T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Ivan Katičić - Potkrovlje

Odjeljak izabranih

Ivan Katičić - Potkrovlje

Ivan Katičić (1990.)

Rođen u Splitu. Radovi su mu objavljivani u književnim novinama Zarez i Republika, na portalima i u zbornicima. Posljednje dvije godine osvaja mnoge nagrade na različitim književnim natječajima. Drugo mjesto na natječaju ˝Slovom za zavičaj˝; uvršten u zbirku ˝20+1 najbolja priča za ljeto 2015.˝ u organizaciji Broda – knjižare; na natječaju grada Lošinja za najbolju kratku priču na temu o istoimenom otoku, drugo mjesto; na natječaju gradske knjižnice Makarska također drugo mjesto. Ulazi u širi izbor nagrada Prozak i Kritična Masa, te osvaja treće mjesto na natječaju ˝Stjepko Težak˝. Osvaja nagradu ˝Albatros˝ za najbolji neobjavljeni rukopis - zbirku priča ˝Pet metara bliže zvijezdama˝.

POTKROVLJE

U zadnje vrijeme često odlazim u potkrovlje. Do njega vode stepenice iznad kojih se plafon sužava kako se približavam malim drvenim vratima; moram dobro paziti da ne zviznem glavom. Kroz procjepe vrata huči vjetar. Pritišće ih nevidljivom silom, ne dopušta da ih otvorim tako lako. Ali kad uđem, više se ništa ne čuje. Unutra je tiho, tek povremeno škripuću crijepovi usko poredani poput krljušti riba. Ipak, mjestimice se naziru rupice. Vjetar kao da se raspršuje kroz njih, kao kroz gratakažu, pa se potom opet grupira na vratima. Na podu su raspoređene teće, važevi, prazne kutijice od paste za cipele, tegle, maštila... Oprezno migoljim između njih, jer ih je teško vratiti na isto mjesto ako ih slučajno pomaknem. Ipak, nikad u tim sudovima ne nalazim ni kapi vode, kao da su i oni šupljikavi. Ili kao ih netko budno prazni.

Kad ulazim u potkrovlje, imam osjećaj kao da uranjam u jednu staru priču; ovdje je jedan sasvim drugi svijet. Miriše po kazalištu i starom kinu. Pavitline prašine kovitlaju mi se oko nogavica. Paučina pomiješana s piljevinom vreba u zakutcima, kao i ruzinave brokve koje vire iz greda: kukice za objesiti jaketu, torbu, šešir... Osim njih, tu je rijetko što upotrebljivo. Ovo je jedan od onih prostora u koje se odlažu stvari koje ljudima više ne trebaju, stvari koje su previše plaćene da bi ih se tek tako odložilo kraj kontenjera. Na kraju krajeva, ni potkrovlje nikome ne služi, nema svoju konkretnu primjenu.

Tu su jedna crvena vespa, progoreni tapet na kojem je istkana jelen lopatar i šuma kremasto zelene boje, brdo požutjelih novina pretvorenih u štakorsko gnijezdo, pokvareni kućanski uređaji... Ovdje je i kufer pun iznošene odjeće, pletovi i džemperi nastanjeni tarmicama, krojevi odavno izašli iz mode... Krhke tkanine, papirnate čvrstine, izgažene cipele na kojima su vidljivi oblici prstiju... Ne mogu se spriječiti a da ih ne pošnjofam: još uvijek nose vonj vlasnikovih tabana, staračkih, gljivičnih...

U pretincu jedne torbe nalazim svežanj ušporko napisanih pisama. Prepoznajem bakin rukopis; to su uglavnom saučešća napisana iz poštovanja, nakićene riječi, preformalne i bez iskrenih osjećaja, tek puko izražavanje žalosti bez konkretene priče iza sebe, pa samim tim i bez pravog razloga da bi ih se zapamtilo po nečemu posebnom osim po onom njenom nakošenom, italic rukopisu, prozračnom i urednom... Tu su i neke crno-bijele fotografije, ali ima i onih u boji, sa smećkastom nijansom. Na jednoj od njih smo ja i baka, zagrljeni, u kuhinji...

Baka nosi pregaču i duge crne čarape što bezuspješno prikrivaju prst debele vene, male zmije zatočene ispod kože. Vuče papuče po linoleumu i glasno pjeva; nije ju briga što je rano jutro.

˝Peut-être un jour tu reviendras;

Je sais que mon cœur t'attendras...˝

Lagano njiše bokovima dok klapa posuđem.

˝Tu ne pourras pas oublier

Les jours que nous avons passés...˝

Na špaheru vječito stoji jedan desetlitarski lonac u koji ubacuje kosti, smežuranu mrkvu, cijelo stabalce petrusimula s korijenom, pougljenjenu kapulu, žlicu papra, isto toliko soli, konšerve i soda bikarbone.

˝E, koji sam ja glas imala˝, kaže ponosno, ˝mogla sam bit svjetska pjevačica!˝

Da, baka stvarno lijepo pjeva, ali zato definitivno loše kuha. Tu juhu iskuhava i po desetak sati, sve dok se kosti ne stanu sedefasto cakliti, a hladetina dalijevski teći niz kutlaču. Po površini plutaju mrlje masti; prava pravcata havarija.

Često se događa da od cijelog lonca preostane tek nešto malo manje od litre tekućine. Čak su i rezanci u obliku slova toliko raskuhani da nikad ne uspijevam sastaviti svoje ime. Tužna krnja slova, neupotrebljivi patrljci. Kao da to sve nije dovoljno, baka mi u tanjur drobi komade kruha da se juha prije ohladi.

Na oči mi naviru suze, a u glavi se roje beznadne misli. Ovo više nije juha, nego vruća kaša, gnjecava i neukusna. Nakon nje sam sit; ovo je predjelo, glavno jelo i desert u jednom.

˝Ajde, jedi to!˝ baka mi naređuje kad vidi da nevoljko prebirem po tanjuru, ˝Čim to pojedeš, idemo u Francusku.˝

˝France? À Paris?˝

˝Oui, nous allons à Paris dans un avion!˝

˝Ouais!˝

Zatvaram oči i trpam razbumbanu smjesu u usta. Na nepcu osjećam toplu burgundsku janjetinu, slani gratinirni krumpir, crème brûlée sa svojom tvrdom karameliziranom koricom i soufflé od čokolade. Još kratko uživam u okusima što se prožimaju, pa otvaram oči. Voilà, tanjur je prazan!

Iza ručka, baka me podučava francuski. Iz kutije za kruh vadi knjigu La Fontaineovih basni, brižno umotanu u trgovački papir. Uz rječnik, to je jedina knjiga koju ima na francuskom. Pljuca na kažiprst i srednjak, pa lista nove mirisne stranice. Zaustavlja se na mjestu označenom magarećim uhom. Čita. Tekst izgleda prilično drugačije u njenom izgovoru. Većinu slova tek okrzne, a ostala izostavlja ili ih spaja s riječima do. Tako uči i mene: ako sljedeća riječ počinje sa samoglasnikom, poveži je sa suglasnikom prethodne riječi. Čitanje mi teško ide, ima previše pravila koja zaboravljam primjeniti. A njen izgovor je tako lepršav, zvučan, jednostavan... Zvuči i izgleda kao glumica dok izgovara rečenice popraćene mimikom svog blijedog lica...

Navečer u krevetu, pod slabašnim svjetlom lampe, baka iščitava pismo načrčkano tvrdim muškim rukopisom. Slova su mjestimično razlivena od krupnih suza što joj kaplju. To je uvijek jedno te isto pismo, ali mi ipak ne dopušta da ga i sâm pročitam.

˝Ne možeš ti to pročitat, na francuskom je...˝ kaže tvrdoglavo odmahujući glavom.

˝Ali bako, ja znam francuski! Je parle le franҫais!˝

˝Ne, ne bi ti to razumio...˝ nastavlja zamišljeno.

Lice joj poprima blažen izraz, vidim da više nije sa mnom. Tone u neki svoj, za mene čvrsto zatvoren svijet.

To sveto bakino pismo sad je konačno u mene. Čuvala ga je u kasi, a ključić je uvijek nosila u džepiću kecelje koju nikad nije skidala. Znala je da znam dovoljno dobro francuski da bih ga mogao razumjeti... Osim francusko-srpskohrvatskog rječnika i La Fontaina, u kući nije bilo ničeg drugog na čemu bih mogao trenirati. Bio sam gladan naglasaka, slova što se ne čuju ali su ipak tu, na papiru, ili pak onih slova što zvuče sasvim neočekivano i riječi što se pretapaju jedna u drugu.

Prevrćem ga u znojnim dlanovima. Na omotnici je markica s crtežom Seine, desetak mostova, katedrala i ostalih građevina. Crno-zelene je boje. Nalikuje na minijaturnu novčanicu američkog dolara, s razlikom što ovdje na dnu piše jedan franak. Pismo je lagano, unutra je možda tek jedan papir, nema se tu što previše za čitati...

Pogled mi ponovno pada na njene stvari, istrošene, pretpotopne. Sve skupa stane u jedan manji kufer, a cijeli bakin život stane u ovu kuvertu i rečenicu: ˝Je ne suis pas allée à Paris.˝

Objavljeno: 02.10.2017.