Pišem ti priču vol. 12
Natječaj je otvoren do 1. lipnja 2024.
Odjeljak izabranih
Pjesnik, prozni, dramski i znanstveno-stručni pisac, prevoditelj, esejist, kolumnist, kritičar, antologičar, medijski stručnjak, novinar i publicist, urednik, lektor i nakladnik. Profesor je kroatistike i južnoslavenskih filologija te magistar znanosti o književnosti. Usavršavao se u Beču, Budimpešti i Londonu.
Objavio je drame Pekel na Zemli (Nagrada „Marin Držić“ za 1998.), Netopir (Nagrada „Sfera“), koje su izvedene na Hrvatskom radiju, a prva i na sceni (Umjetnička akademija u Osijeku / Gllugl teatar) te na HTV-u, i Hiperborealni konj (s A. Peričić, „Marin Držić“ za 2014.), romane Hrvatski psycho, Netopir i Travanj, zbirke priča Krvavo, Ljubav, zlo i naopako i Techno gost, sedam zbirki pjesama, stručne knjige o F. Konšćaku (s C. Lazcanom, u Meksiku), Krleži, Kerempuhu i Varaždinu, zbirku kolumni i eseja Hrvatski san te tri antologije. Priredio je Provokativne misli M. Krleže.
S engleskog je preveo devet knjiga. Zastupljen je u 20 antologija te prevođen na devet jezika. Surađivao je s Nickom Caveom. Objavio je i nekoliko CD-a. Godine 2012. stječe status samostalnog umjetnika – profesionalnog književnika. Primio je 70-ak književnih nagrada. Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije i Medalje Grada Varaždina za najviše zasluge u kulturi i umjetnosti. Odnedavno uspješno piše i u suautorstvu sa suprugom Anitom Peričić.
Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji Čakovec – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a radi kao voditeljica odnosa s javnošću Gradskog muzeja Varaždin. Urednica je časopisa Varaždinski muzealac.
Suautorica je dviju priča u Denisovoj knjizi Techno gost; Karnevalije i fantazije, Sabrane kajkavske priče i druge kratke proze (1995. – 2016.), Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016.
Bolj star, bolj nor!
Bungee, rafting, judo in skiro.
…
Prihaja strašna kriza srednjih let.
Upor zatiranih strasti.
Zoran Predin
Modri oblaci, zreli uzdisaji, nebo visoko i hrabro kao led; zrak proziran i čist, kao iz bajke. Obzor: sasvim nesvakidašnji osjećaj.
Filip stoji na Masleničkome mostu i ponosno gleda svoju djevojku Tinu, studenticu antropologije, koja je upravo uspješno izvela bungee jump. Tina je bezobrazno mlađa od njega i već sam pogled na njezino izduženo tijelo razrađenih mišića, savršene grudi, čvrstu stražnjicu, dugu tamnu kosu i široka usta – baš kao što izgledaju komadi iz spotova Aerosmitha i Gunsa – ispunja ga zadovoljstvom. Još zadovoljnijim čini ga zavist koju ostali ne mogu prikriti dok je grli čestitajući joj na skoku.
A sad je na njemu red.
Večer prije, konoba: kosturi riba, gitara, kao u spotovima dalmatinskih pjevača: Nitko nema dva života, pa nemam ni ja… S rukom na korijenu Tinih leđa, Filip sluša razgovore njezinih prijatelja, pućkajući cigaru i puštajući da mu vino draška nepce u punini bukea i gotovo erotskog užitka. Godi mu mladost koja ga okružuje i koja kao da prelazi u njega, ne baš tako mladog, ravno u krvotok, gdje se, miješajući se s crvenim vinom, pretvara u energetsku bombu koja mu udahnjuje novu snagu u godinama u kojima njegovi vršnjaci uglavnom već vode ustajale obiteljske živote.
Filip nije takav: A ne, ne više! – čvrsto je odlučio. On živi punim plućima, svaki dan!
Ostavio je svoju suprugu Milu. Dobro su se kužili u početku. Dijelili iste interese. Voljeli se. I bilo im je lijepo… O, kako joj je samo pjevao: Oh, my love, my darling … I need your love, God speed your love to me…
Ali, naravno, sve što je lijepo, kratko traje: postala je ustajala, dosadna dosadna dosadna! Prava učiteljica, obična provincijalna učiteljica! Kao i njezina majka: Of course mama's gonna help build the wall!
Odavno se Mila otromboljila, tako misli Filip, iako ne shvaća da je drugi ne vide takvom. Nije ga više shvaćala, nije pronicala dubine njegova duha, novi život u njemu, tajnu u srcu pjesnikovom, zaključio je Filip pjesmom Leba i soli – iako sam nikad nije napisao nijedan stih.
Iako, iako… za Filipa više nema iako. Sve je postalo dosadno dosadno dosadno! Imam pravo na novi život!
Kći i sin već su diplomirali, situirani su (potrudio se i on oko toga, o da) i zasnivaju svoje obitelji, iako su tek nešto stariji od Tine. Pa što – misli Filip i usput lako poentira u pretencioznom razgovoru u konobi, mudro pričekavši da rasprava zapne u slijepoj ulici kako bi mogao briljirati zaključkom. Tinom društvu imponiraju njegovo iskustvo, staloženost, uspješnost. I njegova mlada cura. A njemu to godi. Godi mu zaljubljeni Tinin pogled. Sve će učiniti za taj pogled. Čak se i penjao po umjetnom zidu. Možda će time steći tijelo razrađeno poput njezina. Vjerojatno neće, ali ima pravo na taj pogled. I na taj seks. Ima pravo na bungee jumping. I na Harley-Davidson.
Filip ruši zid ustajalog života. Stoji na rubu mosta i skočit će – skočiti i tako srušiti vlastiti zid straha, a sigurno i još pokoji simbolički zid, iako nema pravu predodžbu o toj simbolici, ali osjeća je intuitivno, duboko u sebi.
Mora skočiti – unatoč godinama, ili baš zbog njih. Poslije će ga sve boljeti, kao i nakon penjanja po onom zidu. Nasreću, tu je uvijek brufen. I afrička šljiva. Jer afrička šljiva – ne pada!
Filip skače, pada… Ruši još jedan zid.
Rušio je zidove i prije pada Berlinskog zida. Još u gimnaziji, slušajući Pink Floyd, odlučio je da neće biti another brick in the wall, još jedna cigla u zidu: „Ne trebamo obrazovanje, ne trebamo kontrolu misli, niti mračni sarkazam u učionici…“ Da, da… Baš tako, i opet je u pravu bio Bruce: We learned more from the 3-minute record than we ever learned in school – „Naučili smo više iz trominutne pjesme nego što smo ikad naučili u školi“. Zato i nije diplomirao, jer je znao da će ionako uspjeti. Zarana je osjetio je vjetre promjene, još od previranja u Poljskoj. Objašnjavao je to Tini na primjeru pjesme Shadow on the Wall, koja govori o tim danima. Tina je pomislila da govori o pjesmi Writing's on the Wall Sama Smitha iz filma Spectre – If I risk it all, could you break my fall? – pa ju je morao dodatno educirati. Like a shadow, treat me like a shadow, like a shadow on the wall, pjevao je Roger Chapman u Oldfieldovoj pjesmi; Filip nikad nije dozvoljavao da ga se tretira kao sjenu na zidu.
Floydi, Springsteen, Aerosmith, Gunsi, Metallica, Zeppelin, Doorsi, Hendrix, Cream, Stonesi, AC/DC… Pa wall of sound, zid zvuka Phila Spectora… To je bila glazba, a ne ovo što sluša kad s Tinom partija na plaži; ali dobro, tad nije bitna glazba: tad se sjeća pjesme Oasisa: I said maybe, you're gonna be the one who save me, and after all, your my wonderwall…
Tinino društvo sad otkriva staru glazbu baš kao što je i on otkrivao rock-legende koje su umrle dok je još bio dijete, ali današnji mladi to ne povezuju, oni misle da je Filip bio na Woodstocku, iako je tad jedva bio rođen. To je sretna okolnost, a nesretna je ta da je njima sve staro isto, kao da se sve zbilo u jednom jedinom trenutku koji se zove prije njih. Stoga ga iritira kad mu citiraju žrtve što tako lijepo pristaju kolažu na tvome zidu iz pjesme Your majesty iz Štulićeve ocvale faze s posve istim stavom kao da je riječ o Azrinim vrhuncima poput stihova teški pokrov kamenih vjekova, zid plača iz pjesme Jane.
E da, zid… Nije Filipu lako. Mora srušiti nove zidove. I sad piše na svom zidu, na Fejsu, iako ne vidi smisao toga. Donekle shvaća svrhu vatrozida, ali ne ide mu u glavu zašto je bitno kakav ti je wallpaper na ekranu. Ali Fejs je sad nužnost. Prije se govorilo „ako nije bilo u novinama, nije se dogodilo“, a sad, ako nisi na Fejsu, nema te.
Prije ljudi nisu imali internet, a puno su znali. Sad je sve dostupno, a nitko ništa ne zna. Eto, pitaju ga čime se bavi. Eh, čime se bavi! Konzalting, financije, projekti… I dok tako nabraja besmislice, svi zakunjaju ili isforsiraju novu temu, izgubivši interes za ono što ne razumiju. A Filipa baš briga, jer on uživa s Tinom, gizdajući se…
…i dosađujući se. Nekad se znalo se da moramo zalagati za mir u svijetu. A za što se danas trebamo zalagati? S mladim prijateljima prosvjedovao je, Tini za volju, protiv žice na granici sa Slovenijom i izbjegličkog zida na granici s Mađarskom. Ponešto je, ipak, pritom zadržao za sebe, u sebi, jer, uza svu humanost koju nastoji pojmiti, ne vidi zašto bi itko morao propuštati i zbrinjavati tolike strane ljude. A tek Živi zid? Čemu lijegati pred policiju i ovrhovoditelje? Pa tko je tjerao sve te lakomislene ljude na kredite u švicarskim francima? Molim te lijepo! Ali Filip o tome šuti pred Tinom i njezinim društvom. Jer shvaća da ne shvaća.
Mnogo toga ne shvaća. Novu glazbu ne shvaća. Nove filmove ne shvaća. Balavljenje klinaca ne shvaća. Ne shvaća kako mogu glorificirati Lyncha na temelju Mulholland Drivea, koji je ništa u usporedbi s Plavim baršunom… Primjećuje: Očito je da se i Lynch rađa tek kad ga mladi otkriju. Tako je sa svime. Prestrašno. I dosadno. Predosadno.
Klinci su mu dosadni. Sve, baš sve se mora komentirati, sve se mora objaviti na Fejsu, o svemu se mora imati stav. Koji je to kaos u glavama… Evo, Tina se sjetila da bi mogli otići na Kineski zid. Kao, ono, studijsko putovanje, antropološko. Je, da ne bi još i na Zid plača, među Židove i Arape – umalo je zaustio, ali se suzdržao.
Ponekad se znojan probudi i ne zna gdje. Panično opipava oko sebe. Rukama prelazi preko Tinina tijela. U prvi mah ne zna tko je kraj njega. Očekuje oblije tijelo. Prisnije. U glavi mu nabija hladni Štulićev ritam: duboko u tebi možda sam ostavio trag svjetla u noći između zidova ni svi dobri ljudi ni svi oni koje znaš ni bijeg od samoće u koju se povlačiš kad provali očaj jedva da su dovoljni pred surovom snagom krajnjom i konačnom duboko u tebi strasti slamaju i ono što je preostalo i ono što ne postoji…
Ponekad se osjeća kao Miley Cyrus na onoj kugli kojom se zabija o zid: All I wanted was to break your walls… Ponekad se osjeća kao ona žena u filmu Zid kad u planinama pred njom odjednom osvane nevidljiva barijera. Ponekad se osjeća kao budala.
Doista: ponekad se osjeća kao da je došao do…
Filip primjećuje da uistinu ima nešto u onome da se neposredno prije smrti čovjeku pred očima munjevito prevrti cio život. Filipu se to i događa, jer je s Masleničkog mosta, na užas Tine i okupljenih, skočio neprivezan sigurnosnim užetom. Nije izveo bungee jump. Samo je skočio.
Filip ne čuje urlike ljudi s mosta. Oni misle da nije svojevoljno skočio, nego da je pao.
Iako… iako, iako, iako…
…iako, i pad je let.
Tik prije nego što će se, prepušten slobodnom padu, leteći na posljednjim vjetrima promjene, rasprsnuti o morsku površinu, Filip želi da je opet kraj svoje žene, Mile; i od svih žestokih i odvažnih stihova iz njegove bogate intimne diskografije nadolaze mu, neočekivano, riječi jedne sjetne, dotad ne odviše mu bliske pjesme Zorana Predina:
Pridi k meni, rad bi te imel,
rad bi te poljubljal in objel…
Objavljeno: 03.10.2017.
