Ivica Lajtner

GALERIJA PRICA izlaže u Centru za mlade BUNKER

Ivica Lajtner "Puž - struktura i forma"

Otvorenje izložbe 16. ožujka 2018. u 19:00 sati

Centar za mlade Bunker - Info centar

Ulica Savke Dabčević Kučar 8

Samobor

Izložba je otvorena do 11.4.2018.

Ivica Lajtner i fotografije puža

Prije nekoliko godina pisac ovih redaka susreo se s pužem. Iako to zvuči dramatično, sve je to bilo samo za potrebe animiranog filma. Tada je malo proučavao njihov svijet. Ne svijet onih neobičnih, egzotičnih puževa, već onih domaćih koji luduju poslije kiše po vinogradima i drugom zelenilu. Što je saznao o puževima? Da su dvospolci, da su rjeđi oni koji imaju otvor na svojoj kućici s lijeve strane, da puževi imaju zube, ali nemaju kosti i njihovo tkivo nije složeno oko kralježnice koja sve povezuje te da je i Darwin s njima bio fasciniran te da je njegova teorija evolucije mogla biti temeljena baš na njima. Meni je za film bila zanimljiva činjenica da je njihova kućica od krede koju izlučuju, zapravo njihova jedina kost i kralježnica. Drugima je kostur iznutra, pužu je on izvana. Puž kad se odseli, ugine i ostavi praznu kućicu za sobom, kao da ostavlja svoj kostur.

A što sam o pužu saznao od Ivice Lajtnera i s njegovih fotografija? Pokazao mi je mjesto na njima, na njihovoj kućici, odakle započinju svoju gradnju i spiralnu vrtnju. Saznao sam kako se ta točka zove i kako se zove mjesto na otvoru njegove kućice iz koje proviruje. Apex je ta najstarija točka iz koje počinje gradnja, a ušće je mjesto gdje su pužu ulaz i izlaz iz njegove kućice. O estetici puževe gradnje pisali su mnogi, među kojima i R. Arnheim, M. Burchartz, Z. Pađan, a i matematičari koji su u konstrukciji kućice pronalazili savršene proporcije i Fibonaccijev niz. Lajtnera, kao i mnoge od nas, fascinira puževo graditeljstvo. A kako nam on kao fotograf prikazuje puževu arhitekturu? Kada puža nema doma, njegova kućica je prazna i to je ovom fotografu prilika da je pomno snimi. On će to napraviti u crno-bijeloj tehnici tako da će kroz tri snimka njegove kuće raščlaniti njezinu središnju vizuru, njezinu fasadu u svoj majstorovoj graditeljskoj ljepoti, njezin zamršen interijer sa svim odajama i skrivenim kutcima i na kraju sâm portal, ulazna, glatko obrađena vrata. Na tom fototriptihu prikazano je bitno, ono najupečatljivije, gotovo identično portretiranju za neku kartoteku ili dosje, gdje, kad su na njima ljudi, u sličnom triptihu, glave su im prikazane u lijevom profilu, en face i u desnom profilu krajnje neutralno, objektivno. Lajtnera izgleda zadivljuje graditeljstvo općenito, i on to marljivo fotografski dokumentira. Njegovi fotografski ciklusi mostova, utvrda, kurija i crkava Županije karlovačke, na kraju pretvoreni u knjige, najbolje to ilustriraju. Dok se u njima bavio opisom veće skale, većim kućama i objektima, naravno većim od samih njihovih arhitekata i zidara, ovdje, na ovim fotografijama puževe kuće, skala je znatno manja jer ovi mali graditelji grade skromne kuće samo za sebe i svoju veličinu premda s istim graditeljskim ambicijama i ljepotom izvedbe. Zbog tog savršenstva gradnje, simetrije, odnosa njezinih dijelova prema cjelini, ono što zapanjuje jest da veoma brzo nakon prvog gledanja tih sitnih kućica gubimo odnos prema njihovoj stvarnoj skali, i oni postaju građevni objekti koji bi mogli biti nekoliko puta veći od najvećih utvrda iz Lajtnerovih knjiga. O sličnom učinku, gubljenja osjećaja za pravu dimenziju pri mikro snimcima, govore nam, i pokazuju drugi fotografi, Andreas Feininger, Karl Blossfeldt i Roman Vishniac.

Još jedna zanimljivost veže Lajtnera s Feinigerom i Vishniacom. Sva trojica imaju pristojan staž snimanja ljudi, dramatičnih događaja, teških neveselih sudbina ljudi, ratova pa onda u ovom našem zamršenom svijetu ljudi, traženje ljepote, čiste ljepote i savršenstva negdje drugdje. Nakon ružnoća kojih su se nasnimili, kao da traže odmor. Nešto što će im dati nadu i vjeru da nije sve tako ružno i beznadno. Gdje je oni pronalaze? Ona postoji samo u čistoj nedirnutoj prirodi jer čovjek čak i onda kada nije zao, već kad teži savršenstvu, nikad to ne može svojim rukama napraviti bolje od prirode. Fotografije, one makro i mikroskopske, to najbolje dokazuju. Kolikogod da se ide blizu predmetu, u pojedinost, i kolikogod da se ide još bliže, uvijek će postojati savršena proporcija i red. Dok ono što napravi čovjek možda izgleda dobro, no u sitnici, u makro snimci, izgleda i dalje sirovo i grubo, ne-lijepo, za razliku od bilo čega iz nedirnute prirode, kaže Vishniac. Čovjek je, znači, remetitelj u svim svjetovima, onim većim od njega samoga, ali i u onim najmanjima. Zato se Lajtner, isto tako odmora radi, povlači u ovaj svijet gdje je ljepota vječno zajamčena, tu, gdje je grade priroda i puževi.

Goran Trbuljak

Ivica Lajtner (1950) fotografijom se profesionalno bavi od 1970. godine. Objavljivao je u dnevnim listovima, tjednicima, mjesečnicima te u nekoliko monografskih izdanja. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH-a) i Hrvatskog novinarskog društva. Izlagao je na dvadeset dvije samostalne i deset skupnih izložbi fotografija.

Autor fotomonografija „Mostovi karlovačke županije“ 2015. i „Utvrde i kurije karlovačke županije“ 2017.