Lucija Frleta - Neko naše to

Lucija Frleta (1994.)

Rođena u Zagrebu. Dio djetinjstva provodi na otoku Krku, a 2005. seli u Samobor gdje završava osnovnu školu. Po zanimanju je fotografkinja. Zaljubljena je u knjige i životinje. Svoje vrijeme troši na istraživanje i učenje, a životna joj je želja baviti se s više poslova odjednom.

NEKO NAŠE TO

Suton je, pada mrak,u zraku se osjeća teški miris sparine i trave na kojoj Leo i ja ležimo. Podižem se na laktove kako bih vidjela kamo gleda. Tiho dišemo. Ima zatvorene oči, a ja vratim tijelo u položaj od maloprije. Gledajući tamo gore, nekamo daleko, pobjegnem. Posvuda poput ptice. Oglasilo se zvono starog putujućeg sladoledara. Pogledamo se i skočimo na noge. Moja bordo cvjetna haljina vijori dok trčim.
-Ionako si brži!- viknem dok se Leo nalazi barem sedam metara ispred. Uzvrati mi cerekom i vidim ga kako izgovara narudžbu sladoledaru. Dotrčim do njega sva zapuhana, brzo dišem i gutam slinu. Dolazim polako do zraka.

­-Mislim da ovo stvarno postaje očito.- izgovaram dok udišem topli srpanjski zrak.
-Tebi je stvarno teško sa mnom- kaže Leo i pruži mi kontiki dok on polako gricka svog Njofru.
I tako već dvanaest godina.
-Zar mi ne možeš barem jednom popustiti?- kažem i stisnem mu poljubac u obraz.
-Popustio sam. Davno prije.
Razrogačim zelene oči i jezikom stanem lizati sladoled.
-Nisi valjda?!- upitam ga očajno.
-O, da. Jesam.
-A zbilja sam mislila da sam bila brža.-odgovorim i puknem ga laktom malo pod rebra.
 

Tih davnih dana, činilo se da sam doista bila brža, ali zapravo, on je bio brzomaratonski đentlmen koji bi svake subote, a ponekad i u tjednu kupovao sladoled. Kada nam je bilo sedam, dogovor je glasio ovako: „Onaj tko prvi dotrči do sladoledara, časti!“. Eto jasno kao dan. I tako do danas. Čuvamo neko naše TO.
Vratimo se u ležeći položaj, sada već zureći u zvjezdano nebo. Pala je rosa. Mogu vidjeti mokre travčice kako mu dotiču ćelavu glavu.

-O čemu razmišljaš kada gledaš tamo gore?- upitam šaptom Lea kojemu su se zvijezde mogle, poput odsjaja vidjeti u njegovim plavim očima.
-O svemu. O nama i tako to.
-Bojiš li se nečeg?
-Mržnje i umiranja, ti?
-Zaborava.

Gledamo u nebo. Mirno i opušteno ležimo. Primaknem se bliže, a zatim legnem vodoravno, tako da je moja smeđa, valovita glava ležala malo ispod njegovih prsiju.
-Kako misliš. Mržnje i umiranja. Objasni?- kažem i zaustavim pogled na njemu.
-Najgori ljudski osjećaj. Mrziti. Nešto ili nekoga. Snažna negativna emocija usmjerena prema nečemu. Ne bojim se smrti,uopće. Umiranje može biti gadno. Bolno i teško,mučenje.- izgovori zabrinutim tonom koji je uvijek suptilan kada govori svojom prirodnom oktavom.
-Hm, a zašto zaborav?
-Zaborav. Vidiš, zamisli da se probudiš i da ne znaš ništa. Da zaboraviš sve. Sve svoje uspomene, izbrisane. Baš sve. Da si prazna osoba.
Leo klimne glavom. Ponovo šutimo i gledamo tamo gore.
I tako već dvanaest godina.

-Ovo tu, tu gore. Beskonačnost. Znak da smo još uvijek mi.- kažem, i kažiprstom uperim prema milijun malih svjetlećih zvijezda.
-Ne želim mrziti- kaže tiho Leo.
-Ne želim zaboravljati- ispustim odmah nakon njega.
Dane, mjesece i godine provodimo ovako, a prije odlaska kući izgovarali bi smo svoje misli dana i birali pobjednika. I tako već dvanaest godina. 
-Smijem li? -upita me Leo gledajući u mene.
-Imaš čast, izvoli.- i mahnem elegantno rukom a zatim se okrenem na bok kako bih ga mogla bolje vidjeti i gledati što dulje. Posljednju stvar koju će večeras izgovoriti.
-Samoća nije nužno zlo. Ona je preuveličana, ona i njezino značenje. Kao i sve oko nas. Čak i zvijezde. Većinom se sastoje od vodika, eto, volimo plin. Zapravo, ništa posebno, a opet je neko naše TO - dovrši i poljubi me u čelo pa se primaknem bliže da ga zagrlim.

Te večeri, Leo je bio pobjednik u smislu svega. U smislu,mržnje, smrti i umiranja. U vezi samoće, zvijezda i o tome kako zapravo volimo plin. Slijedećih tjedana sve sam to isto radila, ali sama. Zato jer je on tamo negdje gore visoko među tim svjetlucavim,predivnim plinom, pa mu se obratim: -Znaš što, imam misao dana, svidjet će ti se.- i opušteno savijem obje ruke ispod glave kako bi mi ono, tamo gore, bilo bliže. Misao je išla ovako:

- Istina je da vidimo onoliko koliko želimo vidjeti. I to je bila sigurna i jednostavna istina. Ako nešto izbjegavaš i stopiš se u jatu ptica, zacijelo je da ne vidiš ništa. No ako se kasnije, barem mrvicu odvojiš, vidjet ćeš ono što ti je bilo skriveno,a ono što ti je bilo miljama daleko približit će ti se prijateljski nasmiješena lica.
Izgovorim i blago se nasmiješim pa se obratim ponovo tamo gore:
- Znaš što Leo, upravo sam te pobijedila.