Ivan Zrinušić - Samog sebe

Ivan Zrinušić ( 1981.)

Rođen u Osijeku. Poeziju i prozu objavljuje u časopisima, a uvršten je i u nekoliko zbornika. Knjige: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.), Vidiš kako je lijepo (2012.), Tri mrava (2013.), Najbolje je da se ne javljaš (2014.), Mrtvom je jasno (2017.). Pobjednik na natječaju za kratku priču u okviru Festivala europske kratke priče za 2017. godinu.

 

SAMOG SEBE

U inače tihoj noći čuli su se glasovi, smijeh i glazba. Boris je sjedio na balkonu, pijuckajući hladnu vodu te se povremeno naginjući iza zida i spuštajući pogled na terasu apartmana s druge strane ceste, odakle su dopirali ti zvukovi zabave. Radilo se o skupini slovenskih carinika, amaterskih motociklista, na zajedničkom ljetovanju. Kao isključivo muška skupina, uglavnom su se opijali i spavali, a tek katkad se i kupali u moru. Pili su pivo, viski i sangriju. Te stvari Boris je znao jer je jednu večer bio proveo s njima. Bili su to otvoreni i druželjubivi ljudi, no nijedne večeri ili noći nisu bili tako glasni da bi remetili odmor ili san drugih. Kako bi noć odmicala, tako bi se oni stišavali, posve obrnuto od uobičajena tijeka pijančevanja. Boris ih je sad mogao čuti samo zato što je bio budan.

Tog dana kad je završio kod njih bio je pošao kupiti stvari za ručak rano izjutra, kako bi izbjegao druge turiste i vrućinu. Izišavši iz kuće, vidio je kako za stolom na terasi apartmana s druge strane ceste, u hladovini, sjedi čovo od svojih pedeset godina, sa sunčanim naočalama i slamnatim šeširom obrubljenim crnom vrpcom. Hoteći izbjeći pozdrave ili eventualni razgovor, Boris je brzo skrenuo pogled. Čovo ga je ipak dozvao. Boris je isprva samo podignuo ruku u znak pozdrava, no, nakon što ga je ovaj još jednom dozvao (»Daj, dođite ovamo, prijatelju!«), nevoljko je prešao cestu i zaustavio se ispred njihova apartmana.

Visok tek nešto više od metar i pol, čovo je ustao od stola te rekao da se zove Rolf i da su on i njegovi kolege cijelu noć bili pili, a da je on jedini ostao na nogama jer je najjači i najizdržljiviji. Vidjelo se da je odista u onom stadiju pijanstva u kojem alkohol više nema nekog posebna utjecaja na čovjeka; sigurno neće postati pijaniji, tek je pitanje vremena kad će se ugasiti i zaspati. Boris je njegov poziv da im se pridruži kad god to poželi bio otpisao kao blebetanje, no već istog dana poslije podne, dok se vraćao iz šetnje, dozvali su ga i Rolfovi kolege. Rolf je tada spavao. Boris je obećao svratiti uvečer do njih.

Sjedeći na balkonu, Boris je sad pokušavao dokučiti koji se mirisi osjete u zraku. Bez ikakva znanja o primorskom raslinju, ni jedan miris nije mogao imenovati sa sigurnošću. Dobro se osjećao uzaludno razmišljajući o nečem tako beskorisnom. Dobro se osjećao i skriven zidom i tamom, zaštićen od pogledâ Slovenaca i, zapravo, bilo koga s ulice.

U jednom trenutku začuo je šuškanje u kuhinji. Polako se okrenuvši, ugledao je Lidiju kako, u gaćicama i grudnjaku te s opasanim crvenim plastičnim dildom, prebire po hladnjaku. »Bu!« rekao je poluglasno. Ispustila je sir i nareske te mahinalno rasporedila po ruku na međunožje i grudi. Ugledavši ga, zaustila je neku psovku, ali se suzdržala od toga da je izgovori. Umjesto toga rekla je: »Skoro mi je srce otkazalo. Opet si budan.« Pridržavajući vrata hladnjaka nogom, podignula je ruku s međunožja i pokazala Borisu srednji prst; umjetno udo neveselo se objesilo u prirodni, polumlohavi položaj. Potom je upalila svjetlo te čučnula i podignula sir i nareske.

»Ne spavate ni vi?« rekao je on, pridruživši joj se za stolom.

»Spavale smo pa smo se probudile«, rekla je ona, slažući sendviče i hineći ljutnju.

»I sad ćete malo prezalogajiti?«

Na to ga je samo pogledala. Složivši četiri mala sendviča, vratila je nareske i sir u hladnjak te otišla s tanjurom u svoju i Mirjaninu sobu. Dok je hodala, dildo joj je poskakivao u ritmu korakâ. Ipak, nevelike, čvrste grudi bile su nepomične pod grudnjakom.

Boris je ugasio svjetlo te se vratio na balkon i ostao sjediti tamo dok nije popušio nekoliko cigareta. Kad je otišao u svoju sobu, legao je na krevet, pokrio se tankom bijelom plahtom i zatvorio oči. Ponovno se sjetio Slovenaca. Sjetio se kako ga je izvjesni Matjaž bio odveo nastranu te s njim podijelio pitanja koja ga muče a koja, uslijed straha od ismijavanja, nema volje dijeliti sa svojim kolegama. (Desetak dana godišnje (nekad je to ljetovanje, nekad je to zimovanje; u svakom slučaju radi se o vremenu koje obuhvaća trećinu do polovinu godišnjeg odmora) oni iskoriste kako bi se maknuli od ženâ i djece jer sa ženama i djecom nikad ne mogu u potpunosti biti sa samima sobom. Na tim putovanjima izmjenjuju im se mamurluci i pijanstva; pijanstvo valjda predstavlja odvajanje od sebe, a čovjek, dok traje mamurluk, ionako ne osjeća mnogo više od gađenja. Stoga oni već godinama, ako se izuzmu kratki trenuci koji prođu u trivijalnostima i vrijeme provedeno na poslu (koje ionako podrazumijeva posebnu vrst odvojenosti), nisu u kontaktu sa sobom. Ne znaju o sebi ništa. Ni tko su ni što su. Ili se njihova suština svodi na alkohol? Možda su zapravo obični pijanci? Možda su sebe ostavili u djetinjstvu?) Sjetio se kako je bio prešutio svoje mišljenje, rekavši Matjažu samo da u potrazi za odgovorima na ta i slična pitanja nipošto nije usamljen, na što se ovaj bio osmiješio te se naprasno vratio ostalima i nastavio piti.

Plahta mu je ipak počela smetati; zgužvao ju je i odložio na stolicu. Legao je na trbuh i gurnuo ruku pod jastuk. Donekle se obradovao ideji o masturbaciji: slika Lidije koja ritmički gura onu plastiku u Mirjanu bila je živa i snažna. Posljednji mjeseci gusta su, napose jednolična, masa tjeskobe i mrtve krvi, bez jasno određena vanjskog ruba i još bljeđih nutarnjih pregrada. Pokušaji probijanja tom masom nalik su guranju betonskog zida, Slovenci će uskoro postati utvara. Stvari se samo događaju, današnji dan nosi neko ime. Da zna dokad će to trajati, mogao bi odbrojavati. Tako bi bilo lakše.