Dalen Belić - Još tariguza za Alzhaimera

Dalen Belić

Mladi, pazinski autor, rođen 1997. Do sada je objavljivan u regionalnim zbirkama science fiction, fantasy ili horror tematike. Njegove kratke priče mogu se naći u istrakonskim zbirkama Apokalipsa laži i Zrnca spoznaje, u zbirkama u sklopu manifestacije Festival Fantastične Književnosti Priče o manjinama, Priče o Pazinu i Priče o sjedinjenju te na raznim web portalima.

Osvojio je 2. mjesto na Riječkim perspektivama 2017. s pričom Paket jaja i jedno kiselo vrhnje i 1. mjesto 2018. i 2019. s pričama Tko rano rani, golub na grani i Jedan, Dva, Tri i Četiri. Također je i jedan od dobitnika nagrade Chrysalis, priznanja za nove obećavajuće autore koje dodjeljuje Europsko udruženje za znanstvenu fantastiku (ESFS).

Studira anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
 

JOŠ TARIGUZA ZA ALZHAIMERA

Samanta je brzinski dokrajčila sendvič s mortadelom, obrisala masne prste o bijele hlače pa izašla van na zasluženu cigaru. Zadnjih tjedan dana redovito puši na marendama i tek se danas može pohvaliti da su joj prestale vrtoglavice.

Kratkotrajni pljusak završio je prije pet minuta i nije se iskazao. Miris kiše već je ispario iz zraka, asfalt se odmah osušio, a posljednji oblaci pobjegli su prema jugu. Sunce obasja Samantino blijedo lice. Zapuše povjetarac i sa Samante zasniježe prhut i pepeo. Ona izvuče noge iz anatomskih klompi, stane na njih i zatvori oči.

Asfalt je zelena livada, čikovi su tratinčice, a zalijepljene žvake žuti maslačci. Žubor vanjskih jedinica klima uređaja i cvrkutanje kamiona umiruju. Ako su supermarketi planine, onda su parkirališta hramovi, a svaki je udah dima sveta mantra. Povjetarac se probija kroz narančasti poliester Samantinih stopalica, ona s guštom migolji prstićima.

- Samanta! - glasan krik s ulaza prekine njenu meditaciju.

Samanta gurne stopala natrag u klompe i okrene se s rukama u džepovima i cigaretom među usnama: - A?

- Zajebala sam.

- Šta je bilo?

- Pa ovaj… Slučajno sam kupila krivi WC papir.

- Pa pička mu materina, Nina. Ovo ti je drugi put. - Samanta zgazi čik i krene za Ninom u dom - Jebem ti mater slučajnu...

- Sori, sori, sori... - Nina se uzalud ispričavala dok su šibale hodnicima.

Umarširale su u sobu i zatekle smežuranu babu kako divlja u krevetu. Dva medicinska brata pokušavaju je primiriti, ali ona se ne da. Role bijelog toalet papira razbacane su naokolo, a deku je baba nogama katapultirala na drugu stranu sobe.

- Onda ćeš mi ti mazat proklete hemoroide kad ne znaš jednu stvar zapamtit kako treba! Roza! Troslojni Softy Deluxe roza! A ne troslojni Softy Deluxe bijeli! Od bijelog dobijem hemoroide! - baba je urlala na cijelu sobu, na cijeli svijet, ma, na samog Boga i čitav njegov jadni univerzum. Nina čeka u pripravi, naoružana injekcijom za smirenje.

- Ne treba je drogirat svaki put kad popizdi. - Samanta ukori kolegicu i ova vrati špricu natrag u ormarić.

- Ti ćeš mi mazat hemoroide! Ti i nitko drugi! - baba drhtavim kažiprstom uperi u Samantu - Di je moj papir?

Samanta se približi postelji, nježno primi mršave ručice i zagleda se u babine prazne oči.

- Blijeda si kao smrt. - baba zamijeti.

- Dobar dan i Vama.

Baba uvuče zavidnu količinu zraka u pluća, istrgne ruke iz mlitavog stiska i uzvrati pozdrav:

- Posrat ću se u krevet ako u roku od pet minuta ne dobijem troslojni Softy Deluxe roza! Roza! Ako opet dobijem bijeli, serem u krevet! - baba iz čista mira gurne Samantu u ormarić i vaza s cvijećem završi na podu. Medicinska braća skoče na nju i vežu joj ruke za krevet. - Rozi troslojni ili serem u krevet, je li vama to jasno?

- Idem ja do Plodina. - dobrovoljno se javi Nina.

- A, ne, ne. Ti sutra plaćaš cugu, a ja idem u Plodine. - Samanta se digne s poda i izjuri van.

Nije zatvorila vrata za sobom pa hodnikom odzvanjaju zvukovi napetog meča. Žilava baba u crvenom kutku protiv iskusnog Alzheimera u plavom. Baba se dobro drži, ali Alzheimer nije pretrpio ni jedan poraz u karijeri i svoje mečeve uvijek završava nokautom.

Samantu je na blagajničkoj traci lovila lagana depresija. Slučajno je zamijetila da je njen život zapravo loša parodija mita o Sizifu. Vječita nabavka WC papira za babu koja svakim danom gubi sve veće komade zdravog razuma. Nema kraja i nema početka, samo još, još, još. Dajte još kamenja za Sizifa, premalo mu je samo onaj jedan. I još tariguza za Alzheimera, molim lijepo, ali pobrinite se da bude troslojni Softy Deluxe obavezne roza boje. Bijeli ne dolazi u obzir.

- Dobar dan. Dvadeset devet-devedeset devet.

- Moj je život još jedna jadna pilot epizoda koja nikada neće ugledati svjetlo Netflixa.

- Molim?

- Ništa-ništa. Dobar dan. Evo, točno je.

- Hvala, ugodan dan.

- Da, hvala, pozdrav.

- Nemojte zaboraviti račun.

- Da, hvala.

Samanta zapali čim izađe iz Plodina. Čik ugasi ispred doma i ušeta u sobu s glomaznim paketom točnog troslojnog toalet papira pod pazuhom. Prekasno. Stara se već posrala u krevet. Nina joj vuče plahtu preko glave, još se ni smrad nije ulovio u zraku kako Bog zapovijeda. Medicinska braća zajedničkim snagama metu ostatke vaze i mrtvog cvijeća s poda.

Nina pogleda Samantu.

- Ja to ne čistim. - Samanta izjavi i pokupi se van. Ovaj put za sobom zatvori vrata.

Doma je pripremila tijesto, narezala šunku i naribala sir. Onda je sve lijepo zalila šalšom iz tetrapaka i posipala šampinjonima iz konzerve. Pladanj je stavila u pećnicu pa otišla isprobati taj famozni troslojni Softy Deluxe zagasite roza boje.

Istina je. Troslojni Softy Deluxe roza bio je najnježniji toalet papir koji je Samanta ikada imala prilike uživati. Zadovoljno je kimala glavom na zahodu.

Baba je imala ukusa.