Grad Samobor

Pišem ti priču

Ivana Jazvac - Jbt kakav će ovo biti dan

Ivana Jazvac - Jbt kakav će ovo biti dan
13.09.
2018.

Ivana Jazvac

rođena je 1993. u Karlovcu. Završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te nakon toga i nastavnički smjer Likovne akademije u Zagrebu. Nakon toga se vraća u Karlovac gdje nastavlja s likovnim stvaralaštvom i pisanjem.

Jbt, kakav će ovo biti dan...

Sinoć je išao van s ekipom, još se ne javlja, a već je prošlo vrijeme ručka. Ništa neobično, nije prvi put i neću dozvoliti da me ikakav izgovor ovog puta iznenadi. I onda vidim nešto kroz prozor, gledam i već ne vjerujem. To je on, prelazi preko ceste i ulazi u dvorište, pješke, obučen naizgled samo u neku ogromnu majicu koja mu doseže gotovo do koljena, kao da je uzeo gornji dio trenirke osobe koja ima barem stotinu kila više od njega samog i još bez hlača. Ulazi u kuću, pitam ga gdje je bio, a on se ljuti i tvrdi da mi nije dužan ništa objašnjavati. Odustajem, ionako je još pijan... Nosim mu odjeću da se bar obuče prije nego što mama dođe s posla. Nakon ručka će nas voziti do grada jer smo dogovorili izlazak još početkom tjedna. Mislim da sam preživčana, a on preumoran za to, ali bi nam oboje dobrodošlo da se maknemo sa sela, ne želim da moji svjedoče kaosu koji bi mogao buknuti svakog trena.

Vozimo se u autu, svi šute, vani je vruće kao u paklu. Dolazimo na odredište, mama se vraća kući. Pitam ga koji je sad plan, idemo li na dogovoreno mjesto ili ne. Napada me jer sam živčana „bez razloga“ i uvijek mislim da „znam sve o svemu, a zapravo sam glupa ko k***c“. Odlučujem da je bolje da odem kući, ali prvo ću prošetati gradom da se malo smirim. Odlazim do šoping centra u namjeri da prošećem bez da izgledam kao izgubljeni luđak, pravim se da razgledavam stvari. Ne pomaže, samo se još više razbijesnim. Zašto se uopće trudim? Zašto kad je njemu ionako svejedno brinem li se ili ne, samo dok ne očekujem ništa zauzvrat. Odlučujem kupiti pivu, ne pije mi se, ali nije ni bitno. Ionako očito ništa nije bitno...i uzimam najveću i najjeftiniju bocu pive koju vidim, kupujem i plastične čaše jer sam toliko jadna da ne mogu piti pivu iz boce bez da se zalijem ko malo dijete kad prvi put pije iz čaše. Sjedam na rubni kamen parkirališta, najudaljeniji od bilokojeg parkiranog automobila i naslanjam se na plastičnu nadstrešnicu pod kojom su parkirane košare za kupnju...pazi-parkirane košare- pa da, ipak je to parkiralište pa zašto i košare ne bi mogle biti parkirane, pretpostavljam da se i za ovaj papirić od bombona može reći da je parkiran na podu jer ga netko nije propisno parkirao u koš za smeće koji je parkiran samo pola metra dalje. I to me živcira, znojim se, i to me živcira, koji me vrag natjerao da idem do grada iako sam znala da nije dobar dan za izlazak, i to me živcira.

Nečija je sjena zamračila papirić koji gledam na podu pa podižem pogled da vidim tko je moj idući izvor frustracija ovog dana, a još nije ni prošlo ni dva sata otkako sam u gradu. Na moje iznenađenje, to je moja susjeda, mlađa od mene nekoliko godina, ali ona bi trebala biti u samostanu, zaredila se prije nepunih godinu dana. Pokušavam saznati što radi na parkiralištu usred bijela dana obučena u običnu odjeću i započinje razgovor samnom iako se nikad zapravo nismo družile. Ne saznajem ništa osim da je pobjegla jer je shvatila da je pogriješila, a učinilo joj se da ni ja nisam u boljem stanju. Odlučimo podijeliti pivu, te nakon ispijene prve, odlazimo po još dvije boce. Otvaram ju i zvoni mi mobitel, on je, zove me, sa svog broja. Čudno, nikad ne kupuje bon, ali svejedno se javljam i čujem ženski glas. Predstavlja se kao njegova bivša djevojka (naravno ne tim izrazom već svojim imenom) i objašnjava da ga više nikad neći vidjeti, on me ne želi više, oni će sad biti zajedno i planiraju osnovati obitelj. U šoku zahtijevam objašnjenje, zahtijevam razgovarati s njim i jedino što dobijem je tupi zvuk i pištanje nakon prekida poziva. Susjedica pita što se dogodilo, govorim joj, njen izraz lica nije ništa manje iznenađen nego moj. Nakon pet godina veze, ovako nešto, bez objašnjenja!? Ne može to tako! Svemir se nema pravo ovako poigravati s mojim razumom, već je prekasno nazivati ga zdravim razumom, taj je vlak već odavno napustio peron. Otvaramo iduću pivu. Mobitel opet zvoni, opet njegov broj, javljam se s psovkom, ali čujem samo tihu ispriku kao odgovor. On zove, pokušavam se smiriti i dobiti neke odgovore, on sve potvrđuje, želi se smiriti, osnovati obitelj sa svojom novom-starom ljubavi i ne postoji ništa što ja mogu učiniti da promijenim njegovo mišljenje, moj duh je prenemiran za njega, konstantno nešto očekujem, a to ga iscrpljuje. Čujem „zbogom, čuvaj se“, prekid veze, mobitel mi ispada iz ruke i u tom trenu, gledajući u već zvjezdama posuto nebo shvatim zašto sam se toga dana ipak natjerala otići van. Pa, noćas je proslava Nove godine, upravo je počeo vatromet.

Smijem se iz petnih žila samoj sebi i bizarnoj situaciji zbog koje sam potpuno zaboravila na proslavu Nove godine, susjedica se priključuje sa svojom pričom koja ju je dovela na isto ovo očajno mjesto u ovom očajnom trenutku. Nastavimo se opijati, i smijati i plakati, sve smo popile, a šoping centar se već odavno zatvorio i ne možemo naći wc. Bolje da što prije pronađemo neku birtiju, smijemo se, dobar izgovor (kao uvijek) zlata vrijedi pa tako i sada... Nastavljamo s destrukcijom jetre čim smo se malo upristojile u wc-u (barem više ne izgledamo kao da smo provele mjesec dana na pustom otoku). Šećemo ulicama prepunim nasmijanih ljudi, upijamo atmosferu, polako se uživljavamo. Gotovo da smo zaboravile sve što nas je dovelo „ovdje i sada“. Opet zvoni mobitel. Poruka s nepoznatog broja: „za 15 min budi na stepenicama kod ekonomske“ i bez razmišljanja odlazim, susjedica se ne ljuti, tvrdi da me razumije, ali sumnjam u to... Dolazim tamo, on već sjedi na stepenicama, ne diže pogled, sjedam pored njega. On me zagrli, ja počnem plakati jer saznajem da je svrha sastanka samo da se pozdravimo kako treba. Poljubi me pa vidim da su i njemu oči staklene od suza, samo se suze još nisu prelile preko ruba. Iskreno mu zaželim sreću i tražim ga da mi obeća da će se čuvati i biti sretan, a on uzvrati istim zahtjevom. Odlazim prema centru grada, on ostaje sjediti. Osjetim njegov pogled na leđima, ali ne želim se okrenuti jer znam da nebih imala snage otići.

Odlučno krenem natrag prema gužvi u centru grada, ali kad stignem tamo kao da gubim svu snagu u tijelu i volju za kretanjem. Osjećam se kao da se krećem samo zato što se odbijam od naguranih prolaznika kao kuglica u fliper aparatu sve dok se ne zaustavim jer shvatim da ne znam kamo idem. I onda, onda...otvaram oči, sva u znoju i otkrivam da se nalazim u svom krevetu, sama. To je bio samo san! Panično otvaram messenger i provjeravam kada je posljednji put bio aktivan na društvenim mrežama i shvaćam da je upravo sada online. Šaljem poruku „eii di si“, kaže „još uvijek vani, sad ću lagano krenut doma“, a meni s užasom kroz glavu prođe samo „jbt, kakav će ovo biti dan...“