Završeno još jedno kampiranje

Ljudi se mijenjaju, ali Velebit, mistična planina koju volimo, je uvijek tu za nas. Nakon dugih petnaest godina kampa pod šatorima u Velikom Lomu promijenili smo lokaciju. Šumarska kućica je u sve lošijem stanju i nitko ne brine za nju. Voditelji se sve teže uvlače i izvlače iz šatora, neki sudionici su već i djecu počeli dovoditi koja nisu za ledene noći uz ognjište… Ali Velebit je ipak tu za nas. 

Kamp je održan od 8. do 11. kolovoza s noćenjima u planinarskom domu Zavižan, dragom nam utočištu i dok smo boravili na Velikom Lomu. Tako smo vreće za spavanje zamijenili krevetima s posteljinom, ali sve drugo je ostalo isto. Jednostavna planinarska hrana. Prekrasni vidici i dnevne hodačke dionice prilagođene svim željama. Večernje gledanje u zvijezde. Druženje sa drugim sudionicima i otkrivanje planinske duhovnosti. Obitelj Vukušić koji su nam bili domaćini.
Kamp je po sastavu bio vrlo raznolik. Okupile su se obitelji s djecom, sestre, kumovi i kumčad, prijatelji, poznanici… Najmlađi član imao je sedam godina, najstariji preko pedeset. Bilo je osnovnoškolaca, srednjoškolaca, studenata, radnika, umirovljenika. Bilo je je pogleda s Balinovca i Zavižana, uspon na najviši vrh Sjevernog Velebita Mali Rajinac, bilo je grudanja u Vukušića Snježnici, učenja o ljekovitom bilju na livadama na Jezerima. Čak dva dana smo se zadržavali na Premužićevoj stazi uživajući u divljim Rožanskim kukovima nadohvat ruke i otvorenim pogledima, borili se sa Gromovačom i Crikvenom. Prošli smo onih šest sati hoda od Zavižana do Alana i sreli poskoka koji nas je zbunjeno gledao: "Što vi radite na mojoj planini i na mojoj stazi?!"

HPD Sv. Patrik i udruga Ekosspiritus godinama se trudi stalno nove i nove planinare upoznati s Velebitom, a koliko smo u tome uspješni najbolje pokazuje da se neki, nakon naših kampova, uvijek iznova vraćaju. Kamp su vodili već iskusni članovi društva: Katarina Pučar i Radovan Librić, dugogodišnji sudionici ljetnih kampova u planini. Najmlađi nacionalni park u Hrvatskoj tako pomalo stječe bazu svojih obožavatelja, vjernih posjetitelja koji upravo planinu, sa svim njenim opasnostima, vide kao svoje sigurno mjesto, svoje utočište, svoje mjesto za odmor. I dobro je da je tako. Planina sada već uskoro čeka snijeg i zimu, ali doći će opet ljeto. I mi ćemo doći.

Tekst: Katarina Pučar