10 najvažnijih knjižničarskih pitanja

Biti dio knjižničarske struke često je dramatično. S jedne strane stoje poslovi knjižničara koje obavljamo, pa često ne iskoristimo ni pauzu i svjesni smo da to nije više onaj miran, staložen posao iz priča naših teta i baka, a s druge strane stoji ona neprestana potreba za opravdavanjem zašto baš mi radimo na tako divnom, mirnom i ugodnom mjestu.

Pročitali smo sve smjernice, odslužili „stručni“ rok, položili smo sve što je trebalo i čini nam se da je to dovoljno da nas poštuju, cijene i da se ne postavlja pitanje oko važnosti i ozbiljnosti knjižničarske struke.

Dovoljno je manje od godine dana rada u današnjoj knjižničarskoj struci da shvatite da nema tih smjernica, tih ispita i stručnih usavršavanja koja bi vas mogla pripremiti za rad s korisnicima. Onaj pravi, svakodnevni rad, pun iznenađenja za koja ni pomisliti ne možete da vas očekuju na ovom poslu.

Da ne bi bilo prevelikih iznenađenja, jako nam je važno utvrditi profil naših korisnika, a u maloj gradskoj knjižnici poput samoborske, čije usluge koriste korisnici koje svakodnevno srećemo na ulici pa su nam ili znanci ili kumovi, a često i rođaci, nije teško nikoga „profilirati“.

O dugogodišnjim korisnicima gotovo svi zaposlenici nešto znaju. Koliko često dolaze, koje su im navike, pozdravljaju li glasno, koje pretrage trebaju obaviti, kakva im je krvna slika, jesu li platili zadnji račun za struju, što jedu u zadnje vrijeme, jesu li konačno počeli vježbati, kakav im je sluh i čuju li nas kad glasno pričamo na šalteru te koje su im ostale navike. Naši razgovori s korisnicima naših usluga, često su rodbinski, pa smo ih valjda time pokušali vezati uza se, odnosno uz našu ustanovu.

A ni nas, knjižničare, nije teško razotkriti, većina je glasna i jasna, često i preglasna pa se razotkrijemo sami. I možete reći svašta, da smo ovakvi ili onakvi, ali nikada nitko od nas, odgovorno tvrdim, neće korisnika pustiti da ode iz knjižnice bez informacije. Bez odgovora na pitanje.

A koliko ljudi, toliko i pitanja. O romanima, esejima, biografijama, putopisima, povijesti, odgoju i svim najnovijim naslovima, ali sljedećih 10 ipak se postavlja najčešće:

1. Gdje je tu mirovinsko?
2. „Jel' tu ravnateljica, ja sam susjed i došao nam je prevelik račun za vodu. Jel' vama u knjižnici negdje curi? (Nakon ovog pitanja slijedi pregledavanje svih naših „uzprostorija”.)
3. Može li se kod vas kupiti obrazac PK4?
4. Trebate li krpe za čišćenje, muške čarape ili osvježivače ormara ili prostora?
5. Možemo li ostavili kod vas ostavit ovaj ceker dok obavimo rentgen?
6. Imate li kopirac?
7. Možemo li kod vas na wc?
8. Čija je ovo siva Honda sparkirana tak' da me čovjek zatvoril' i nemrem van?
9. Možemo li donirati svoje stare knjige knjižnici?
10. Jel' znate, možda, gdje je tu negdje blizu knjižnice, pedikerka?

I kad se sve zbroji, stavi na kup i podvuče crta, lijepo nam je knjižničariti u Samoboru!

P.S. Pedikerka je na broju 11!