Pišem ti priču vol. 12
Natječaj je otvoren do 1. lipnja 2024.
Nagrađena priča iz Kvake 23 – priča s lokacijskom dozvolom.
Rođena 1978. godine u Šibeniku. Odrasla u Hvaru gdje je završila Opću Gimnaziju. Upisala studij prava, od kojega je vrlo brzo odustala shvativši da je privlače kreativnije vode. Kroz život se najviše bavila keramikom i slikanjem, ali i mnogim drugih tehnikama umjetničkog izražavanja. Pisana riječ je oduvijek bila njezina najveća ljubav, ali uglavnom u ulozi čitatelja. Jedno kraće vrijeme bavila se pisanjem bloga, a povremeno se bavim i prevođenjem s engleskog jezika. Tekst doživljava kao nešto u čemu se možeš i sakriti i pronaći pa je odlučila malo dublje istražiti tu svoju ljubav. Nedavno je završila tečaj pisanja kratke priče, a u budućnosti se planira još više posvetiti pisanju i učenju o pisanju.
Poljupcem mi je agresivno razdvojio usne. Uzvratila sam napad jezikom, ne želeći ostati dužna. Neodređeno sam pomislila kako je nemoguće osjećati se ovako bezbrižna i lagana i kako želim da osjećaj potraje vječno. Rukav njegove krem jakne, dizajna kakvog vole sredovječni profesori, škakljao mi je obraz. On i jest sredovječni profesor, pomislila sam s nježnošću. Ljubio me poljupcima koji su imali okus smijeha. Sviđalo mi se kako mu kosa u neurednim valovima pada oko lica. To je bilo novo. „Kriza srednjih godina“, rekao mi je kada smo se vidjeli zadnji put. „To je valjda evolucijski imperativ kada napuniš pedesetu.“
Znala sam da su moj muž i moj stric tek nekoliko koraka iza nas, i ako ih neobavezan razgovor kojem su se prepustili ne zadrži još dugo u mjestu, svijet kakav poznajem prestat će postojati. Ali, nisam se bojala.
„Idem brzinski napisati izvještaj o koncertu da ga isporučim na vrijeme za sutrašnje izdanje“, doviknuo im je prije nego me potajno primio za ruku i povukao za sobom.
Uz njega sam bila hrabra. Kao da mogu više. Kao da sam ljepša. Pametnija. On je činio da budem više od onoga što sam bila i to me štitilo. Kada sam bila s njim, bila sam bezvremenska. Oboje smo bili. Dok sam se utapala u tim očima neodređeno zelene boje ništa drugo nije postojalo. Nije postojao moj brak čije se izudarano truplo vuklo za mnom gdje god bih zakoračila. Nije postojao njegov skučeni život s roditeljima ni prazni odjek pitanja što će biti jednom kasnije. U trenutcima dok smo se držali jedno za drugo, sve se stapalo u jednu točku. Bili smo umorni odrasli ljudi i bili smo zaštićena djeca. Bili smo na užarenom otoku i bili smo u Zagrebu na smrznutom Zrinjevcu. Moj otac, njegov omiljeni stric, bio je živ i bio je odavno mrtav. Sjedio je u dvorištu u hladu smokve s bocom vina na stolu i njegove kosti stajale su ostavljene u crnoj vreći u kutu obiteljske grobnice. Naša obitelj bila je cijela, brojna i snažna i bila je poput pokošenog bataljuna s nekoliko obeshrabrenih vojnika koji još stoje. U trenutcima dok smo se držali jedno za drugo postojalo je sve i nije postojalo ništa.
Toplina kamenog zida grlila mi je leđa i pomislila sam kako zauvijek želim ostati ovako. Ulovljena u jantar poput kukca u privjesku, zaustavljena u vremenu, s njegovom rukom na mom obrazu i okusom smijeha na usnama.
Udaljeno mrmljanje pretvorilo se u razumljive komadiće razgovora, upozoravajući nas da bi mogli biti otkriveni. Zakoračio je unatrag i ruka mu je umorno pala niz tijelo. Njegov pogled me još uvijek grlio kada su glasovi dobili tijelo i moj muž i njegov otac su nas pogledali sa smiješkom. „Di ste nestali, moramo požurit doma, riba će se ohladit.“
Objavljeno: 18.09.2020.
