Alen Lisek - CIGNA NERA

Alen Lisek

 

Rođen 1990. u Osijeku. Završio Ekonomski fakultet. Kratke priče su mu objavljivane u zbirkama Sferakon, časopisu Ubiq, časopisu Splitskog filozofskog fakulteta (The Split Mind), zbirci Gradske knjižnice Trogir, zbirci IK ProfiGraf, zbirci književnog kruga Karlovac te u Književnoj reviji Časopisa za književnost i kulturu. Osvojio je prvu nagradu na književnom natječaju Austrijskog kulturnog foruma. Autor je jednog neobjavljenog romana, a trenutačno radi na serijalu dječjih priča.

 

CIGNA NERA

Ne bi bilo tko mogao raditi Micin posao. Iako je riječ o takozvanom elitnom noćnom klubu, Mica vam sa sigurnošću od petnaest godina iskustva može reći da elita nije ništa pristojnija, opreznija ili urednija od običnog puka. Nošeni euforijom glazbe, alkohola, stimulativnih droga i dobrog društva, odlaze na toalet gotovo nesvjesno, mahnito želeći obaviti te osnovne potrebe u što kraćem roku kako bi se vratili zabavi, nikada se ne zapitavši što se pred njima nalazi niti na što sjedaju.

No, Mica je znala da je riječ o proizvodu prestižnog talijanskog poduzeća iz Firence, modelu FP250mq iz linije Cigna Nera, koji predstavlja vrhunac elegancije, dizajna i ergonomije, pravo umjetničko djelo koje se može mjeriti s djelima najboljih renesansnih majstora. I svakoga dana Mica bi se ustajala u zoru, s nogu bi popila tursku kavu, istuširala se, pa obukla čistu, mirišljavu, perfektno ispeglanu odoru. Tramvajem se vozila do rubnog dijela grada, pa još hodala desetak minuta do neonskog natpisa Lion's den - gentleman's club, stizala bi na odredište baš koji trenutak nakon što bi osoblje posljednje goste potrpalo u taksije.

I svakog jutra Mica bi gledala što su učinili Cigni Neri. Sva ta ljepota, blještavilo, svježina, dovoljna je svega jedna noć da se obeščasti i unakazi. U prljavo-žutoj vodi plutalo bi nekoliko crno-smeđih oblutaka, na dasci i keramici stidne dlake ulijepljene u skorenoj mokraći, na pločicama pokraj čikovi ugašeni u poganoj izlučevini nečijeg želuca, ljigavi hračak na tipkalu od vodokotlića, kanta iz koje kipi iskorišteni toaletni papir, vulgarni izrazi i simboli našarani na zidu te neizbježni, zagušujući smrad.

Prije petnaest godina, kada je Mica tek dobila taj posao teško je trpjela takve scene. Nekoliko puta se ispovraćala od gađenja, pa bi se kući polijevala s dezinfekcijskim sredstvom i tuširala po gotovo sat vremena, ribajući si kožu grubom spužvom. U početku je bilo samo gađenje, tek je kasnije, nakon dvije-tri godine doživjela svojevrsnu epifaniju shvativši esenciju objekta na kojem radi, pa je gađenje prešlo u tugu, patnju i razočarenje, a rigotinu su zamijenile suze i jecaji.

Zadnjih pet godina Mica je u potpunosti prihvatila svoju i sudbinu Cigne Nere. Bez gađenja, bez tuge, navukla bi gumene rukavice, isprala sadržaj školjke, pošpricala ju deterdžentom, pa na koljenima ribala, skidala dlake, uklanjala mrlje, pa onda drugom krpom uglancala i dezinficirala, stavila novi osvježivač i poškropila prostoriju mirisnim sprejom. Cijeli bi proces trajao gotovo devedeset minuta, a na kraju bi se, bolnih leđa i koljena uspravila, pa obasjana vraćenim sjajem tog remek-djela, ponosito stajala s titrajućim osmijehom na usnama, s toplinom u grudima upijala bi tih nekoliko trenutaka prolazne ljepote znajući da će nakon već nekoliko sati početi stizati novi gosti željni raskalašene zabave - opijeni će se teturati, smijat će se i kreveljiti dok vade spolovilo, neće se potruditi podići dasku, štrcat će mokraću besramno, neprecizno, pa će posljednje kapljice samo otresti na pločice, a oni najbezobrazniji će duboko iz grla povući šlajm i pljunuti ga gdje im se prohtije.

Ipak, Mica će sutra ujutro opet biti tu, a ta elita ne može učiniti ništa što ona ne može poništiti. Prihvatila je Mica to kao životnu činjenicu, kao činjenicu da mora udisati i izdisati zrak, jesti i obavljati nuždu, spavati i buditi se, da prljavu odjeću mora oprati, osušiti, ispeglati, obrisati prašinu, isprazniti smeće, da mora zaraditi novac, plaćati režije, pa konačno jednoga dana i umrijeti, a možda se i ponovno roditi u nekoj novoj inkarnaciji.

Mica, ta žilava žena, punog imena Milica Pokrpanjac iz malog sela došla je u grad još kao dijete, te se odmah primila posla. Radila je kao prodavačica, radila je u skladištu, konobarila, rodila troje djece, podigla ih na noge, odškolovala i otpremila u bijeli svijet. I evo je sada, ostala je sama, a zagazila je već duboko u šezdesete.

Nije Mica o sebi često razmišljala kao o Milici Pokrpanjac, nego kao o nečemu što se jednostavno kreće između jutra i noći, između jedne smjene i druge. Ipak, u rijetkim trenucima kad bi u toaletu ostala sama dulje nego što je potrebno, znala bi se uhvatiti kako promatra svoje ruke u gumenim rukavicama i pita se kada su točno prestale biti njezine. Nekad bi, bez jasnog razloga, prepoznala miris vlastite kože ispod slojeva sredstva za čišćenje i to bi je na trenutak zbunilo više nego sav nered koji ju je čekao. Tada bi brzo okrenula slavinu, pustila vodu da buči glasnije od misli i nastavila raditi kao da se ništa nije dogodilo.

Ima ona već dovoljno staža za mirovinu, ali proći će još tri duge godine prije no što ju nepodnošljivi bolovi u zglobovima i dijagnoza reumatoidnog artritisa ne natjeraju da donese tu konačnu odluku. Milica Pokrpanjac ostatak će života provesti gotovo nepokretna, ležeći u svom skromnom krevetu, gledajući meksičke i turske sapunice, a neće proći ni dan da se ne sjeti Cigne Nere; pitat će se brine li se sada netko o njoj, kao što se brinula ona.

U tim dugim, nepomičnim danima znala bi zatvoriti oči i prizvati onu kratku tišinu nakon što bi završila posao, kada bi Cigna Nera zasjala pod anđeoskim svjetlom, netaknuta, mirna, gotovo nedostupna svemu što ju je čekalo. U toj slici nije bilo boli u zglobovima, ni težine tijela, ni smradova koji se uvlače pod kožu — samo glatka površina i osjećaj da je sve na svom mjestu, makar na trenutak. Možda je upravo u toj prolaznosti ležalo ono što ju je najviše vezalo uz nju: spoznaja da savršena čistoća ne može trajati, ali da ipak postoji, kratko i krhko, kao nešto čemu se vrijedi vraćati, makar samo u mislima, te da tako dotiče nešto što liči na vječnost.

Ipak, istina je da je nakon nje šef elitnog noćnog kluba Lion's den zaposlio mladu Sanelu koja je već nakon dva dana naprasno dala otkaz. Nakon nje je došla Vera, koja je izdržala mjesec dana. Josipa, Klara, Goran, Tina, Davor, nitko od njih nije uspio nadići jezive prizore i smradove koji su ih dočekivali u rano jutro. Tek nakon godinu dana šef je znatno podigao plaću i zaposlio Rozaliju, ženu u škripcu, očajnu zbog dugova za vratom. Rozalija je bila dobra radnica, dobro se brinula za Cignu Neru, šef i klijentela su bili zadovoljni. Ali samo je Mica znala da dobro nije dovoljno. Iz dana u dan, gotovo neprimjetno Cigna Nera je gubila svoj sjaj; keramika je požutjela, na stijenke se nahvatao kamenac, daska se izvitoperila, tipkalo razdrmalo, a iz njene nutrine rodio se smrad starosti i zapuštenosti.

Za četiri godine šef se odlučio na renovaciju toaleta. Majstori su ukloniti Cignu Neru, utrpali ju na kamionet i bacili na smetlište, ni ne znajući što bacaju. Prekrili su ju novi slojevi smeća, a ona je samo ležala, slomljena i zaboravljena. Ostala je samo nada da jednog dana bude reciklirana u nešto novo.