Grad Samobor

Pišem ti priču

Marin Pelaić - Vozni red

Marin Pelaić - Vozni red
18.07.
2019.

Marin Pelaić

Rođen 1. studenog 1987. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju te dvopredmetni studij engleskog jezika i povijesti. Kao i većina diplomiranih magistara edukacije u Hrvatskoj, najčešće radi u turističkom sektoru. Živce gubi navijajući za Hajduk, a revitalizira se čitanjem.

Piše oduvijek, no na književne natječaje se prijavljuje od 2014. godine. Od dosadašnjih uspjeha izdvaja: prvo mjesto na natječaju za kratku priču Knjižnica grada Zagreba u Noći knjige 2016., pobjede na natječajima „Mjesto radnje: Makarska“ i „Kaštelanske štorije 2017.“, zatim drugo mjesto na natječaju „Priča se (p)o gradu: Trogir 2016.“ i drugo mjesto na međunarodnom natječaju za kratku priču „Joan Flora 2016.“ te treće mjesto na natječaju za najbolju kratku priču – satiru „Slavko Kolar 2014.“ i na međunarodnom natječaju časopisa Avlija.

Priča „Siva i žuta“ objavljena je u zbirci Istrakon 2017., a odabrana je i kao jedna od predstavnica Hrvatske u specijalnom engleskom izdanju Parseka za Worldcon 2017.

 

VOZNI RED

Presvučeno metalik sivom bojom, nebo se mrštilo poput Line Červara suočenog s kritikom vođenja utakmice. Vjetar koji je na refule davao zvučnu kulisu jutru skromnih boja, kao i dodatan dašak hladnoće, bio je jamac da će kišobran – ukoliko kišica koja je sramežljivo padala preraste u pljusak – biti od male koristi.

Bilo je to jutro kakvo je Darko čekao.

Bacio je pogled na ručni sat. Velika kazaljka se gotovo potpuno primaknula broju dvanaest – bio je to znak da mora ugasiti cigaretu i krenuti. Povukao je jak dim, kao da misli da će jednim usisavanjem filtera uspjeti „eksati“ preostalu polovicu cigarete, a potom ju je bacio u obližnju lokvicu. Prišao je kombiju i u prolazu, usput, vrškom dotrajale tenisice udario o prednje gume. Sve je u redu, još ne trebaju na pumpanje.

Ušuljao se u vozilo, okrenuo ključ i krenuo prema prvoj stanici. Danas radi jutarnju smjenu. To mu nije bilo mrsko; ujutro su ljudi mamurniji, šutljiviji, ne pitaju puno niti se (pretjerano) bune. Za voziti od jednog grada do drugog, nekakvih 30-ak kilometara i natrag od 7 do 15 sati, pritom stajući na svakoj autobusnoj stanici usput, ne treba prevelika mudrost – ali, trebaju živci.

I plan.

Darko je prikočio na prvoj stanici. Jedna starija žena, jedan mladić. Daju mu novac za kartu; bakica točno, mladić daje zgužvanu novčanicu od 20 kuna i lijeno izgovara ime mjesta u kojem izlazi. Darko mu vraća medvjeda i slavuja i na mladićevo promrmljano „hvala“ odgovara živahnim i pretjerano ljubaznim: „Hvala vama!“

U retrovizor gleda gdje će tko sjesti. Baba se, očekivano, strovalila na sjedalo odmah iza njegova, a mladić se sporo probijao do sjedišta u posljednjem redu. Baš kako je znao da će biti. Zadovoljan i zabavljen točnim predviđanjem rasporeda sjedenja, Darko uputi samome sebi smiješak u retrovizoru i namigne si, premda mig nije vidio zbog sunčanih naočala koje je nosio, prkoseći činjenici što je sunce bojkotiralo današnji dan.

Druga stanica. Još jedna baba i žena srednjih godina. Baba ulazi i uspinje se preko dvije stepenice taktikom „noga do noge“, boreći se s poluzatvorenim kišobranom (koji ga je k. uopće otvarala za ovako slabu kišu?!) i dvije velike, ispunjene vrećice. Pokazuje mu mjesečnu pokaznu kartu, a zatim nastavlja proboj do sjedala iza prve babe (i to je točno predvidio!), poput Perzijanca koji se želi probiti među zgusnutu spartansku falangu. Darkov osmijeh titra jače, a zatim se potpuno gasi kad žena nakon nje na pultić stavlja novčanicu od dvjesto kuna.

„Ništa sitno?“ upita je, premda zna da slijedi tek ritualno kopanje po pretincima novčanika nakon kojeg će mušterija obznaniti kako nema ništa sitnije.

Darko psuje, ali u sebi, prebire po velikom novčaniku i slaže novčanice i kovanice ženi u ruku, tjerajući od sebe negativne misli jer ovo je samo dokaz da je napokon vrijeme da napravi što je naumio, što smjera napraviti već mjesecima. Ideja se jednog sličnog jutra pojavila naglo poput bljeska; mislio je da se radi tek o trenutku očaja ili inspiracije. Međutim, ideja je ostala i poput virusa se širila njegovim umom sve dok je nije razradio – prvo njezin (ne)moralni aspekt, a zatim i tehnički. Već dvadeset i jedno jutro je pokrenuo kombi s namjerom da je izvrši, ali uvijek bi odustao. No, danas neće. Danas je taj dan.

Žena je već odavno otišla sa svojim kusurom i iz misli ga je prenuo tek nagli prijelaz sa završenog „Hita tjedna“ lokalnog radija na agresivni jingle kojim se reklamirala trgovina talijanskih pločica za kupaonicu. K vragu, nije vidio gdje se smjestila gospođa „Nemam sitno“, ali nije bilo ni toliko važno. Njezin život bio je u njegovim rukama. I nogama. To mu je opet izmamilo osmijeh na lice.

Na trećoj stanici mladić, čovjek i penzioner, zatim opet neka žena. Prvi mu sipa u ruku kovanice, drugi daje Gundulića, treći žica da se zaustave između dvije stanice, gdje inače ne bi trebao stati.

„A karta?“

Penzić sporim pokretom ruke, kao da je Massimo, vadi novčanik iz stražnjeg džepa. Otvara ga i traži pokaznu kartu. Baba s prvog sjedala se vrpolji, „Gundulić“ sramežljivo sjeda pored gospođe „Nemam sitno“, svjestan da njegova stražnjica nadilazi površinu sjedala. Neugodnu situaciju pokušava anulirati lošom dosjetkom vezanom za promašenu vremensku prognozu pa čini situaciju još neugodnijom, dok „Nemam sitno“ i dalje zuri kroz prozor.

„Ajmo, barba“, rekao bi Darko fosilu ispred sebe da je bilo koji drugi dan osim današnjeg, da ga može, kao prije koji tjedan, iz takta izbaciti ovakva situacija. No, nije dan poput bilo kojeg drugog, danas vozi van voznog reda. Penzić i dalje prtlja po novčaniku, Darko daje gas kako bi mu suptilno dao znak da sjedne i da ga u principu savršeno zaboli ima li uistinu pokaznu ili mu je ostala doma ili se pravi blesav i šverca na godine.

Na sljedećoj stanici tek onaj prvi mladić izlazi. Bez riječi. Darko mu viče pozdrav, mladić ne reagira, samo izlazi i Darku je sad žao što se pizdun izvukao. Nervoza opet prijeti da mu se uvuče u krvotok, ali sva sreća pa je danas sve na njegovoj strani – evo na radiju taman ide Zečić, i to „Nisam ja“; Darko pojača za dva zuba i mrmljanjem slova M uz melodiju kompenzira činjenicu što se ne može sjetiti teksta van refrena. Na putu prema sljedećoj stanici vidi autobus državne firme – to je to! – Darko ga pušta ispred sebe, a onda agresivno pretječe baš prije dolaska na stanicu. Parkira ispred njega i kupi barem dio putnika pred nosom. Sad će ovaj pokušati makar krenuti prvi i doći prije Darka na sljedeću stanicu; zna Darko sve te šeme i ne kani pasti na njih. Dvoje izlazi, šestero ulazi. Darko ih požuruje, dok naplaćuje kartu prvom dobacuje „pripremite novac, pripremite točan iznos“. Ne vrijedi, naravno – zbunjena srednjoškolka daje mu novčanicu od sto kuna. Podiže „cvike“ na čelo, puše, umjesto 86 kuna vraća joj 80 uz „nemam ni ja sitno“. Da barem liči na nešto, pa ajde, ali ovako neka pregrmi šest kuna. Opet gegava baba, jebote, sve se gegaju.

„Stajete li u Prčićima?“ pita.

„Ne stajemo!“ odgovara, mada nije sasvim siguran. Zapravo, misli da čak i staje, je je, staje, ali onaj šupak iz državne firme već mota volančinu i ako babu ekspresno ne posjedne, krenut će prije njega.

„Ajde, sjednite“, govori joj, „smislit ćemo nešto.“ Već udara dugme kojim zatvara vrata kombija i mota volan da preduhitri konkurenciju. Nije bitno da danas to napravi, ali pričinja mu zadovoljstvo. Zamalo su se sudarili i Darko mu trubi. S usana mu čita psovke i da je koji drugi dan i Darko bi pokazao svoje zavidno znanje u tom sektoru, vjerojatno ga i popratio srednjim prstom; ovako, samo mu se šeretski osmjehnuo pravo u lice i nagazio.

Kad da to napravi? Gdje? Nije o tome razmišljao. Zapravo, jest, ali nikad nije donio odluku. Intrigantnije su mu bile druge stvari – igra Sudbine koja odlučuje o tome tko će biti, a tko ne u kombiju u trenutku kad se on s njim zalijepi u ogradu ili ga sjuri niz provaliju. Možda je nekome danas crkla baterija na mobitelu i alarm ga nije probudio i sad psuje i živčan je jer je zakasnio, a ne zna da je izbjegao vožnju u kombiju koji juri u smrt. S druge strane, netko je možda dotrčao na stanicu tek koju sekundu prije nego se Darko na njoj pojavio i u sebi je zahvalio nebesima što je stigao na vrijeme, a zapravo je samo stigao na susret s vlastitom smrću. Te su ga misli zabavljale; zabavljalo ga je i razmišljati o tome što će se pisati sutra u novinama ili još tog dana na internetu. Lokalni radio koji mu je iz dana u dan ispunjavao tišinu između dvije stanice svakako će u vijestima svakog sata ponavljati njegovo ime i ono što se dogodilo. OK, on će tu ispasti negativac, neće očito ni dočekati da vidi tj. doživi svojih pet minuta slave, to mu je jasno, ali jebi ga, u suprotnom nitko neće znati da je postojao. Vozač kombija, međugradski prijevoz, jebeš to. Ili barem, samo to. S nogom na gasu da pojača u trenutku kad će ih sve odvesti u smrt, više nije samo vozač. Sad je gospodar života i smrti. Na koliko samo života će, izravno ili neizravno, utjecati samo ako odluči ubrzati ili usporiti u ključnom trenutku?

Evo danas će, napokon će danas; evo sad će, sad ovo križanje, ne, ipak ne, iduću stanicu, ne ovu nego iduću nakon ove, idući semafor ustvari, onaj je zajeban, evo kiša, pojačala je, sklisko je, taman, ustvari ne, mislit će da je bilo slučajno, da nije namjerno nego je izgubio kontrolu, u pizdu materinu, ne da neće biti upamćen kao onaj koji je gospodario životom i smrti putnika već će ispasti loš vozač.

Ne, neće danas. Neće ni danas. Stigao je do odredišta. Neki izlaze, neki ulaze. Točan iznos, pokazna karta, novčanica od 20, novčanica od 50. Opet jingle o talijanskim pločicama. Kreće natrag – u osam sati smjene napravi sigurno sedam-osam puta „vamo-tamo“. Sve do jednog puta, kad će svijetu obznaniti koliko dnevno života drži u svojim rukama. I nogama. Ali, ne, ne danas, neće danas.

Sutra će. Danas sve po voznom redu.

Kiša je pojačala. Darko, ipak, ne skine sunčane naočale već ih samo kažiprstom pogura prema vrhu nosa. S radija je svirala pjesma, neka strana. Sranje. Ugasi radio, doda gas. Ne smije onom šupku iz državne firme pustiti da prije njega stigne na sljedeću stanicu.