Grad Samobor

Pišem ti priču

Majda Joha - Mali znanstvenik

Majda Joha - Mali znanstvenik
13.09.
2018.

Majda Joha

Kao i Mali znanstvenik, o kojemu sam pisala, volim zadržati dozu misterioznosti jer to je uvijek ono što potiče maštu i znatiželju. Bliski ljudi rekli bi vam da sam dijete u duši i tu ne bi nimalo pogriješili. Volim glazbu, boje, pse, cvijeće, leptire, knjige i filmove koji potiču na razmišljanje, duge razgovore s dragim ljudima i razna druženja.

No, da ne duljim... ovdje je ime ipak bitno pa ću vam reći da se zovem Majda Joha. Iz Nove Gradiške sam, po struci psihologinja, a izvan struke vesela pričalica.

Mali znanstvenik

Kad sam bio manji, rekli su mi da sam drugačiji. Tada nisam znao što ta riječ znači... Moram priznati da ne znam ni danas. Drugačiji kako? Što znači biti drugačiji? Jesti juhu kad svi jedu odrezak? Slušati klasiku dok drugi slušaju narodnjake? Ne moći hodati i ovisiti o nekom drugom da te negdje prenese umjesto da sam hodaš? Razmišljati o nečemu što te zanima? Razlikujemo li se po tome? Kako da samo izvana zaključim da sam drugačiji kad iznutra možemo biti isti? Uh, previše je to pitanja za ovako malo stvorenje kao što sam ja. Mogu biti jedan Einstein, ali svejedno me povremeno zaboli glava kad odem u dubine.

Sad se sigurno pitate tko sam ja. Ja sam mali znanstvenik. Znam što ćete reći – svatko kaže da je znanstvenik. Ali ja to stvarno jesam. Znam zbrajati jako velike brojeve. Ne s kalkulatorom, nego bez njega! I množiti isto, a i dijeliti, oduzimati isto, ali to je kao zbrajanje pa nije nešto novo. Nisu mi vjerovali kad sam im rekao, ali su isprobali i stvarno je točno. Oni su morali računati na kalkulator dok sam ja u glavi to sve sam složio kao pravi matematički genije. Nije mi ni sad jasno kako to radim, u početku me fasciniralo, a onda mi je postalo normalno i znao sam da mogu još više. Samo... problem je bio kako to pokazati drugima. Sad mislite – pa jednostavno, samo im kažeš pa neka provjeravaju. Eh, nije to tako jednostavno! Znate, ja ne mogu pričati… i to nije zato što imam malo godina (sad mi je tek 5), nego jer ne mogu izgovoriti nijednu riječ. Nije da ih nisam naučio, nego koliko god se trudio i pokušavao, jednostavno mi ne ide - jezik ne surađuje sa mnom, sa mojim mozgom. Tijelo mi ne da da se izrazim ni na koji način. Mogu reći da me pomalo sputava. Okej, ne sputava više, ali me sputavalo.

Sad ćete mi reći da prestanem biti misteriozan i već jednom prijeđem na stvar, ali kad je toliko toga što bih morao objasniti, a ni sam sve ne razumijem. Jednostavno, laički rečeno, motorički nisam sposoban ni za što. Tijelo mi dođe kao oklop za moju veselu dušu i radišan mozak. Taj mi je oklop na početku jako smetao, nisam se nikako mogao naviknuti na njega, kao da me žuljao na svim mjestima jer je bio tako tijesan, nije mi dao da išta napravim. Bio sam jako zbunjen, nezadovoljan i frustriran od samog rođenja. Iako s godinom dana nisam ni znao što mi je, jednostavno sam se tako osjećao. Ali, s vremenom sam se naviknuo. Prihvatio sam taj svoj oklop kao nešto što me štiti od svega izvana, kao moj dio ljudskosti i spremište za moj glavni alat - mozak. Odmalena sam bio pun ideja, samo ih nikako nisam uspio pokazati. Kad si mala beba, nitko ne očekuje puno od tebe, pogotovo kad si beba kao ja koja je jedva preživjela i za koju si sretan da uopće diše pa ni ne očekuješ previše od nje. Nedostatak očekivanja i zadovoljstvo općenitim - to mi je najviše smetalo. Kako objasniti da ipak sve razumiješ, unatoč svojem stanju? Kako objasniti da nisi obična beba, nego da razumiješ i puno više nego što si mislio da možeš? Teško… još teže ako si kao ja - zarobljen.

Pitate se, vjerojatno, je li frustrirajuće biti zarobljen u vlastitom tijelu. Bit ću iskren i reći da je, ponekad jako frustrirajuće jer imam toliko toga u glavi što bih htio reći, misli mi tako brzo lete, a ne mogu ih odmah iznijeti, nego moram gledati neka slova i pomoću njih pokazati o čemu razmišljam. Da sam stariji, izumio bih stroj koji čita misli pa ne bih imao ovakvih problema! Ali snalazim se, imam svoju ploču punu slova i slika preko koje komuniciram s drugima. Istina je da me moraju dugo čekati dok im pokažem – za jednu dužu rečenicu nekad mi treba i do 20 minuta, ali navikli su biti strpljivi sa mnom, kao i ja sam sa sobom. Strpljenje je bilo nešto što sam dugo učio – dugo mi je trebalo da se pomirim s činjenicom da ne mogu pokazati jednako brzo kao što mislim. Prije me je to puno više smetalo, grizao sam prste i čupao kosu, ali onda sam se smirio jer me počelo boljeti i izvana kao što me boljelo iznutra. Mislio sam da će biti lakše kad osjetim bol izvana i da ću zaboraviti na ovu iznutra, ali nije bilo tako. Onda sam pokušao na drugačiji način, naučio sam čuvati misli na neko vrijeme, povremeno ih stopirati dok ne pokažem jednu po jednu – pravio sam se da sam misteriozan. Prestao sam gristi prste i čupati kosu, postao sam strpljiv sam sa sobom. Vidio sam da stari način nije funkcionirao i da to nije način na koji bih se pokazao i otkrio jer sam tim načinom slao krivu poruku, vodio sam ih sve u krivom smjeru. No, mama me i tad najbolje razumjela, ali znate mame – one sve znaju.

Moja mama zna više od mene, možda ne zna množiti jako velike brojeve, ali zna čitati ljude, a to je jedan veliki talent. Znate ljude, ponekad je tako teško reći kakvi su i što misle, ali moja mama s tim nema problema. Mene čita kao knjigu, ponekad sam sebe ne razumijem, ali ona me razumije, pozna me u dušu. Drugi me često gledaju sa sažaljenjem i misle „Jadan, cijeli život će provesti u nečijem krilu, kolicima ili ležeći“, a mama... mama to nikad nije pomislila iako je ona imala najviše razloga za to jer o njoj ovisim, ona me presvlači i pomiče s mjesta na mjesto. Da nema nje, bio bih kip u ležećem položaju, bio bih stalno na jednom mjestu. Jedino što bi me razlikovalo od kipa je što bih disao - disao i razmišljao u ležećem položaju, novom položaju mislioca. Ali, reći ću vam nešto – kad bi se mogli svaki dan cijeli dan izležavati, što biste rekli? Ja bih rekao da je to prednost, ogromna prednost.

Svaki dan mi je godišnji odmor. Zapravo puno radim, ali ležeći – san snova! Samo, većina ljudi tako ne misli. Većina me žali i ne očekuje puno od mene kad me vidi. Puno puta sam se susretao s takvim ljudima i kad im mama kaže da me nešto pitaju, oni me sa sažaljenjem, bez ikakve nade za dobrim odgovorom, pitaju tepajući „Kojiko imaš godina?“ Znate koji mi je najdraži dio? Kad ih razuvjerim i pokažem im da mogu, da uopće nisam jadan, da ih odlično razumijem i da im mogu odgovoriti na način koji pokazuje kako imam jedan veliki dar koji nadoknađuje ovaj nedostatak pokretljivosti ili kako ga ja zovem – nedostatak običnosti. Zašto biti običan kad možeš biti neobičan? Svi se silno trude uklopiti i ukalupiti, biti jednaki kao i drugi, a ne kuže da time gube sebe i da je ljepše kad odskačeš od standarda, kad si drugačiji, kad si jedinstvena osoba za sebe. Netko ipak nastoji postići tu neobičnost odjećom ili bilo kakvim isticanjem, ali mene oblači mama pa se ne mogu istaknuti na takav način jer ona odlučuje o mojem stilu – što se njoj sviđa, to taj dan nosim.

Ipak, ono čime se mogu istaknuti je moj um, mislim da je on vrlo neobičan. Zapravo, ne moram samo umom, mogu i svojim bićem, dječjom dušom koja jako puno toga zna. Ja sam vam mudar starac u tijelu Petra Pana, tako bih ja to sažeto rekao. Jedino ne mogu letjeti dok sam budan, to mogu samo u snovima, u njima nadoknadim sve vrste kretanja. No, dok sam budan, mogu izmisliti novu galaksiju i otkriti puno drugih važnih stvari. Samo ako mi dopustite… a moram vam priznati da mi nisu dopuštali, nisu vjerovali da mogu, čak ni moji najbliži. Ali jedan dan sam odlučio, dao sam si misiju da ću im pokazati da se puno toga krije u meni i da od mene mogu i moraju očekivati više, a ne se pomiriti s mojim oklopom. Nisam im dopustio da se s njim pomire. Jednog dana sam im pokazao da mogu! Možete zamisliti sreću koju sam osjećao kad sam konačno uspio pokazati ono što se krilo u meni sve ovo vrijeme, a možete zamisliti sreću moje obitelji kad su vidjeli da mogu, da ima nade za mene, da mogu uspjeti. Zamislite svemir mogućnosti koji sam im otkrio kad sam pokazao da mogu otvoriti vrata i prozore koji su mi prije bili zatvoreni. A bilo ih je jako puno, baš zato što su neki ljudi sumnjali i nisu mi dali šansu.

No, to je priča za drugi put, sad vam je ne stignem ispričati jer žurim dalje. Želio bih još samo nešto reći za kraj. Sad kad sam vam otvorio dušu, želio bih vas zamoliti da druge ljude ne procjenjujete na prvi pogled. Zagrebite malo ispod površine, dajte im šansu, vjerujte im. Ne sudite knjigu po koricama jer ona knjiga s najljepšim koricama može biti poluprazna i s malo iskustva dok ona podrapana i stara može sadržavati najveće životne mudrosti. Svaka od te dvije posebna je na svoj način i vrijedna čitanja. Razmislite, budite strpljivi i dajte drugima šansu. Cijenite drugačije, ne bojte ga se. Pogledajte mene! Kad biste me vidjeli, vjerojatno ne biste puno očekivali, ali sam vas uvukao u svoj svijet životnom pričom i dokazao drugačije. Otvorio sam vam vrata svog uma i srca, a vi ste me prihvatili. Čak mislim da sam vam se svidio i da biste se voljeli družiti sa mnom. I družit ćemo se opet - obećao sam vam ispričati ostatak priče, ali sad stvarno moram ići, već kasnim! Idem otvoriti vrata koja su ostala zatvorena i odškrinuti poneki prozor, idem istraživati. Istražujte i vi, skupite iskustva, a onda ćemo ih razmijeniti kad se opet sretnemo. Do tada nemojte da vam previše falim, vidimo se opet na istom mjestu!

Vaš mali znanstvenik.

P.S. Vidite da ime uopće nije bitno.