Grad Samobor

Pišem ti priču

Julijana Adamović - Otkaz

Julijana Adamović - Otkaz
13.09.
2018.

Julijana Adamović

Rođena je 12.9.1969. u Bačkoj. Po zanimanju je socijalni pedagog. Magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Živi i radi u Vukovaru. Objavila zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, koja je nagrađena kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop te kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca. Tijekom 2009. izlazi joj zbirka priča Konzerviranje, a tijekom 2013. roman za djecu Da ti pamet stane i zbirka priča za djecu Dnevnik sivog mačka i ostale priče. U studenom 2013. s pričom Božica i važne stvari, prvonagrađena je na natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. Piše i poeziju pa 2015. objavljuje zbirku poezije Sunce na šalteru, a 2016. zbirku kratkih priča Glineni anđeli. U kolovozu 2018. izlazi joj roman Divlje guske. Piše kolumne za Tportal.

Otkaz

Kad bi pobrojao sve otkaze koje je do dvadeset i sedme dobio, bio bi to popis dulji od broja djevojaka s kojima je otišao dalje od cuge i malo pijanog hvatanja. Šut karte s bauštele, utovara-istovara, noćnog rada u pekari, konobarenja po najgorim birtijama, a u svim tim poslovima jedno je uvijek isto: jedenje tuđih govana. Sviknut na prekide, odlaske i ostavljanja, podnosio je to više ili manje sabran. Ali, zadnji otkaz mu je baš teško pao. Možda zato što je danima bio neispavan i razdražljiv zbog upaljenog zuba, prokletog krnjavog umnjaka. Možda zbog toga što je s vlasnicom imao jedan poseban odnos: često je drkao na njezine velike grudi, maštajući kako ih mijesi sve dok ne pomodre, a onda bi ih zgažen osjećajem krivnje i srama – lizao i ljubio, dok mu se na te slike opet ne bi digao. Ili ju je znao obuhvatiti otpozadi, dok bi ona okretala svoj obli vrat i ponizno ga, što nimalo nije sličilo na nju mimo njegovih maštarija, gledala velikim crnim očima. A možda je za taj nimalo miran i dostojanstven razlaz, zapravo, krivo bilo vrijeme.

Iz rupa na asfaltu isparavale su lokve kiše, pljuska koji se s vjetrom i teškim oblacima pojavio niotkud i iza sebe ostavio kaos. Po krovovima automobila ležale su naslage lišća i grane otrgnute s obližnjih stabala, alarmi su se naizmjence palili i tulili dobrih pola sata. Zrak je bio ljepljiv i težak, stiskao mu je katranom osmuđena pluća, a njemu je tako trebala još jedna cigareta. Možda i nešto kratko, da sapere gadost koju je u grlu osjećao, iako već nekoliko mjeseci nije okusio kapi alkohola, ni bilo što drugo, od one noći kad se u Raketinom stanu poharalo sve što se našlo na stolu i po džepovima, a onda se neka budala sjetila raditi koktele od Cedevite i antifriza. Sutradan su Raketinu sestru, klinku s kojom se tu i tamo muvao, starci pronašli ukočenu, u lokvi bljuvotine. I tu je odlučio stati na loptu.

Sad mu je očajnički trebala cigareta, da mu barem na trenutak priguši tjeskobu, ali je ipak nije vadio. Stajao je i šutke promatrao vlasnicu parkinga na periferiji vukojebine u kojoj se ukopao, parkinga s klimavom ručnom rampom i bez automata, s radnikom kojeg plaća manje od 17 kuna na sat. Da nije riječ o njegovoj glavi, skoro bi ga uzbudio način na koji je raspravljala sa ženom čiji je auto ukraden pod totalno ludim okolnostima. Jednostavno, netragom ispario, odnesen kišom i vjetrom, pored njega živog i relativno zdravih očiju. Kad je pljusak popustio, izvirio je iz limene kućice žureći maknuti drveće sa šajbi, ne pretpostavljajući što ga zapravo čeka. Nije mu u tom trenutku bilo čudno čak ni to što je rampa podignuta. Sad mu se čini da je ostala stršeći uvis s porukom baš njemu: srednji prst do neba.

Vlasnica auta bila je izvan sebe. Urlala je na njega i šeficu, plakala nad mobitelom iz kojeg je odzvanjao iznervirani muški glas, a kad je ovaj napokon utihnuo, držala se za glavu i njihala kao da će se svaki čas onesvijestiti. On je neko vrijeme zijevao pokušavajući reći kako mu je žao, kako nije istina da je zaspao. Grmilo je i sijevalo. Pa nije se prst pred nosom vidio.

Oko nogu mu se cijelo vrijeme motala mačka, skotna i teško upaljenog kapka, izazivajući mu čak i u tom sveopćem kaosu osjećaj krivnje jer je u žurbi, na stolu svog kukavnog stana, zaboravio kapi za oči – pola bočice Tobrexa odavno isteklog roka trajanja. Volio je tu olinjalu životinju, izraubanu od uličnog života i skakanja hrpe napaljenih mačora, ali mu je sad smetala pa ju je, ne odveć nježno, odgurnuo nogom. "Sorry, stara", mantrao je u sebi, "nije sad vrijeme za ulizivanje". Mačka mu nije zamjerila. I dalje se zaletavala u njegove potkoljenice i češala o mokre nogavice, tražeći svoj dio parizera, redovito sljedovanje iz njegovog šljakerskog doručka.

Kad policija obavi posao i nesretnu ženu pokupi njezin bahati muž, prijeteći mu prethodno sudom i šakama, napokon zapali cigaretu.

A, onda se to dogodi.

Nije stvar u tome što se vlasnica obrušila na njega, već u izrazu lica s kojim je to činila. Na njemu nije mogao pronaći ništa osim gađenja, toliko puta viđenog, ali nije to očekivao od nje. Osjećao je da ga je izdala. Gušilo ga je njezino kokodakanje podjednako kao i sparina. Sa svakom novom riječju, sve je teže disao. Grabio je zrak otvorenih usta i bilo je pitanje vremena kad će eksplodirati i sve će na ovom šugavom mjesto otići u tri pizde materine.

Sad joj oči nisu bile tople, kao u slikama zbog kojih mu je sperma navirala i prskala u potocima. Nije ga gledala kao čovjeka, nego kao govno. Tako mu se i obraćala: kao zaraznom izmetu. Do njega su se probijali tek fragmenti: pileća inteligencija, mentalna retardacija, niškoristi. Rekla mu je i to da je iz samilosti dobio posao.

"Luzeru! To si ti s nekim napravio deal!" sasvim je razgovijetno čuo.

"Hoćete reći da sam ja ukrao taj auto?" pitao je u nevjerici.

"Da!" odbrusila je.

"Ne mogu vjerovati! Recite to još jednom!"

U sebi ju je preklinjao da ušuti jer ako samo zine i ponovi optužbu, neće se moći kontrolirati. Nabit će je nogom u guzicu. Zalijepiti ravno na zid svih sto kila na koje je još do neku večer perverzno drkao.

Ali, nije ga poslušala. Uperila je prstom u njega i ponovila, naglašavajući svaku riječ: "Ti-si-ukrao-taj-auto!"

Njezin je jarkocrveni nokat izgubio odstojanje. Gotovo je mogao osjetiti lasersku zraku koja se pružala s vrha nokta do imaginarne točke po sredini njegovog čela. Kao jebeni Hare Krishna. Svrdlao mu je lubanju i prodirao duboko u mozak. Bilo je to previše bilo za jedno prije podne.

"Puši kurac, kravetino!" izletjelo mu je.

Pod naletom adrenalina, prvo u nevjerici, a onda uživajući u brutalnosti koja se u njemu probudila, ponavljao je te riječi unoseći joj se u lice.

On nije ženomrzac, ali zato one definitivno mrze njega. U njegovom životu one su uglavnom epizodnih uloga ili ako nisu, odreda su neurotične: majke koje po porodima polude i ostavljaju muževe i djecu, bivše poluzaručnice – polunarkomanke, nervozne nastavnice u školama koje je možda mogao završiti da one nisu bile vječito krivo nasađene. I, napokon sutkinja koja mu je odrezala tolike godine zatvora. Sve od reda sjebane.

"Radiš do prvog!" čuo je vlasnicu kako sikće mičući krvavocrvenim usnama.

Na trenutak mu se učinilo kako je ta boja na njezinim žvalama krv, a ne kurvinski ruž. Učinilo mu se kako ju je maločas nabio šakom u zube i raskrvario joj gubicu.

"Radiš do prvog!" zvonilo mu je u glavi.

"E, Bogami ne!" sad već potpuno izvan kontrole urlikao." Do kad JA hoću. Do sad. Evo ti, pa naplaćuj sama, kurvo!"

Bacio joj je torbu s parkirnim kartama i ono malo prijepodnevnog utrška ravno u glavu. On odlazi, ali ne prije nego nogom razvali limeni kokošinjac u kojem zadnjih godinu dana nije našao ni hlada, ni grijanja. Udara bjesomučno oko sebe, sve dok mu ne utrnu stopala. Kad prestane divljati, učini mu se kako negdje u blizini cvili mačka, ali ode bez osvrtanja.

Na pola puta do stana padne mu na pamet da to s autom tako ne bi mogao izvesti nitko nego ludi Raketa. Samo on može u dvije minute obiti bravu i pokrenuti motor. I samo njemu može pasti na pamet tako sjebati prijatelja.

Na koncu završi s Raketom u nekoj rupi iza Kolodvora.

"Sorry stari, stvarno mi je trebala lova", izbiflao je Raketa čim ga je ugledao. Kao da je riječ o biciklu koji je posudio pa mu se, eto usput, probušila guma. "Zoki Treger je naručio dijelove, a da sam te pitao, ti ne bi pristao. Jebiga!"

Nije znao što bi mu rekao. Najbolje ništa. Sve je ionako gotovo. Nestalo je prvotnog bijesa i zamijenila ga velika praznina.

"Otići ću iz ove vukojebine. Samo da pokopam staru", reče mu nakon treće runde Raketa. "Kamo?" pitao je reda radi.

"Što ja znam... U Švabiju? Tamo uvijek ima posla, a gdje je pila, tu ima i pičića."

Njega napokon obuzme neka golema tuga, iako mu je Raketa beskrajno išao na živce – kao da su mu pičići, a ne dop na brizi. Stisne ga taj osjećaj pa briznu u plač: "Svijet propada!"

"Da, propada!" nadoveže se i Raketa sjetno, ali onda odjednom prasne u smijeh. "Jesi čitao ono kako su naši u Berlinu za Prvi maj u parku natakli neke janjce na ražanj?"

"Ha ha ha", sad već umire od smijeha "Zvali su vatrogasce. Ninu-ninu"

Gleda Raketu kako ustaje, širi ruke i trči oko stola: "Boji se Švabo vatre! Ninu-ninu!"

Kad napokon sjedne, mrtav ozbiljan kaže: "Djedovi bi tu vatru ugasili sami, janjce pojeli, a naše nabili na ražanj." Njemu nije dobro. Zamišlja pečene janjce i Raketu nabodenog na kolac. Povraća mu se. Popio je na prazan želudac previše piva. I mačka je ostala gladna.

Ne čuje više što mu Raketa priča. Bruji mu u glavi. Alarmi se pale. Čini mu se kako satima hoda do posla. Probija se kroz oluju, šumu povaljenih stabala i kišu parkirnih karata, s parizerom u rukama. Iza skršene rampe, u maglici koja isparava s betona, leži vlasnica parkinga. Ne miče se. Skorenu joj krv iz desnog oka liže joj skotna mačka. Opet je zaboravio kapi. A onda pada u najcrnji mrak – do samog dna.

Iz te rupetine ga pred jutro čupaju šake dvojice policajaca.

U zatvoru nema automobila, parkinga i žena. Nema ni otkaza. Rampa je spuštena.