Luka Butić - Lukin prozor

Luka Butić (1988.)

Rođen u Sisku. Po struci magistar psihologije i trenutačno nezaposlen. Pripravnički staž odradio u socijali (Dječji dom Vrbina Sisak, CSS Sisak) koja ga je i inspirirala za priču. Kao posljedica nezaposlenosti i viška vremena počeo pisati. Lukin prozor je prva priča koju je dovršio na hrvatskom jeziku i ako dosegne neki uspjeh možda je proširi i u knjigu. U slobodno vrijeme svira gitaru i klavir.

LUKIN PROZOR

Često smo gledali kroz prozor na igralište i djecu na njemu. Znali smo da je to što radimo u Lukinoj sobi krivo, ali prije nego pomislite da smo manijaci i prije nego nas osudite, čujte našu priču.

Lukina soba je bila mala, premala za nas četvero i Luku koji sjedi u kutu i čita. Da nema toliko knjiga po stolovima i policama, soba bi se činila puno veća, a ovakva s raznobojnim zidovima i televizorom neuključenim u struju, činila se manja zbog veličine karaktera koji je obuhvaćala. No, ionako najbitniji dio sobe je bio prozor na ciglanom zidu koji je gledao na igralište.

Sjećao sam se tog igrališta kad sam ja bio godina kao i klinci koji se na njemu sada igraju. Na toj livadi sam proveo pola djetinjstva šutajući loptu i trčeći za njom. Sada je to igralište izgledalo drugačije. Na travi su bila postavljena dva mala, zelena, metalna gola zabijena u zemlju na udaljenosti od sedam metara. Dobro je da se nogomet i dalje igra, često sam pomišljao. Istina, naš teren za nogomet je obično bio veći i prilagođavao se broju igrača pomicanjem cigli. No, nas je i bilo više. Čini mi se i duplo.

Gdje su sva djeca nestala? Boli me misliti o tome, o raspadu svega. I što se dogodi čovjeku da iza roleta u tuđem stanu plaća za gledanje djece kako se igraju. U Lukinoj sobi smo mogli ostati dok se njegov "ćaća" ne vrati iz ribolova u kojem je provodio 8 sati dnevno kao da ide na posao. Nikad ga nismo vidjeli, ali smo čuli kada je dolazio na svojim penzionerskim nogama mlateći štapovima oko sebe. Luku prozorčenje, kako smo ga zvali, nije zanimalo, njemu je ovo bio isključivo posao. Čime se zapravo bavio nikom od nas nije bilo jasno, jer je svaki dan provodio zadubljen u drugu knjigu. Knjige na koje je vjerojatno i trošio sve naše novce.

Osim mene bile su tu još tri redovite mušterije, Krešo koji me je i doveo ovdje, Hrvoje, brkati podbuhli električar s naočalama i Stipe koji se priženio ovdje iz Trogira.

Stipe je bio živahan čovjek sa aurom momka koji je napumpao jednu lokalnu curu dok je bila na moru. Tada su njegovi dani galebarenja prestali, jer se doselio ovdje misleći da se vole. No, ona je njega voljela jednako kao i on sva svoja prethodna osvajanja. Nedovoljno da traje duže od jednog ljeta. No, tokom tog ljeta on ju je oženio, a već do sljedećeg su bili razvedeni i stalni gosti Centra za socijalnu skrb jer se nisu mogli dogovoriti ni oko čega. Svi smo mi kao i Stipe zamrzili žene zbog iskustava s razvodom i Centrom.

Hrvoje nikad nije puno pričao, samo se smješkao i znojio gledajući svog dječaka. Ostali smo se natiskali oko premalog prozora i gledali svako svog. Jedan od nas je uvijek bio izguran u drugi red, a Luka bi nas samo pogledao da ne radimo previše buke kako izvana ne bi otkrili za našu tajnu operaciju. Kako bi ga umirili odmah bi se prestali gurati jer smo znali da ne bi mogli bez ovoga prozora, a on je znao da je samo pogled dovoljan. Pravila su bila jasna - bez slikanja, ne diži rolete i ne radi probleme općenito. Hrvoje je uvijek prvi došao, ali je često gubio mjesto jer je stalno bio u zahodu opravdavajući se bolesnom prostatom i mjehurom.

„Ufff vidi ga što je brz.... što je lijep.... što je pametan“, su bili česti uzvici u sobi. Kad bi tvoj dječak zabio gol važno si gledao ostale jer si i ti tada zabio gol protiv njih. Ako on pobjeđuje i ti pobjeđuješ.

Moje prozorčenje je počelo u autobusu kad sam sreo Krešu iz starog kvarta u koji sam dotad dolazio na samo 3 sata tjedno. Aroma podignutih pazuha nam je govorila da se bliži ljeto. Vozač je bio jedan od onih koji bi da vozi na duže staze puštao istu narodnjačku pjesmu sedam sati u komadu, dok ga netko ne bi ubio. Otvorilo se jedno mjesto i ja sam ga ponudio Kreši. On je reko da nije on toliko star, ali je svejedno sjeo.

Krešo je bio jedan od starijih dečki na Zibelu dok sam ja još bio osnovnoškolac. Bio je sportaš, kao i svi mi u to vrijeme. Ono što ga je razlikovalo od ostalih je dobrota koju je pokazivao nama mlađima. Nije nas slao u trgovinu po čokolade koje se zovu Vagina, niti nas postrojavao u vrstu kad mu se sprdne. On nije svoju sreću izvlačio iz tuđe nesreće za razliku od nekih iz Sobe i iz kvarta. A sad nema ni leba ni opanke kako je govorio moj dida. Neobrijan, sijedo-crne brade na ispijenom licu ispitivao me o mom životu. Ja njega o njegovom nisam, jer sam se bojao što ću čuti. I dalje mi je bio drag nakon svih ovih godina, stariji brat u jednom pogledu, ali nikad nismo bili toliko bliski da on mene smatra mlađim. Pitao me jel mi država još odbija alimentaciju. Odgovorio sam potvrdno. Bilo mi je čudno kako toliko zna o mom životu, jer se nismo sreli sigurno deset godina. Ali on je jedan od onih ljudi koji uvijek pitaju za druge, ne iz puke pristojnosti, već jer ga zanima. Rekao sam mu da idem posjetiti sina. Zainteresirao se za njega i ispitivao me o njemu. Moje lice nenaviknuto na njega izobličio je ponos dok sam pričao o njemu. Tada je išao u 5. razred i tada, kao i sad je pravi filozof secirajući rečeno u detalje kako bi pronašao nit svoje pravde. „Mali je pametan, na mamu je u tom pogledu“, tužno sam dovršio priču o sinu. „Aaa dobar je, taki ti je život“, mudro je rekao Krešo i onda me iznenadio sa svojim slijedećim riječima, „Volim sto sam te vidio“, rekao je i brzo izašao iz autobusa. Nakon takvih riječi morao sam za njim i izašao na stanici koja nije bila moja. Po nedostatku ljudi činilo se da nije ničija. Nije primijetio da sam izašao iza njega, nego je sjeo na prvu klupu i stavio istrošenu glavu u ruke. Vjerujem da bi počeo plakati da ga nisam pitao, „A ti Krešo kako je tebi?“. Prvo je nezainteresirano pričao o svojoj bivšoj ženi i bivšoj obitelji. Onda su mu oči naglo bljesnule i ponovno sam vidio onog starog Krešu, heroja ulice.

Tada mi je rekao za Sobu i što se u njoj događa. Kako kod Luke gleda na igralište svoga sina, ono što želimo i mi ostali koji smijemo svojoj djeci samo 3 sata tjedno. Pričao je o tome kako se srami što mora potajno gledati sina jer ga previše voli, više nego 3 sata tjedno. Rekao je da se skiva jer ako ga bivša žena vidi u kvartu bit će problema i sa Centrom i sa policijom. Kada sam mu rekao da je i moj sin u starom kvartu, u starom stanu koji je uzela žena, odveo me Luki.

Luka je bio sumnjičav prema pridošlicama, pa sam mu kod prvog dolaska morao pokazati osobnu jer je znao svako prezime i svako dijete u kvartu .Sada mi se to čini čudno s obzirom da ga nikad nisam vidio da gleda kroz prozor, niti sam ga vidio vani. Samo sam ga vidio zadubljenog u jednu od stotine knjiga razbacanih po sobi. Mislim da je provjere je radio kako bi se uvjerio da nema pedofila među nama.

Iz njegovog neurednog izgleda čovjek ne bi rekao da je toliko oprezan. Luka je bio blijed momak kojih trideset godina i sad kad razmislim jedino što znam o njemu ja da puno čita i da može nepomično sjediti satima. Ljudi su kod njega dolazili samo na preporuku. Kako je prvi došao ne znam, ali Hrvoja je doveo Stipe, a njega jedan čija se žena s djetetom odselila u Njemacku. On se kasnije raznio bombom u kadi. Krešu je doveo jedan koji je zbog bivše odustao i sad iz ljutnje ne dolazi ni na svoja 3 sata. Kreten, po mom skromnom mišljenju. Jedan dan Hrvoja nije bilo kad sam stigao. Stipe je rekao da je netko pristupio njegovom sinu i pokazao svoje spolovilo. Njemu je to bilo smiješno, ali nama nije. Hrvoje je prebio tipa i završio u zatvoru. Bilo nam je žao, ali smo sebično uživali u mjestu kod prozora bez gužve. I tako je to išlo, ekipa se mijenjala, ali ja nisam odustao od svoga sina. Svaki trenutak s njim, makar on za to nije znao, značio mi je cijeli svijet. Naposljetku sam odustao od prozorčenja i novce koje sam mogao potrošiti sebično gledajući sina sam stavljao sa strane za njegov faks.

No, sudbina kao i vjetar, po svome. Majka mu se preudala i odselila u Njemačku. Normalno, odveli su malog sa sobom, sa čim sam se složio. Bila mu je to šansa da uspije daleko od nezaposlenosti i bijede djedovine. Poslao sam mu novce koje sam skupljao za njegov faks, no ionako mala svota se činila još manjom u velikom svijetu. Ponekad se čujem s njim preko telefona i tada mi se oči ispune suzama. Bojim se da mi ne čuje drhtanje u glasu, jer mislim da ga već previše opterećuje njegov dosadni, stari otac u Hrvatskoj. Nikad nije spomenuo novce, a ni ja nisam htio načimati temu od srama da sam mu dao premalo. Premalo da bi se i spominjalo.

Ponekad slobodno prošetam starim kvartom i krišom pogledam prema prozoru da vidim miču li se rolete.