Marina Povrlišek - Moderna pustinja

Marina Povrlišek

Živi u Zagrebu, ima 30 godina i uživa u čitanju krimića i trilera. U slobodno vrijeme bavi se fotografijom, a ponekad baš te fotografije "napišu" i poneku priču. Čitanje i ljubav prema knjizi koristi kao odmak od naporne svakodnevice u svijetu financija.

 

MODERNA PUSTINJA

Sjeo sam i smijao se... Gledao sam tog malog pustinjskog "štakora" kako se "ljulja" na vrućini i lagano postaje sve manji i manji u daljini. Smijao sam se iz sveg glasa kao da me napustio razum ili kao da sam htio reći – evo vam na!- ili još bolje- evo NAM na!

Izgleda da je Glupost, na kraju, najveća pošast ljudske rase- i da je daleko najveća zaraza koja se proširila među nama. Usprkos svoj toj našoj silnoj evoluciji nismo naučili gledati dalje od kamena ispod kojeg smo ispuzali, ništa pametniji od kišnih glista-jednostavnog oblika života sa složenim problemima. I baš kao te kišne gliste, uz jezero- ne znamo bolje nego čekati da padne kiša.

Budući da sam upravo dotakao samo dno, sam kraj, nema mi druge nego krenuti od sredine- jer početka se nitko ne sjeća. Nitko ne može točno označiti kada je sve krenulo po zlu. Možda onog trenutka kada smo naivno preuzeli ulogu Bogova i odlučili se inatiti Suncu i Zemlji.

Sve što smo mislili da će se dogoditi, nije se dogodilo. Dogodilo se upravo suprotno. Sunce nije ugaslo već je jače no ikad. Zemlja više nije "Plavi planet", nisu nas potopila mora niti progutali Oceani. Zemlja je sada sličnija onim loptama s kojima današnja djeca igraju nogomet; papirnata nakupina prašine i starih novina od koje svako malo otpadne komad.

Najviše se sjećam onog što mi je majka pričala jer nisam rođen u "normalnom Svijetu" iako sam dijete zadnje generacije koje su rađale vlastite majke, a ne zaposlenice" EVOLVE-U-a "–tvornice koja nas je posjedovala. Posjedovala je našu hranu koju je genetski izmjenjivala, posjedovala je naše prihode jer smo svi do jednog za nju radili i posjedovala je našu djecu jer su njihove rodilje nosile plodove 9 mjeseci dok su biološke majke radile... Ironično za situaciju u kojoj se nalazim, ali možete me nazvati sretnikom. Ono što je sigurno – u jednom trenutku čovječanstvo je umislilo da je iznad svih ostalih oblika života, a "EVOLVE-U" je bio "matica".

Sve što smo mogli smo prodali; pitku vodu i Oceane smo prodali za crnu smrdljivu naftu; čist zrak smo prodali za ispušne plinove automobila. Automobili su nam bili potrebni kako bismo slobodno vrijeme prodali za 12-satne radne dane. Sate smo prodali (i to jeftino) za tvornice, urede, banke... Postali smo djeca industrije, kotači i karike tvornica koje su proizvodile biološka oružja, a posljedice tih bioloških oružja pak smo pokušali izliječiti tvornicama lijekova za bolesti koje smo sami izmislili.... Stvorili smo sami sebi začarani krug, samo što smo prekasno shvatili da taj krug nije zatvoren. Bila je to zmija otrovnica koja je sama sebe izjedala, nismo imali proklete šanse. Usprkos svoj tehnologiji nismo predvidjeli da se krug ne može zatvoriti, da se može prekinuti samo kada zmija sama sebi dođe do glave.

A to se upravo dogodilo. U toj igri Bogova, sami smo sebi počeli krojiti potomstvo, birati spolove djece, birali smo "rađalice" iz izloga- surogate kojima je to bio posao, jer tko bi radio u tvornicama kad bi svaka žena u životu rodila... Smijali smo se drevnim pričama o Olimpu i Rimu, o Kainu i Abelu i iako smo silom htjeli biti Bogovi – nismo ništa naučili iz njihovih tragedija.

Mislili smo da će nam tehnologija koju smo stvorili pomoći u održavanju života i omogućiti napredak, a na kraju nas je ta ista tehnologija uništila.

Izmislili smo bespilotne dronove , odijela neprobojna na metke, gps-om vođeno pješačko naoružanje. Metke i striiele samo je trebalo ispucati a panoramsko navođenje ih je odvelo prema neprijatelju.

Mornarica više nije ovisila o tegljačima, vojne baze jednostavno smo izgradili na dnu oceana. Nepozvani smo se uselili (ili bolje reći neprijateljski nastrojeni infiltrirali) u svaku poru ove jadne Zemlje.

MIG-ovi i vojni avioni postali su povijest. Ljudi su postali borbeni dronovi. Gledali smo kako od ljudskih bića postajemo strojevi, i opet nismo ništa naučili iz priče o Dedalu i Ikaru. Toliko smo se umislili da smo pokušali gospodariti Noći i Danom, Suncem, Kišom... Uništili smo tako i Ozonski omotač do kraja, a Sunce nas je počelo paliti jednog po jednog kao što balavo dijete pali mrave povećalom. Ironično je to, što nismo ni bili bolji od običnih mrava...

Kao posljedica sve tvornice su prestale raditi, sva elektronika je otkazala te smo polako ali sigurno, u potrazi za hladovinom počeli bježati pod zemlju.

Situacija se toliko pogoršala da je svaki oblik tog toliko željenog Napretka stao. Druge planete smo prestali istraživati jer više nismo imali kako, svi oni pametni kompjuteri su otkazali poslušnost pred paklenom vrućinom, a letjelice nisu mogle iz atmosfere jer su gorjele poput plastičnih igračaka na štednjaku. Iscrpili smo sve prirodne izvore energije a rad znanstvenika okrenuo se ka golom preživljavanju na nemogućim uvjetima.

To je možda bio taj trenutak; kada smo počeli ubijati za klime, pa za ventilatore, pa za lepeze i na kraju... Evo usred pustinje gledam tog lešinara kako odnosi prastari kompas mog pradjeda u zamjenu za staru ceradu punu rupa. Sjedim i smijem se- od muke, dok me Sunce guši, a halucinacije me lagano uspavljuju u bespovratno ludilo kao što je to nekad činila majka, kao novorođenče u kolijevku.

Po pustinji kruže glasine o slučajevima gdje su susretali ljude kojima se um od žeđi toliko pomračio da su ih nakon tjedana hoda pronašli kako love rijeke ili jezera koja su uvijek "samo kilometar daleko". Uzrok smrti- Fatamorgana. I dok tako hodaju, zaborave na sunce, na opekline i na rak kože. Baš kao neka poetska pravda, uništili smo Ozon da bi postali trijeske za potpalu.

Vode - Nema.

Sve što smo imali odjednom smo izgubili. I vjerujte mi zaista JE najgore imati pa nemati. Gledam tog "drogića" kako odlazi u pustinju, nestaje u prividu sa kompasom mog pradjeda, a ne bi mu bilo dovoljno tri života da shvati njegovu bezvremensku vrijednost. Pa gledam opet tu ceradu i pitam se- gdje smo to toliko pogriješili?

Kako je moguće da nismo shvatili da se Wifi ne može pojesti. Izumili smo strijele za lov sa gps-om koje više ne mogu loviti srne i veprove u šumi, jer srne i veprovi sada postoje samo u razrušenim muzejima. Sada postoje samo roboti i hologrami koji imitiraju život- ali imitiraju više klopke nego životinje koje u njih upadaju.

Hidroelektrane na koje smo se toliko ponosili i gotovo religijski gradili u nadi da će postati nove "Babilonske kule" danas stoje samo kao kosturi majke prirode... kao kosti plijena raštrkane po planeti koje lešinari pohlepno raznose - svaki u svoju jazbinu.

Šume su sada samo u bajkama o Rajskim Pticama, a nisam ne znam kako izgledaju jer su se osušile prije mog rođenja; i šume i Rajske Ptice..

I onda kako da povjerujem u bajke svog djeda kad mi priča da se kao mali izgubio u šumi toliko velikoj da su zrake svijetlosti jedva dopirale do tla. Pradjed ga je tražio satima sa starom sačmaricom u ruci , bojeći se da ga kakva divlja zvijer nije rastrgala ili da se nije utopio u potoku... Kad ga je napokon pronašao prvo ga je u suzama izljubio od strahote koju je proživio, a onda pošteno izlemao šibom kako mu to više nikad ne bi palo napamet. Pronašao je ga tim kompasom kojeg sada više nemam. A djed- ne kaže se uzalud da je "šiba iz raja izašla"...

Nakon svega što smo si uzgojili – pametne kompjutere, pametne telefone, pametno oružje, umjetnu inteligenciju, umjetnu oplodnju, umjetnu prirodu; ponovno smo u spiljama pod zemljom kao nenadertalci, i opet pišemo znakovljem, a taj palac koji nas je toliko razlikovao od primata- eto iskoristili smo za listanje novosti na Facebooku .. Ako je neznanje blagoslov, e, pa, blagslovljeni bili...