside the forests, these natural resources laid the foundation for the development of crafts, manufacturing and industry (blacksmiths, locksmiths, kettle-makers, tin-plating workers, stove – makers, potash producers, mine workers, coppersmiths, glaziers, and builders). These economic activities, coupled with wine-growing, agriculture and trade, stimulated the further economic and urban development of Samobor.
Početak 18. stoljeća je za Samobor razdoblje sigurnijih prilika. Kroz cijelo se stoljeće intenzivno gradi, pa je većina zidanih kuća, kurija i okolnih kapela izgrađena ili dograđena u tom stoljeću.
Stoljetne parnice koje je trgovište vodilo s vlastelom završene su kompromisnom presudom 1769. godine za vrijeme carice Marije Terezije.
Ta presuda čuva se u Samoborskom muzeju u obliku knjige od 1714 rukom pisanih stranica na kajkavskom, njemačkom, mađarskom i latinskom jeziku.
Početkom 18. stoljeća samoborsko je trgovište kao treći stalež (uz plemstvo i svećenstvo) sudjelovalo na Hrvatskom saboru te je s ostalima vijećalo o aktualnim pitanjima. U čestim požarima u ovom stoljeću, a naročito 1797. godine, nestale su stare drvene zgrade te se krajem 18. i početkom 19. stoljeća grade zidane kuće koje čine i današnju jezgru Samobora.
Feudalna utvrda (grad) se zbog česte smjene vlasnika i prestanka obrambene funkcije zapušta, pa se nakon 1790. godine u njoj više ne stanuje. Od 1721.-1731. godine dovršena je gradnja franjevačkog samostana i crkve Uznesenja Marijina, na mjestu prijašnjih građevina. U crkvi je vrijedan crkveni inventar, a samostan ima bogatu knjižnicu.
The start of the 18 th century marked the beginning of a more stable period for Samobor. Throughout the century, there was intensive building activity, with a majority of the brick buildings erected or restored in that period.
The century-long lawsuits in which the marketplace and the nobility were involved were finally ended with a compromise verdict in 1769, during the reign of Empress Maria Theresa.
A copy of this verdict is kept in the Samobor Museum in the form of a book, comprising 1714 hand-written pages in the Kajkavian dialect of Croatian and German, Hungarian and Latin.
At the beginning of the 18 th century, the Samobor marketplace, as a third estate (apart from the nobility and clergy) took part in the Croatian National Assembly (Sabor) to jointly discuss issues of importance. Frequent fires in course of this century, and especially in 1797, gutted the old timber houses, so at the end of 18 th and early 1 th h centuries, houses were instead built of brick. Today, these houses form the present day town core of Samobor.
The feudal fortification (town) was progressively neglected on account of frequent changes in ownership and the cessation of its defensive function. As a result, it was uninhabited after 1790.
U prvom desetljeću 19. stoljeća val Napoleonovih osvajanja doseže do Karlovca, pa je rijeka Sava stvaranjem Ilirskih provincija postala državna granica između dva carstva, Austrije i Francuske. Samobor se, kao sjedište kantona, našao unutar francuskih ilirskih provincija od 1809. – 1813. godine. Ovo je područje držala Austrija nakon odlaska Francuza u “Kraljevini Iliriji”, a Hrvatskoj je vraćeno tek 1822. godine.
Od 1807. godine djeluje u Samoboru gradska limena glazba. Od 1824.-1826. godine gradi se zgrada magistrata s vijećnicom. U tek dovršenoj vijećnici održavaju se balovi za vrijeme fašnika. Od tridesetih godina počinje i organiziranje fašnika.
Tridesetih godina ovoga stoljeća kurija (danas Muzej) skladatelja Ferde Livadića (1799.-1879.) postala je okupljalište pristalica Hrvatskog narodnog pokreta, a 1833. godine tu je skladana i budnica “Još Hrvatska nij’ propala”.
U preporodnom je razdoblju počela s radom 1839. godine tvornica stakla u Osredku kod Bregane. S promjenjivim uspjehom radila je do početka 20. stoljeća. Ukidanjem feudalnih odnosa 1848. godine dolazi do niza preobražaja na selu i u gradu. Manja plemićka dobra propadaju u krizi i dijelom dolaze u ruke građanskih vlasnika (trgovaca i obrtnika), kućne zadruge počele su se raspadati, pa dolazi do usitnjavanja seljačkih posjeda.
Od 1850. godine preobrazbom uprave ukidaju se feudalne ustanove i dolazi do modernizacije uprave i sudstva. Novim ustrojem uprave Samobor je izgubio stare povlastice, općina je podređena kotarskom uredu. Od 1851. godine ustrojena je i Podžupanija Samobor koja s još pet podžupanija čini Zagrebačku županiju. U Samoborsku podžupaniju spadalo je 127 naselja s 18.755 stanovnika. Sam grad brojio je 2.669 stanovnika. Najveća privredna djelatnost Zagrebačke županije zabilježena je u kotaru Samobor koji je 1857. godine imao 317 zanatlija, 24 trgovca, 282 pomoćna radnika, 229 slugu i 158 nadničara.
Nakon prijelaznog razdoblja apsolutizma, u periodu povratka ustavnosti u 60-im godinama 19. st. dolazi do jačanja poduzetništva, podizanja tvornica, okupljanja kapitala u kreditnim ustanovama, modernizacije prometa. Na prvoj Hrvatsko – slavonsko – dalmatinskoj izložbi 1864. godine u Zagrebu 225 izlagača iz Samobora izlaže svoje proizvode.
U drugoj polovici 19. stoljeća Samobor se komunalno uređuje, pošumljuje, uređuju se parkovi, otvaraju kupališta i pansioni za smještaj kupališnih gostiju. Blizina Zagreba, dobra cestovna povezanost i prirodni potencijali preduvjet su za razvoj Samobora kao turističkog mjesta. 1868. godine proradile su toplice sa sumpornom vodom u Svetoj Heleni (danas Šmidhenovo kupalište). 1879. godine u Samoboru se tiskaju prve novine: zabavno-poučni list “Ljubica”. Godine 1886. osniva se “Društvo za poljepšavanje Samobora” – preteča turističkog društva. 1889. godine počelo je s radom Hidropatsko kupalište i zavod na Vugrinščaku podno Starog grada. Otvaraju se pansioni za smještaj gostiju. Od kraja 19. stoljeća u uređenom perivoju Anindol na blagdan sv. Ane (26. srpnja), održava se poznato proštenje.
Do sedamdesetih godina 19. stoljeća sve važnije cestovne i riječne magistrale u Hrvatskoj zamijenjene su željezničkim vezama.
Tek izgradnjom mosta preko Save kod Podsuseda 1883. godine stvorene su mogućnosti za povezivanje Samobora s jednom od željezničkih pruga. Konačno, uskotračna željeznička pruga, puštena u promet 1901. godine, povezala je Samobor sa Zagrebom. Popularni “Samoborček” vozio je do 1979. godine.
In the first decade of 19 th century, the wave of Napoleonic conquests reached Karlovac. Consequently, when the Illyric Provinces were created, the Sava River became the boundary between the two empires, French and Austrian. As a cantonal seat, Samobor was a part of the French Illyric Provinces from 1809 – 1813. However, when the French left, it came under Austrian possession as the “Illyric Kingdom”, and was only returned to Croatia in 1822.
From 1807 onwards, a town brass band was active in Samobor. From 1824 to 1826, a Magistrate Building with a Town Hall was built. In the building, just completed, grand balls were held during carnival season. The 1830s marked the beginning of organization of carnival festivities.
Also in the 1830s, the manor-house of the composer Ferdo Livadić (1799 – 1879), today a museum, became a meeting point of the supporters of the Croatian National Movement. In 1833, this was where the patriotic song entitled “Još Hrvatska nij’ propala” (Croatia hasn’t collapsed yet) was composed.
A glass manufacture was put in operation at Osredak, near Bregana, in 1839, during the national revival period. With varying success, it functioned up to the beginning of 20 th century. The suspension of feudal bonds brought a number of changes both in villages and towns. Smaller estates owned by the nobility faced crisis and collapsed, or partly came into possession of rich town residents, (craftsmen or merchants). House cooperatives began to disintegrate and the land owned by peasants became progressively smaller.
As of 1850, with the overhaul of the administration, all feudal institutions were suspended and the administration and law courts modernized. With a novel administration in place, Samobor lost its old privileges and was put under jurisdiction of the county offices. In 1851, a Samobor sub-county was created, which together with five other sub-counties, formed Zagreb County. Samobor sub-county comprised 127 settlements with 18,755 residents. The population of the town proper was 2,669 inhabitants. Samobor boasted the liveliest economic activity within Zagreb County and, in 1857, it had 317 artisans, 24 merchants, 282 assistant labourers, 229 servants and 158 wage – earners.
After the transitory period of absolutism, and the resumption of constitutional rights, an increase in entrepreneurial activities was experienced in the 1860s. New factories were built, new capital was pooled in credit institutions, and transport communications were modernized. At the first exhibition of Croatia, Slavonia and Dalmatia in Zagreb in 1864, 225 participants from Samobor displayed their products.
In the second half of the 19 th century, communal activities flourished in Samobor, forestation works were in progress, parks were renovated, swimming-pools and inns opened to attract visitors. The vicinity of Zagreb, good road connections and the natural environment were prerequisites for Samobor to become a tourism destination. In 1868, thermal sulphur baths were opened at Sveta Helena (today’s Šmidhenovo thermal resort). The first newspaper, called the Ljubica paper for amusement and instruction, was printed in Samobor in 1879. In 1886, the Society for the Embellishment of Samobor was founded – a forerunner of the tourist society. In 1889, hydropathy baths and the Institute at Vungriščak below the Old Town were opened. Inns were opened to accommodate visitors. A popular parish fair has been held in the renovated park of Anindol for the holiday of St. Anne (July 26th) since the end of the 19 th century. Nowadays, on this day Samobor also celebrates its Town Day.
By the 1870s, all major road and river links were replaced by railways.
It was only after construction of a bridge over the Sava River at Podsused in 1883 that conditions were created for linking Samobor to Zagreb with a railway line. Finally, in 1901, a narrow-gauge railway track connecting Samobor and Zagreb was completed. The popular “Samoborček” train was active until 1979.
Feudalni grad iz XIII. stoljeća, sada ruševinu, kupila je samoborska općina 1902. godine od posljednjeg vlasnika i počela ga uređivati za potrebe turizma.
1900. godine osnovana je Pučka knjižnica i čitaonica. Od 1904. godine izlaze Samoborski list i pokladni list Sraka. 1910. godine osnovan je klub Šišmiš koji otvara prvi muzej smješten u kuli Staroga grada (današnji muzej otvoren je u Livadićevom dvorcu 1949. godine). Iste 1910. godine, o stotoj obljetnici Vrazova rođenja, podignut je spomenik Ljubici Cantilly, a Samobor je zadesila velika poplava. U daljem desetljeću do I. svjetskog rata u grad se pojačano doseljava stanovništvo. 1911. godine izvršen je popis stanovnika po kojem grad ima 2.736 žitelja. Društvo za poljepšavanje grada postavilo je piramidu na Tepcu. Samobor je imao 234 obrtnika, 14 trgovaca na veliko, 23 trgovine na malo, 7 tvornica, 2 tiskare, 2 štedionice. 1915. godine tiskano je Langovo djelo Samobor, narodni život i običaji. 1916. godine skinuta su zvona iz samoborskih kapelica za potrebe rata. 1917. godine iz istih razloga skinuta su zvona župne crkve. Prve poslijeratne godine prošle su u znaku uklanjanja teških posljedica vojnih zbivanja od 1914. – 1918. 1921. godine po novom popisu stanovnika Samobor ima 2.639 žitelja, a cijela župa 8.500 duša. 1926. godine obilježena je 100-godišnjica rođenja Ivana Perkovca.
Između dva rata u Samoboru je izgrađeno još nekoliko vila – pansiona za potrebe kupališnog turizma. Na Stražniku, Gizniku i Anindolu uz uređene vinograde grade se i kleti i kuće za odmor.
Poslije II. svjetskog rata jezgri starog Samobora dograđena su na sve strane nova naselja. Industrijski pogoni sele se van grada, a obronci Stražnika, Tepca, Anindola i Giznika postaju zone za individualnu stambenu izgradnju.
Sve to zajedno čini Samobor gradom po mjeri čovjeka, a njegovu okolicu poželjnim mjestom za zdrav život u izuzetnom prirodnom okružju.
In 1902, the Samobor Municipality bought the medieval town dating back to 13th century, now in ruins, from the last of its owners and began restoration works for the use of tourism.
In 1900, a public library and a reading room were opened. Since 1904 the “Samoborski list” (Samobor Newspaper) and a carnival paper called “Sraka” (magpie) have been published. In 1910, the Šišmiš Club (bat) was founded and opened the first museum located in the tower of the Old Town (the present-day museum was opened in Livadić Castle in 1949). In the same year, 1910, a monument was erected to Ljubica Cantilly to commemorate the 100th anniversary of Vraz’s birth, and the town was struck by a great flood. In the next decade up to World War I, immigration into the town intensified. In 1911, a census was carried out showing that the town had 2,736 dwellers. The Society for Embellishment of Town set up a viewing pyramid on Tepac. Samobor numbered 234 artisans, 14 wholesale merchants, 23 retailer shops, 7 factories, 2 printing works, and 2 saving banks. In 1915, Lang’s book entitled Samobor, Life of the People and Their Customs was published. In 1916, bells were removed from Samobor chapels to be used for war purposes, and in 1917, for the same reason, the bells were pulled down from the parish church. The first post-war years were marked by efforts to recuperate from the serious damage caused by military operations in the years 1914 to 1918. As per a new census conducted in 1921, Samobor had 2,639 inhabitants, and the entire parish 8,500 souls. In 1926, the 100th anniversary of the birth of Ivan Perkovac was celebrated.
In the period between the two world wars, several new villa inns were constructed to serve the needs of bathing tourism. Vineyards were planted and wine huts and weekend homes built at Stražnik, Giznik and Anindol.
New settlements that sprang up in the wake of World War II were added to the old urban core, and industrial plants were taken out of the town. The slopes of Stražnik, Tepac, Anindol and Giznik were earmarked for individual housing projects.
All these make Samobor a town cut to a man’s measure, and its outskirts a place for healthy living in natural surroundings.