Grad Samobor

Pišem ti priču

Marija Dukić - Prizivanje

Marija Dukić - Prizivanje
23.07.
2019.

Marija Dukić

Tijelom rođena 19. 11. 1983., dušom boluje za svojim likovima (od 2016. akutno) i književnošću (od 1988. kronično). Splićanka, profesorica i feministica zaljubljena u teatar, knjižnice i mačke.

Nikad zadovoljna prvom rečenicom/zadnjim stihom. (Usprkos tome bere nagrade.) Uvijek zadovoljna finim pisaćim priborom/zanimljivim ljudima. (Usprkos tome i dalje skuplja.) Ne voli: pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima. Voli: petak, pelin i antifašizam.

Kontroverznog je mišljenja da su lijepe ključne kosti jednako privlačne na ženi i na muškarcu.
Zapravo je plod vaše mašte i živi na marijadukic.com

 

PRIZIVANJE

2018.

Ispočetka smo stvarno mislila da će biti zabavno. Tako krenu najveće katastrofe: misliš da će biti zabavno, ne procijeniš rizike kako treba. Misliš da su manji, misliš da su nepostojeći. Dok se beton poda mnom suši, a nada mnom vibrira Kupa kao ukleta košnica, gotovo mi je smiješno kako je krenulo.

1988.

- Idemo. – kaže ona.

- Mene je strah.

- Ne seri. To je samo zajebancija.

Promatramo se šutke, u natjecanju, iako unaprijed znamo koja će izgubiti. Uvijek gubim ja. Ako ste ikad poznavali ijednu tinejdžericu, znate da je u određenim uvjetima u redu izgubiti. Nepoželjno, ali u redu. Natječete se s jačom, ljepšom, pametnijom ili popularnijom - u mom slučaju, nadjačana sam u sve četiri kategorije. Ines je morski biser otkotrljan u riječno mjestašce: nakon krvavog razvoda braka, nijedan se od njenih roditelja nije imao snage nositi s njom. Poslana je u Ozalj na preodgoj kod tetke. Tetka je i moja tetka, i od prvog je dana bilo jasno da će joj se Ines pokoriti. Baš kao što se ja pokoravam Ines. Tetka je bivša ravnateljica gimnazije koju su ustajući oslovljavali s „gospođo direktorko“ kad bi ušla u poljoapoteku po gnojivo za svoje stakleničke ruže. Visoka, krupna, opasna, s dugom kosom u prosijedoj punđi (rijetko je tko vidio te kose raspuštene), do kraja je zadržala stav vođe čopora pred kojim su i najopakiji potencijalni delinkventi podvijali repove.

Prvi dan, nakon večere, iznijela je Ines domaći kolač od višnje i kroz dim cigarilosa rekla:

- S tim svojim bahaćenjem ovde nećeš.

- Ja ni -

- Šuti dok ja govorim. Nećeš. Mater te ne želi, ne krivim je. Ovo ne radim tebi, ovo radim njoj, svojoj sestri koja je umorna. Bit ćeš pristojna, čitat ćeš knjige koje ti kažem da čitaš jer ti trebaju ako misliš na arhitekturu, kuvat ćeš nam vikendom jer ja tada radim nacrte za jednu firmu i to nam omogućuje da imamo komod. Ako nećeš jest šta ja skuvam, u frižideru imaš jaja, pancete i povrća u svakom trenu, gladna nećeš bit. Svoju sobu spremaš sama, po kući spremamo obe. Je li ti jasno?

Ines važe mogućnosti. Tetka – čeka. Ja smrznuta gledam u tanjur.

- Je. – kaže Ines tiho, nekim čudno dječjim glasom. Gotovo povrijeđenim.

- Taj… - tetka nehajno mahne prema njenoj pojavi – buntovni look moš zadržat. Ne smeta mi dok god si pristojna i fina.

Ines zbunjeno poravna pokidane crne traperice, tijesno prekrojenu majicu na Sepulturu, nervozno tašto takne niz sitnih srebrnih naušnica duž ušne resice.

- Ta boja ti je lijepa. – kaže utješno tetka. – Mama ti je isto bila crna kad je bila mlađa. Fino ti stoji.

Jedemo kolače. Šutke. Iz šume se ruga ćuk.

- Pušiš li? – pita tetka.

Ines odmahne glavom.

- Bolje. Odvratna navika. – konstatira tetka gaseći opušak u kristalnu pepeljaru. Ustajući, pomiluje mene po glavi i ode.

Nas dvije sjedimo. Želim nešto reći, želim joj reći da je u redu pokleknuti pred tetkom, da nije zato manje jaka ni manje opasna. Tetka je sila. Nitko nikad nije ne pokleknuo pred tetkom.

To se ljeto Ines i ja družimo. Voljela bih da postoji riječ da opiše naša gola kupanja u Kupi, naše mačje šuljanje po zabranjenim dijelovima Palasa, naše lakiranje noktiju u crno (ona) i pastelno ružičasto (ja), naše razgovore o momcima koji goli do pasa, žilavi i čisti kako to samo zdravi mladići mogu biti, igraju nogomet. Voljela bih da postoji riječ da opiše kako sam joj jedno popodne ležala u krilu dok mi je pričala što je radila sa svojim dečkom u gradu, kako sam osjetila trnce koje nisam ni znala identificirati kao uzbuđenost, kako mi je nehajno plela sitne pletenice pričajući, tako čvrste da su mi ostajale u kosi danima. Voljela bih da postoji riječ. Osim njenoga imena, tako nečuvenog u Ozlju – ne postoji jedna riječ da u sebi skupim tu vrelu, maničnu puninu našeg odnosa. Pa kažem – druženje.

Bilo mi je egzotično sve u vezi nje, od crne kose do vojničkih čizama. Bilo joj je sedamnaest, tek tri i po godine više nego meni, ali ju je tetka iz nekog razloga tretirala kao odraslu. Sada je nalijevala dvije čašice višnjevače prije spavanja: jednu za Ines. Dugo u noć sjedile bi pod ružama ne obazirući se na mene, razgovarajući o arhitekturi i poeziji. Potajno sam tražila imena u enciklopedijama ne znajući kako se pišu: Lorca, Parun, Wright, Kaštelan, Rohe. Odlazeći spavati, tetka bi joj tobože zagunđala što ju je zadržala. Varijacije su bile sitne, nježne – nekad je bila bandit, nekad beštija, nekad divljakuša; nekad prigovor o spavanju, nekad o podočnjacima, nekad o obvezama. Zajednička je tim prijekorima bila nježnost. Meka i topla, poput tetkinih kašmirskih kaputa. Zvala ju je „Ineska“.

Ines ju je voljela. Pokazivala je to otvoreno i stalno, dobro pazeći da svojim sitnim prijestupima i buntovima ne navuče tetkin bijes. Naučila je kuhati. Ispočetka osrednje, uskoro je već znala praviti torte. Kad je tetka rekla da nije davno jela sarme, Ines je otišla kod susjede po upute i ustala sutra u šest da ih skuha. Sjećam se da sam pomislila: ne bi tako kuhala muškarcu. Potkraj ljeta pravila je sitne kolačiće u obliku srca koje je zamatala u salvete i gurala ih tetki u torbu potajice.

Potkraj ljeta.

Potkraj ljeta.

Potkraj svega.

To ću prokleto popodne zauvijek pamtiti kao popodne u kojem sam progutala „ne“.

- Idemo. – kaže ona.

- Mene je strah.

- Ne seri. To je samo zajebancija.

Popuštam joj kako se popušta jačoj, ljepšoj, starijoj, pametnijoj. Pružam ruku. Ona sedefastim džepnim nožem, već vlažnim od krvi, zarezuje i moj dlan. Udahnem kroz zube i zastenjem.

- Ne budi pička. – kaže smireno. – Sad smo sestre. – i poljubi me u usta meko, bez traga želje ili prijestupa, beskrajno nevino.

Dok prelazi na idući dio obreda, želim reći ne. Tako jako želim reći ne. Na podu pred nama je krug sastavljen od oblutaka koje sam to popodne na njenu zapovijed skupljala pored Kupe. Stegne mi ruku da krv propiša, ne žaleći ni svoju ni moju ranu i zapita zrak svečano:

- Katarina, čuješ li nas? Reci ako nas čuješ, Katarina.

Katarina se Zrinska, logično, ne odaziva. Vještičja atmosfera pada i nakon nekog vremena priznajemo poraz. Odlazeći, Ines bijesno nabije nogom oblutke.

- Ti si kriva. Glupačetino seoska. – pljune pakosno.

Tu noć dugo jecam. Kad pokuca na odškrinut prozor, pravim se da ne čujem. Prekoračuje okvir lako, onako dugonoga. U zubima joj je tetkina ruža, na usnici sitna kap krvi.

- Oprosti mi, ne budi pička. – kaže liježući do mene. – Ja sam kriva. Trebale smo ubit nekoga. Nije dosta krvi, koliko god da je ima, ako nekoga ne ubiješ. Ako želiš prizvat nekog, moraš nekog i ubit. Jebiga. Oprosti.

Spava pored mene, grleći me jako, ruke joj lutaju po meni, i nisam sigurna jesu li njeni dodiri u redu. Ali šutim jer želim da me voli.

Tjedan dana kasnije, iza kratke potrage, tijelo joj nalaze u šipražju podno Palasa. Bez znakova nasilja – osim dlana koji je zarezala, o kojem ridajući pričam starom, mršavom inspektoru svijetlih očiju.

- Nisi ti ništa kriva, curice. – kaže na odlasku, milujući mi glavu. – Zlatokosa mala.

Sjedim na kauču s ocem, majkom, tetkom, znajući da je to to. Da je bila prijateljica, sestra, sve, da nikad više neću imati nikog poput nje. I to Nešto zlatokoso u meni umire, raspada se, transformira, raste drača i plijesan iz njega, ružno je i odvratno – ali je veliko i moćno, i ja rastem s njim.

Tako je veliko da me čudi kako ne dodirujem grane jasenova glavom dok hodam.

1998.

Na desetu obljetnicu njene smrti, uzimam sedefni nož, gradim krug oblucima, zovem. Ne dolazi.

2008.

Na dvadesetu se razrežem toliko da se jedva odvezem do hitne. Tetka dolazi dati mi pljusku. – Ogavno izgledaš s tom crnom kosom. – kaže usput. – Malo ti je kasno za bit metalika koja se reže.

2018.

Kad se idući put odlučim, na tridesetu godišnjicu Inesine smrti, dozvati je, tetke već odavno nema.

A ja sam ubila nekog.

Nekog nebitnog, doduše. Alkoholičara, beskućnika, propalicu, trebala je tek boca jeftinog vranca da siđe u špilje pod Palasom za mnom. Svi zidovi u špilji huče. U jednom trenu u huki začujem njen glas jasno, tad i nikad više.

- Nemoj nikad reć. Nikad, nikom. – preklinje.

Sjetim se, nenadano, kako su joj točno ruke lutale po meni one noći; sjetim se da sam ih sama navodila, sjetim se da je ona rekla ne, meni, više puta, sjetim se kako sam je uzela u usta i kako je jecala i kako se opirala. I kako je svršila kad se prestala opirati. Sjetim se svega.

Ispod mene, u zabitom dijelu špilje, u prirodnoj raki, leži tijelo koje se hladi. Beton se ljeska pod lampom, vlažan. Kad se osuši i zatrpam ga kamenom, nitko neće naći ono što je ispod i da ga traži.

Nitko ga neće tražiti.

Poravnavam crne traperice, čistim cementnu prašinu s vojničkih čizama. Pipam jesu li sve naušnice u uhu, je li mi koja crna vlas otpala. Bilo bi banalno da me nađu kao u forenzičkoj seriji.

Dok tijelo prepušta svoju toplinu betonu, a ja utiskujem u njega krug oblutaka, sjetim se još nečega što odlučim zaboraviti isti tren.

Sjetim se kako sam je gurnula objema rukama, snažno, i kako je zadnje na njenom licu bila tuga, očajna, ružna. Sjetim se kako sam sišla pod zidine dvorca uzeti s tijela naušnice koje sad nosim. I nož.

Onda zaboravim.