Grad Samobor

Pišem ti priču

Ivana Lulić - Čovjek i elementi

Ivana Lulić - Čovjek i elementi
19.07.
2019.

Ivana Lulić

Rođena je 1986. godine u Virovitici. Diplomirala je marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i godinama radila kao marketing menadžer u glazbenoj industriji. Prve pjesme napisala je za glazbeni duo Auguste koje su objavljene na albumima ''Sve što je nekada bilo važno'' (Dallas Records, 2015.) i ''Daleko od svega'' (Universal Music Hrvatska, 2018.), te je 2016. s bendom bila nominirana za glazbenu nagradu Porin u kategoriji Najbolji novi izvođač. Veliki je zaljubljenik u glazbu, književnost i prirodu. Tekstove o putovanjima i glazbi objavila je u raznim novinama, časopisima i internetskim portalima: Večernji list, 24sata, Express, Gloria, Cantus, Modra lasta, Soundguardian.com.

Online dnevnički zapisi s hodočašća Camino de Santiago, 800 km dugog puta sjevernom Španjolskom koji je prehodala 2017., bili su joj poticaj da se ozbiljnije okuša i u pisanju proze. ''Čovjek i elementi'' njena je prva napisana i objavljena kratka priča. Živi i radi kao glazbeni novinar u Zagrebu.

 

ČOVJEK I ELEMENTI

23:25

Cijela kupaonica miriši na omekšivač.

Pod pliva u ružičastoj kremastoj tekućini dok stojim usred tog nereda i pokušavam organizirati svoje misli. Izuvam tenisice i smišljam što ću reći susjedi ako mi pozvoni na vrata pola sata prije ponoći i kaže da joj je strop procurio. Uvijek stvaram scenarije u glavi i pokušavam biti dobra žena, sestra, kćer, radnica, susjeda, no, priznajem, nisam dobra. S godinama imam sve teže misli koje ne želim zadržavati u svojoj glavi. I tako navlačim roza gumene rukavice, punim vjedro vodom i krpom skupljam nered. I u glavi skupljam nered i perem ga suzama koje se cijede na pločice. Još ga vidim kako se okreće prema meni u praznom i sterilnom hodniku bolnice dok ga odvodi bolničar. ''Konjino!'' prošapće dovoljno tiho za svijet i dovoljno glasno za mene pa mi pokaže srednjak. Konačno je otkrio svoje lice onaj prikriveni, a meni potpuno nepoznat i agresivan grubijan koji se povremeno znao otkriti drugima u onim psihotičnim trenutcima potpunog zamračenja.

16:10

''Zašto mrziš seku?'', pita ga mama, a on gleda u pod. - ''Zašto si poplavio kupaonicu?'', upita ga opet, a on ne diže pogled.

''Ne znam.''

''Kako ne znaš, sine? Evo, popij ovu tableticu i sve će biti u redu. Mama će sada nazvati doktora Davora pa ćemo otići na hitnu.''

U meni se razbuktava ljutnja i osjećam kako mi obuzima cijelo tijelo. Dobra kršćanka uzdržava malu crnu djevojčicu u Keniji i sanja kako će jednog dana otići volontirati u sirotište. Svoj će život podrediti potrebitima, djeci bez roditelja, djeci bez zdravog razuma, napuštenim malim bolesnicima, ali san je na čekanju. Mentalno zaostali brat je ovdje. Ne moram odlaziti na drugi kontinent. Budi u trenutku, Nado. Pomozi bližnjemu. San je na čekanju, ali i život je na čekanju. Postajem majka, a ne želim biti majka. Ne mogu biti majka-sestra odraslom čovjeku koji toliko ovisi o meni.

Gušim se.

Dok mama pokušava telefonski objasniti sestri zašto moraju hitno doći kod liječnika na pregled, on sjedi u kožnoj jakni i počinje se udarati šakama po glavi uz životinjske cijuke i izrazito luđački pogled. Naš mozak sprema u ladice sve što smo doživjeli i sjećanja katalogizira koristeći svoje kartice, a moj je sada izvukao onu koju nisam vidjela sigurno punih 20 godina. Ovaj mi je pogled poznat otprije i već se jednom moj brat ovako udarao šakama po glavi, ali posve sam zaboravila. Malom dječaku u plavoj trenirci nisam dopustila da siše palac. Moj je brat oduvijek bio bolestan, ali tu su činjenicu vješto maskirali svi oni lijepi trenutci kad me grlio, kad mi se smijao, kad me zvao preko telefona samo da mi čuje glas i kaže što je mama tog dana skuhala za ručak… svu ljutnju je u sekundi smrvio strah za goli život. Moj mali brat sada je veći, teži i jači od mene. I nije dobro.

Jureće misli uzrokuju tremor i ne mogu ih zaustaviti. Tijelo mi osjeća prijetnju i vrišti: ''Bori se ili bježi!''. Sva se u panici iznutra raspadam, a na van ne smijem ništa pokazati da mu ne pogoršam reakcije. Zovemo Uber, ulazimo i šutimo. Ovo je prvi taksist koji ne započinje priču. Čitam mu na GPS-u odredište Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan. Vrijeme dolaska: 7 min. Boji li se i on za svoj život? Tko je od nas pacijent?

Vatra. Voda. Zrak. Zemlja.

Osjećaji. Svijest. Razum. Tijelo.

Vatra.

Prošle je godine zapalio kuću.

Voda.

Ovaj je tjedan poplavio stan.

Zrak.

Ja ću izgubiti razum.

Zemlja.

Ne znam koga ćemo pokopati.