T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Mima Juračak - Na tavanu

Odjeljak izabranih

Mima Juračak - Na tavanu

Mima Juračak (1986.)

Rođena u Sisku. Dobitnica nagrade „Vranac“ i „Ulaznica“ za kratku priču 2016. Rukopis poezije za djecu i mlade „Mali avijarij iliti ptičja knjiga“ 2017. uvršten je u finale natječaja Kluba prvih pisaca, a rukopis kratkih priča „Kokpit za katastrofu“ 2016. u uži izbor natječaja Prozak. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „Idu dani“.

NA TAVANU

Stan smo odlučili preurediti u najgore vrijeme. Prvu verziju doktorskog rada trebala sam predati u lipnju, a majstori su krenuli raditi početkom travnja. Radili su malo po malo, imali su više dogovorenih poslova, tako da se nisu posvetili isključivo našem stanu. Nered je bio posvuda. Stvari nisu bile na svom mjestu, stoga je bilo iscrpljujuće pronalaziti ih. Svaka uobičajena aktivnost bila je naporna – kuhanje ručka, pranje rublja, za svaku stvar trebalo se dobro naoružati živcima i u sve krenuti hrabro, kao da se ide u bojno polje.

Patrik i ja smo se često svađali, zamjerala sam mu što smo u sve krenuli baš sada. Bila sam nervozna i zbog toga što sam toliko novca i napora uložila u tu beskorisnu stvar, u taj glupi doktorat koji me koštao razuma. S fakulteta sam počela dobivati informacije o tome kako me možda ipak neće moći zaposliti. Nakon čitave sage koja me izjela iznutra.

Gledala sam kako Patrik razgovara s majstorima i sve što sam osjećala bilo je gađenje. Moje najgore osobine pokazale su se kada su počeli radovi. Gadio mi se način na koji hoda, govori, njegova suosjećajnost i smirenost. Gadio mi se fakultet. Gadio mi se i kredit koji smo ugovorili radi čitavog ovog sranja. Kada je ono moj život postao toliko konačan, razmišljala sam? Kao da je iščitan s recepta za doživotnu prosječnost.

Trebala sam napisati još dvadesetak kartica teksta i zapela sam. Nisam se mogla koncentrirati na čitanje, jer bih najčešće, kada bih i ušla u val pisanja i čitanja, u drugoj sobi začula bušilicu, zabijanje čavla ili veliki čekić kojim su razbijali stari namještaj, a sve to zvonilo mi je u glavi tako intenzivno da sam povremeno nesvjesno grebala noktima po radnom stolu. Kroz stan su neprestano prolazili ljudi i ja sam proklinjala dan kada smo odlučili sve renovirati. Često sam razmišljala o tome kako bih mogla uzeti sobu u hotelu ili pronaći stančić koji bi mi netko iznajmio na mjesec dana. Sve to uzelo bi nam novac koji smo pažljivo čuvali, stoga sam ostala. Popila bih dvije, tri tablete za smirenje, ostavila doktorat i sklupčala se u fotelji, mutnih misli i s grčem u želucu.

„Prebacili smo sav stari namještaj iz dnevne sobe na tavan“, jednog je jutra rekao Patrik, u prolazu, dok je posve prekriven bijelom prašinom izlazio iz kupatila u kojem je pomagao majstorima kako bi ubrzao posao. Bilo je nesnosno tuširati se kod susjeda. Nositi sve stvari sa sobom i potom u njihovom kupatilu raditi sve ono što i inače, s iznimkom toga što u susjednoj sobi gotovo pa nepoznati ljudi čekaju da završim.

„...I onaj stari radni stol koji smo rekli baciti“, rekao je, „I njega smo odnijeli gore“.

Bio je to moj stol iz srednjoškolskih dana, na kojem smo do tada držali zvučnike, knjige i biljke.

„Gore uopće nije loše. Rasvjeta je prilično dobra, a sada imaš i radni stol. Mislim da bi gore imala savršen mir za pisanje. Ima ponešto paučine, ali ništa strašno.“

Nikada se nisam ni popela gore, nisam imala zašto.

„Hoćeš reći da bih trebala pisati na tavanu...? Zaista nisi normalan.“

„Daj molim te shvati više da ti želim pomoći, a ne te uvrijediti!“

Čim je to rekao, nestao je nekamo s jednim od majstora.

***

Zatvorila sam za sobom vrata stana, a samim time zvukovi koji su iz njega dopirali ponešto su se ublažili. Kao da sam za sobom napravila vakuum. Zgrada je imala četiri kata i tavanski prostor, za koji je svako toliko netko rekao kako bi se mogao prenamijeniti u stambeni. Ključ nisam nikada koristila, no skliznuo je u bravu i otvorila sam vrata u mrak – trebalo mi je neko vrijeme da pronađem prekidač i upalim svjetlo. Dok sam ga tražila pipkajući po zidu, pod prstima sam osjetila talog prašine, pritom se nadajući kako neću rukom zahvatiti paučinu. Zapuhnuo me miris drvenih greda i vlage.

Svjetlo su bile dvije, tri žarulje, tužno viseće, raspoređene po golemom, natrpanom prostoru. Odmah sam ugledala radni stol, koji je Patrik postavio ispod jedne od njih. Drvene grede bile su prekrivene paučinom, koja se između njih razvlačila poput kakve močvarne biljke. Stol je bio na mjestu iznad kojeg je nije bilo mnogo. Možda ju je Patrik uklonio kako ne bih odustala od ove ideje. Na čitavom tavanu postojala su samo dva sićušna krovna prozora, no vani je već bio mrak, tako da nisam mogla procijeniti koliko svjetlosti propuštaju po danu.

Približila sam se stolu i pogladila ga rukom, svjesna kako je ovo ipak najbolje rješenje. Ako sve stvari već danas preselim ovdje, mogla bih sa svime biti gotova na vrijeme.

Na tavanu se nije čulo baš ništa, vladao je potpuni mir, savršen za rad.

***

Tu sam već tjedan dana i radovima se još uvijek ne nazire kraj. Patrik je suviše popustljiv prema radnicima, a oni to maksimalno iskorištavaju. U meni se ponovno rađa želja da ga napustim. Više ga ne mogu pogledati u oči. Srećom, ugradili su stolariju, tako da smo sada još samo trebali sačekati lakiranje parketa i ličenje zidova. Nakon toga bi sve trebalo biti gotovo.

S fakulteta ponovno dobivam kontradiktorne informacije.

Isprva sam na tavan dolazila samo na sat ili dva pa se potom vraćala u stan, jer mi je bilo neobično sjediti ondje sama, u tišini, okružena dubinama prostora ispunjenima mrakom koji je bio tijesno zaguran u kutove, a za kojeg mi se ponekad činilo kao da se radi o kakvoj golemoj staroj tkanini. Potom se vrijeme pisanja na tavanu produljilo i više nisam išla dolje. Vrijeme je postalo pomalo nevažno. Nisam više primjećivala njegov tijek. Sve se pretvorilo u jedan veoma dug i mračan boravak pod žaruljom. Trudila sam se ignorirati tamne zakutke i koncentrirati se samo na svoj radni stol, na kojem je svijetlilo računalo. Napredovala sam dobro. Sve bi na kraju moglo biti dobro. O Patriku sam se trudila ne razmišljati, jer svaki put počnem razmišljati o prekidu. Toliko smo uložili u stan. Kako ljudi uopće prekidaju nakon tolikih intervencija u život?

***

„Ljubavi, imaš radnu sobu. Imaš mnogo svjetlosti, imaš sve svoje knjige. Sve je gotovo. Sve je onako kako smo htjeli. Molim te, siđi dolje.“

Patrik me uporno nagovara da se vratim u stan i radim tamo, kao i prije tavana. Radnici su već odavno otišli i sve očistili, pospremili, sve je bilo spremno za uobičajen život, no ja nikako nisam htjela natrag.

S fakulteta su javili da od zaposlenja ipak ništa. Smanjuju broj zaposlenih.

U gomili stvari koje su stanari ostavili gore, pa potom na njih posve zaboravili, pronašla sam krevet na kotačiće. Iznad njega je još uvijek visjela traka na koju je bolesnik mogao objesiti ozlijeđeni ud. Iz stana sam donijela posteljinu i složila je na taj krevet.

Nitko nije dolazio, osim Patrika.

Počela sam spavati u tom krevetu otprilike u isto vrijeme kada sam završila s pisanjem. Patrik je isprva dolazio po mene, malo bismo se svađali, no naposljetku bi samo potišteno odlazio, govorio bi mi da sam poludjela i da ne zna što bi učinio. Ja bih potom tavanska vrata zaključala iznutra, legla u krevet i ugasila svjetlo. Silazila bih pojesti nešto kada sam znala da je on na poslu.

U mračnom kutu tavana otkrila sam, još kada su završavali s ličenjem zidova u stanu, nekakvo toplo crno krzno, životinjsko, koje je povremeno meketalo poput ovce, a povremeno režalo kao ljuti pas. Što sam manje odlazila u stan, krzno je bilo bolje raspoloženo i nije me htjelo ugristi. Zavukla bih se u kut, gdje je ležalo, i tamo bih se sklupčala, a ono bi me obgrlilo proizvodeći tihe zvukove kojima je pokazivalo svoje zadovoljstvo. Noću bih se zavlačila u krevet i krzno bi isprva oprezno gledalo iz mraka, no potom bi se približilo, skliznulo pokraj mene, i tako spavalo. Imalo je miris po staroj plišanoj igrački, a ispod površine pulsirala je svježa krv i kucalo titravo srce. Osjećala sam povremeno oštre zube i kandže, koje bi se u snu nekontrolirano trzale.

Spavali bismo zajedno čitavu noć, a krzno bi potom, s prvim naznakama svjetlosti koja se probijala kroz krovni prozor, otpuzalo u kut i tiho režalo svaki put kada bih se i najmanje približila vratima tavana.

Jednog jutra krzno se nije povuklo, već je ostalo savršeno pričvršćeno za moje golo tijelo. Bilo je neobično osjećati da smo jedno. Odjednom sam intenzivno osjećala što namjerava i o čemu razmišlja.

Bila je to uglavnom krv i svježe meso. Shvatila sam da je željno slasne krvi, smrti, uvijek nekakvog razdiranja, razaranja. Voljelo je grepsti po drvenariji, pa sam stoga sve nokte uništila do krvi. Više nisam bila sigurna želi li tu krv zaista krzno, ili ja. Granica između nas postala je izrazito nejasna.

Patrik uporno kuca na vrata, doziva, no mi ne otvaramo.

Objavljeno: 03.10.2017.