Grad Samobor

Događanja

Euroazijske priče i jedna afrička

15.02.
2018.

Predstavljanje knjige i putopisno predavanje

Kao uvod u današnje predavanje donosimo vam recenziju knjige koju potpisuje jedan od naših omiljenih putopisaca, Stipe Božić.

Ako sam u početku bio skeptik, čitajući ovaj tekst sve me više držala putnička groznica. Zaista je zanimljiv pa se nadam da će i "nemotoristi" uživati u ovoj knjizi.

Odrastao sam i živio među ljubiteljima motora. I sam sam desetak godina vozao "zika" i "kozu", Tomosove uspješnice sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Za veće motore ili skutere u to vrijeme nisam imao novca, a ni vremena pogotovo što sam s recimo "zikom" mogao gotovo svugdje ako sam ponio osnovni alat za svjećicu i auspuh. Neki su od mojih prijatelja bili toliko "zaluđeni" motorima da su potpuno zapostavili alpinizam. Bilo je u to vrijeme epskih opisa njihove vožnje. Najviše se sjećam kako je legendarni Dena pričao Tesli kako je on, Dena lomio neku krivinu i nagnuo se toliko da mu je rećina (naušnica) strugala po rubu asfaltne ceste. Dena je se zaista znao uživjeti u priču: "Tako ja lomim ćošu, rećina mi struže po tlu i čujem mrave kako mi viču: "Dena šaltaj nižu razbiti ćeš se kao tikva!". U istoj je ekipi motorista koji su se skupljali u Planinarskom društvu u Marmontovoj ulici u Splitu bio i Cika Pila koji je svojevremeno, početkom sedamdesetih, organizirao motoristički pir i provozao se sa svatima na dvadesetak velikih motora preko Splitske rive.

Većina su mojih prijatelja pustila dugu kosu i nerijetko pričali o vožnji do Preluke kod Opatije gdje su se svojedobno odvijale moto utrke na kojim su nastupali najpoznatiji vozači svijeta. Gotovo u hodočasničkom stilu Jadranskom magistralom bi se dan ranije kretale kolone raznih motora i skutera čiji su vlasnici jurili vidjeti čuvenu utrku. Duga kosa im je lepršala na vjetru.

Vjetar u kosi.

Vjetra u kosi danas više gotovo i nema jer je motorist oklopljen svemirskim kacigama. Svejedno između njega i ceste je samo motor. Motor je među nogama i njime treba upravljati kao nekoć jahači na duge staze. Oni i motor su jedno i ne daj bože da se iznebuha razdvoje. Iza njih ostaje cesta ili "timeline", beskonačna vremenska traka doživljaja.

Nevjerojatno je što suvremeni motori danas mogu i koliko slobode kretanja nude svom jahaču. Isto tako me iznenađuje različitost percepcije motorista naspram vozača automobila. Motorist, onako slabo zaštićen, jureći cestom upija krajolik svim osjetilima za razliku od vozača automobila koji su izolirani od vjetra, mirisa i stalnog balansiranja na dva kotača.

Kada sam počeo čitati ovaj tekst činilo mi se da ću se teško snaći u blogovskim opisima koji dominiraju početkom ovog putopisa. Ali što sam dulje čitao činio mi se sve pitkijim pa sam u jednom trenu pomislio da eto i ja jezdim nekim azijskim i afričkim prostranstvima koje sam nekoć vidio. Vremenska linija prostirala se prepuna doživljaja po beskarju svijeta. Svijeta za koji se bojim da bi mogao polako izgubiti svoje boje, mirise i različitosti jer će ih globalizacija lišiti tih razlika.

S ovom knjigom u udobnoj fotelji putujemo prostranstvima svijeta u beskraj. Naša je mašta beskrajna i put pred motociklistom je beskrajan jer zemlja je okrugla. Nema kraja. Nadam se da ni akterima ove priče nije ponestalo ceste. Ceste koja će se pretvoriti u priču sličnu ovoj.

Jer, zapamtite, jedino što će od nas ostati kad nas jednom ne bude je priča.

Stipe Božić