Razgovor: Valentina Otmačić, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku

Valentina Otmačić rođena je u Samoboru, u kojem završava i osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u jezičnoj gimnaziji u Zagrebu, nakon čega upisuje studij francuskog i španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Kao studentica, za vrijeme Domovinskog rata, pridružuje se jednoj španjolskoj nevladinoj organizaciji kao prevoditeljica i od tada, već 25 godina, radi na humanitarnim projektima koja se tiču ljudskih i dječjih prava. Do 2000. godine radi u Hrvatskoj, a zatim nastavlja međunarodnu karijeru u Tanzaniji i Burundiju, gdje se bavi problemima izbjeglica. Slijedi rad u Libanonu i rad s mladim Palestincima, zatim u Kolumbiji s raseljenima u tamošnjim sukobima. 2010. vraća se u Hrvatsku i zapošljava u Amnesty Internationalu, a od 2014. je u UNICEF-u Hrvatske. Magistarski rad obranila je na Universidad Oberta de Catalunya u Barceloni, a doktorat stekla ove godine na Mirovnim studijima Sveučilišta u Bradfordu (UK). 

•  Što sve radi UNICEF u Hrvatskoj?

UNICEF, kao i u svim drugim zemljama u kojima djeluje, i u Hrvatskoj nastoji unaprijediti stanje dječjih prava. Ono se znatno razlikuje u pojedinim zemljama. Neke su zemlje tek u razvoju, u nekima traju ratovi, a tu su i razvijene zemlje, u koje spada i Republika Hrvatska. No, uvijek postoji još puno prostora kako bi se u potpunosti ostvarila Konvencija o pravima djeteta, koja je naš temeljni dokument i definira njihova prava, te sve ono što je potrebno da bi se ta prava ostvarila. Mi smo tu da pomognemo vladama pojedinih država u zaštiti i realizaciji dječjih prava. To se radi putem petogodišnjih programa, u kojima mi s vladama dogovaramo prioritete za djecu i ciljeve koje nastojimo zajednički postići, pri čemu uključujemo nevladine organizacije, akademske institucije, lokalne samouprave i druge sudionike.

•  Kakvo je stanje u Hrvatskoj što se tiče dječjih prava?

U pojedinim segmentima, a počet ću s dobrim stvarima, stanje je dobro. Dobri smo po pitanju stope preživljavanja djece, završavanja osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, međutim postoje brojna područja u kojima treba još puno raditi kako bi djeca ostvarila svoj puni potencijal. Posebno se bavimo ranjivim skupinama djece, onom djecom koja su već u startu u nekom riziku da ne mogu ostvariti svoja prava. To su djeca koja su smještena u institucijama, ne žive u obiteljima, makar je to njihovo pravo, zatim djeca koja žive u siromašnim krajevima ili obiteljima, djeca koja su u doticaju s pravosuđem, bilo kao žrtve ili svjedoci... Sve su to skupine djece kojima je potrebna pomoć. Kao i u većini razvijenih zemalja, imamo dobre prosjeke, ali se zapravo iza njih kriju velike nejednakosti u šansama da djeca ostvare svoja prava. Upravo tom temom se puno bavimo u Hrvatskoj, jer smo, primjerice, jako loši u dostupnosti predškolskog odgoja i obrazovanja upravo za ranjive skupine djece. Djeca bi morala, barem od 4. godine, biti uključena u neki oblik strukturiranog obrazovanja, a tu smo najlošiji u Europskoj uniji, jer brojna djeca, pogotovo u siromašnim sredinama, nemaju tu mogućnost. Stoga zajedno s partnerima nastojimo izgraditi sustav koji će to omogućiti svakom djetetu, jer postojeći kriteriji, poput onog jesu li roditelji zaposleni ili ne, su diskriminatorni. Dakle, ima elemenata na kojima treba još puno raditi.

• Samoborka ste. Koliko ste upoznati sa stanjem dječjih prava u našem gradu?

Rekla bih da dosta dobro poznajem stanje, jer se i sama uključujem u pojedine inicijative u našem gradu. Zadnja od njih bila je vezana uz Dječji proračun, a Samobor je bio i domaćin tog važnog skupa na nacionalnoj razini. Samobor je i Grad – prijatelj djece, a kako tu živim poznati su mi napori gradskih vlasti da djeci i mladima osiguraju sve potrebno za njihov zdrav razvoj. Ti napori itekako imaju efekta, a sama ta titula i naziv tek stvaraju obavezu i stavljaju veliku odgovornost na zajednicu da će brinuti o svakom djetetu.

• Što to konkretno znači - biti Grad - prijatelj djece?

Da bi neki grad postao Grad – prijatelj djece postoji čitav niz kriterija čije ispunjavanje provjerava stručna komisija. UNICEF je u tom projektu sudjelovao u samom početku, a potom je njegovo vođenje preuzeo Savez društava Naša djeca. No, da biste dobili tu titulu zaista morate ispuniti puno uvjeta i to je ono što je važno. Bilo bi izvrsno kada bi se ti kriteriji i rezultati prezentirali građanima i putem interneta, što su neki gradovi već napravili. Radimo i na doradi tih kriterija, kako bismo osigurali uključivanje svih ranjivih skupina. Još uvijek govorimo o prosjecima, no Grad Samobor je tu već jako puno učinio, a i dalje radi na pojedinim segmentima uključivanja djece i mladih u različite aktivnosti. Jako važnim smatram segment participacije i sudjelovanja djece i mladih u donošenju za njih važnih odluka, a tu je i Bunker kao odgovor na njihove potrebe.
 

• Kako dodatno Grad može doprinijeti boljitku svojih mladih sugrađana?

Djeca su sve osobe do 18 godina. Adolescenti su nam uvijek nekako primarni, iako sva djeca sudjeluju na različitim razinama obzirom na svoju dob. Obzirom da je Samobor grad poduzetnika, htjela bih istaknuti upravo to područje. I naše tvrtke i poduzetnici mogu se također uključiti u unapređenje stanja dječjih prava te razmotriti načine i postupke kojima mogu utjecati na djecu i mlade. Oni neće uvijek biti očiti, ali ih treba potaknuti da i o tome počnu razmišljati. Ured UNICEF-a u Hrvatskoj već se nekoliko godinama bavi temom društveno odgovornog poslovanja vezanog uz djecu. Na našim stranicama mogu se informirati o tome kako tvrtke utječu na dječja prava, na primjer u području marketinga, te kako taj svoj utjecaj unaprijediti.

• Što biste još posebno istaknuli u Vašem radu? Kojim se još temama i problemima bavite?

Naš prioritet svakako su djeca. No, važno je za svaku sredinu da, upravo zbog djece, pruža podršku i roditeljima, te posebno obiteljima u riziku od izdvajanja djeteta iz obitelji. Izazovi roditeljstva u suvremenom društvu sve su kompleksniji, velik je broj slučajeva nasilja u obitelji, pa je potrebno graditi osmišljen sustav koji će prevenirati ili odgovoriti na taj problem. Problem modernog društva je i sve više razvoda, tijekom kojih se često događaju razne manipulacije djecom od strane roditelja. Gradovi i općine tu se mogu uključiti u prevenciju i zaštitu djece, jer posljedice su iznimno loše i teške za djecu. Roditelji koji se rastaju često u tom procesu "zaborave" da imaju zajedničku djecu, fokusiraju se na sebe, a dijete onda postaje alat za borbu protiv bivšeg supružnika ili partnera. Također, vrlo je važno na lokalnoj razini poticati udomiteljstvo, da djeca koja moraju biti izdvojena iz biološke obitelji ne budu primorana odrastati u institucijama, koje su dugoročno štetne za njihov razvoj.