Davorka Pintarić - Patrun - POVRATAK

Davorka Pintarić-Patrun

Rođena 1968. godine u Zagrebu gdje je odrasla, školovala se i radila, a od 2005. godine živi u gradu Zaprešiću.

S riječima prijateljuje od najranijih dana. Život kćeri jedinice i najmlađeg djeteta u široj obitelji uvelike su utjecali na strast ka pisanoj riječi. Strast za pisanje zadržala se do danas.

Zbog posljedica prometne nesreće i gubitka supruga svoj put ozdravljenja i iscjeljenja pronalazi kroz čitanje i pisanje. Pridružuje se klubu čitatelja u Knjižnici Ante Kovačića u Zaprešiću. Kroz radionice kreativnog pisanja traga za osnovnim znanjima i svojim stilom.

Tri su joj priče nagrađene, a jedna pohvaljena na natječajima za Zaprešićku kratku priču, a nagrađena je i na 13. Natječaju za najljepše ljubavno pismo u Knjižnici Sesvete.

 

POVRATAK

Zavibrira zvuk željeznih vrata. Kontroliranih električnom i mehaničkom bravom. Otvore se pa zatim uz klik kliznu natrag i lagano se zalupe za mnom. Zvuk pronađe put kroz tijelo. Zatitra u njemu i još jednom podijeli život. Odijeli onaj od prije od ovog koji tek ima biti.

Jednim upravo takvim klikom, prije gotovo dvadeset godina nastala je prva podjela. Nerado se prisjećam, no tijelo pamti sve što silom potiskujem u zaborav, sve čega se ne želim prisjećati. Jasno je zabilježen dan prije i nakon. Na svoj način i svi oni dani zatvoreni bravama, ogradama, zidovima, u sivilu, iza svijeta. To je vrijeme bez godišnjih doba. Dvadeset i četiri satne praznine određene do posljednjeg trenutka, bez imalo mogućnosti za donošenjem i najjednostavnijih odluka. Dani bez slobode i autonomije.

Zažmirim. Čvrsto stisnem kapke. Smirujem treptanje. Blefarospazam. Živci –  u sebi čujem glas radnog terapeuta. Udahni, izdahni – ponavlja u meni taj glas bezličnog mladića, studenta volontera. Podučavao je nas nekolicinu zatvorenika tehniku svjesnosti.  Volio sam te sate. Tu pomnost.

Volio sam i rad u knjižnici. Isprva je to bio jedini kontakt sa svijetom od kojeg sam se odijelio i koji više nije dopirao do mene jednako kao ni ja do njega. Knjige su bile most. Činile su čvrstu poveznicu onog vani s onim unutar mene. Tome sam se okretao, gradio novog sebe. Mračnu stranu svoje osobnosti prepoznavao sam u likovima. Strahove, razočaranja, tjeskobu pridodavao sam njihovoj, tražeći joj mjesto van svoje nutrine. Žmirio sam što sam čvršće mogao prema izvanjskom. Nisam se otvarao.

Sad stojim tu potpuno izložen i svijet je preda mnom. Nudi mi dan ranog ljeta. Nemam moć zaustaviti  neželjeni opetovani pokret očiju. Stisnutih kapaka udahnem, izdahnem, zakoračim. Pod nogom zaškripi šljunak zaostao od zimskog posipanja, sveprisutan uz rub ceste, a nikome potreban. Meni ravan.

Krenem prema Požegi. Korak mi nije ni težak ni lak. Više mlitav i neodlučan. Pogled zapinje za opeke zida duž kojeg koračam i ne osvrćem se na cestu kojom mi u susret dolaze vozila. Ne gledam ih niti želim da oni mene vide. Cilj je domoći se Osječke ulice, zaći među ljude i istovremeno odmaknuti se od svih. A opet, potrebni su mi ti ljudi, a možda i nisu. Od njih ne želim ništa više osim da prikriju moju izloženost.

Torba s nešto osobnih stvari i nekoliko debelih bilježnica pritišće mi rame teretom koji je veći nego što je njegova stvarna masa. To je teret onih ulomaka vremena, onog prošlog koje vučem za sobom u slijepom traganju. U početku sam zamišljao kako ću odbaciti sve to i neću ponijeti baš ništa. Bližio se dan izlaska i sve češće sam se vraćao zapisanim riječima, uranjao u gustu tamu gorčine i kajanja. Prolazio stranice preispitivanja da bih napokon došao do obećanja koja sam sam sebi davao, a za koja već tada nisam bio siguran hoću li ih održati. Ona su prevagnula. Pa sad nosim sve. Onaj dan, kajanje, vjeru i sebe samog izvana snažnog, u nutrini punog nesigurnosti.

Prolazim pored Ratarnice. To je park nadomak grada. Između stasitih stabala trava je nježna, nimalo nalik grubome draču uz rub prema cesti. Još ga nije dostigla metalna ruka kosca. Prkosi svojom izdržljivošću, uspravan i razgranat. Udahnem. Izdahnem. Miris vlažne zemlje s obale Orljave podraži mi nosnice. Pruža nadu. Bit će. I gdje je nekad bio drač sad su meke nježne vlati. Ima u meni mjesta. Učio sam kositi, čupati, plijeviti. Udahnem. Učio sam saditi. Izdahnem.

Tako nevoljko Osječkom do kolodvora, a od tamo na jedino mjesto kamo imam poći. Ne znam ga, niti ono mene zna. U novčaniku držim žut, puno puta presavijen papir. Nesigurnim rukopisom, osobe nevješte pisanju, ispisana je ulica i kućni broj, mjesto za koje sam tada prvi puta čuo. Ispod svega opis: mala zelena kuća s bunarom u dvorištu.

Upravo je tako. Kuća je sasvim mala s dva prozora prema ulici i ulazom s boka. Desno od ulaza je bunar, a dalje niz dvorište nekoliko stabala. Na jednom se naziru rane ljetne jabuke. U sjeni te krošnje su daščani stol i klupica. Trava je košena i jedan prozor odškrinut. Gurnem nakrivljena vrata ograde. Uđem u dvorište. Spustim torbu na klupu uza stol pa i sam sjednem do nje. Oslonim se laktovima, položim glavu u dlanove, udahnem, izdahnem. Stigao sam.

Niti znam koji sam, niti gdje sam. Nada mnom se nadvilo stablo i osjećam mu blagi miris još zelenog ploda. Pod nogama mi je zemlja, utabana oko stola.

Odjednom mi je puno manje godina nego što stvarno jest. Sjedim za ovakvim stolom. Noge mi ne dosižu do poda. Nema stabla jabuke niti zaštite lepršave mirisne sjene. Izložen, u tom trenu potpuno sam, njegov sam. Onako u prolazu, samo zato što sam tamo, što sam svjedok života kakav nije želio, opali mi pljusku koja i dandanas žari.

Nije bila jedina. Možda nije bila niti prva. Svakako nije bila posljednja. Tu posljednju tijelo pamti najbolje, a baš nju jedinu bih, kada bi ikako bilo moguće izbrisao. Za nju bih želio da me mimoišla, da je nisam primio. Sve one druge u usporedbi s njom, svi udarci, izgubili bi svoj značaj da me ta posljednja nije dosegla. Pripadala je prošlosti kao i moje djetinjstvo i mladost. Istovremeno bila je na obrazu i kolebala me u odluci gdje ću se smjestiti u odnosu na sadašnjost.

Ovaj trenutak ispod krošnje, svakako je puno ljepši, no nije imao moć umanjiti strah od budućnosti. Naprotiv. Nisam znao što s ljepotom koju upijam. Odakle dolazim ona ne postoji. Pretočiti je u mir nisu me naučili. Osjećao sam je kao nemir. Našao sam se izvan zone svoje sigurnosti, pretjerano podražen. Dvostruki udah i izdah izgubili su moć. Bljedila je tinta kajanja kojom sam pisao odluke. Množio se bijes.

Upale, gotovo sakrivene ispod opuštenih vjeđa, na mene su motrile oči. Zamutila im se jasnoća. Da nisam znao kako su nekoć bile sive i hladne s ove udaljenosti mogle bi mi se učiniti blagima. Nisam si dopustio tu varku. Glas hrapav od neizgovorenih riječi zazove me imenom. – Majko – kažem, pa priđem do vrata da je pozdravim. Ona ustupi korak dva unazad, uđe u kuću, a za njom i ja. Pogled mi proleti mimo nje i sve mi se učini znano. Sjećanja na ovaj prostor nisam mogao imati stoga su nastajala upravo sad. Osjećaji iz vremena koje pripada mojoj prošlosti, ušli su sa mnom i zauzeli mjesto među predmetima pa postali sadašnjost. Uskovitla se u meni. Položim joj ruke na ramena. Isprva gotovo nježnom kretnjom sina što se vraća nakon dugog puta. U očima joj vidjeh čuđenje. Preleti kroz pogled samo zasjenivši led u pozadini. Pritisnem čvrsto. Zagledam se dublje u sivu hladnoću. Naiđe misao o udahu i izdahu, ali zadržim dah. Bijes. U meni sve divlja. Predajem vlast. Primaknem ruku ruci, obujmim vrat. Ne dišemo. Čelično sivilo pogleda, surovu snagu pretoči u moj stisak. Prepoznam strah. Odakle odjednom osjećaji, kad sve je bilo daljina, nemjerljiva ravnodušnost, potpuna distrakcija. Stisnem jače. Odjednom prkos. Ona posegne prema meni no negdje na pola puta kao da se dosjeti nečeg, odustane, ruke joj klonu. Ne zausti, ne udahne. Prepusti se. Noge olabave.

Svejednako je držeći ogledam se još jednom po prostoriji pa stanem vući njezinu mlitavost i spustim tijelo na otoman u kuhinji. Položim ga gotovo nježno. Dozvolim si dva duboka udaha i izdaha. Pomno poravnam noge u papučama i šarenu cvjetnu bluzu. Namjestim glavu na ukrasni jastuk. Zagladim joj kosu.

Vani na bunaru operem ruke i umijem se. Uzmem svoj teret s klupe pored stola. Uberem dvije jabuke. Nisu još dovoljno zrele, ali ne marim. Iziđem iz dvorišta i tiho za sobom zatvorim vrata. Do polaska autobusa ima još sat ili više. Kartu imam, kupio sam povratnu.