Mira Petrović - TAMA

Mira Petrović

Rođena 1989. godine u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču.

 

TAMA

Sestra je uvjerena da moja paranoja proizlazi iz narcisoidne potrebe za pozornošću, koja izbjegava svaki susret s odgovornošću. Ona voli te velike fraze: voli me podsjetiti da ima fakultet, doktorat i stvarne obveze, ne shvaća da su njezini rokovi izmišljeni jednako kao i moje postojanje.

I prijateljica Lulu sličnog je stava poput nje, samo što je pritom manje pompozna. Na moje objave na Instagramu redovito piše: ti si, bebo, probila. Uklapa se u tisuće ostalih pratitelja koji na moje strahove reagiraju s ne znam koliko smajlića koji plaču od smijeha jer ja sam ipak kraljica zajebancije, ja nikad u životu nisam bila ozbiljna.

Jedino Fredi vjeruje da mi je kuća ukleta. On ne dovodi u pitanje to što svake noći iznad moje glave lebdi crna masa. Nikome osim njemu nije čudno to što nikad nisam bila bolesna, što mi nikad nitko nije ogrebao auto, niti su mi se obraćali grubim riječima, a sad mi je tama prvo uzela moju voljenu Izi, nakon čega sam natukla rebra kad sam se prosula preko stepenica, da bi mi potom na leđima izrasla balota koja je izgledala kao treća lopatica. Sestra je odmah umanjila važnost svih tih „nezgodancija“; zadnje što je rekla bilo je: lipom nije tako rijetka stvar. Doktor je htio biti duhovit pa je izjavio da se takve izrasline događaju samo debelima i alkoholičarima, no meni se nije zajebavalo s izgledom zvonara crkve Notre-Dame, pogotovo jer sam morala propustiti snimanje za časopis zbog unakaženih leđa.

Kad su ga izvadili, lipom je izgledao kao pileći filet, deset centimetara širok i dug. Nakon zahvata sam ga htjela ponijeti kući, ali medicinska sestra je bila uvjerena da se šalim. Nije shvaćala da mi je trebao dokaz, neka vrsta potvrde da sam na tko zna kakav, čudan način, obilježena, a ne da me i ona gleda kao da mi je mjesto na psihijatriji.

Prijo, sredit ćemo mi to, rekao je moj vjerni kompanjon Fredi, čim se vratim kući.

Fredi je turistički vodič svijeta. Kad god završi sa svojim turama, na Instagramu objavi selfie s pjesmom Mama, vraćam ti se doma, želin šalšu, čiste bičve i zagrljaj. Fredi je loveable, pa njegova majka lakše zaboravi da je alkoholičar i prikriveni narkoman. Mamice, bebice, prošapće i nitko ga više ne osuđuje. Prepun je priča o penzićima koji su njegova najčešća klijentela, zbog čega mu je glavno izvaliti: ja samo čekam kad će mi neko na turi krepat'. Fredi je oduvijek bio zabavljač i propuh, najsličniji mojim pustopoljinama.

Ljudi svakako žive živote drugačije od moga. Bakću se djecom, poslovima, kreditima, a ja ako sam ikad imala misiju, onda je to zabava. Moja obitelj je dobrostojeća već nekoliko generacija. Imamo tri apartmana koja su bukirana osam mjeseci u godini u samome centru grada. Ja ne znam što je to neimaština. Ja nikad nisam saznala kako je to iščekivati kad će plaća. Nakon završetka turističke škole samo sam stala. Shvatila sam da me ne zanimaju nauka, brak ni služenje šefovima. Riva je moj balkon na kojem ispijam kave i promatram galebove, spavam uz lješkarenje mora. Skačem s padobranom, idem na rafting, putujem po otocima. Ostavljam novčanik po dućanima u želji da mi oduzmu sve što imam, ali bogatstvo je za mene zalijepljeno kao sijamski blizanac, pa trče za mnom i viču Gospođo, gospođo! – ljudi su suviše pošteni u svom doticaju sa mnom, iako ne mogu reći da sam ikad ikoga uvrijedila. Laganini je moj moto; možda da sam rođena negdje drugdje, ne bih izabrala ovakav život. Split je lijep grad kad od njega nemaš previše očekivanja, to je uzajamno biranje linije manjeg otpora. Njegova klima me odijeva u najbolje kombinacije koje nikad ne traže previše slojeva. Mnogi misle da sam tupasta, ali zapravo ih ubija činjenica da nikoga ne trebam.

Jedino sam prema Izi uvijek bila dobra. Išla je sa mnom na izložbe, u kafiće, na putovanja. Nije bila nervozna kao ostali pomeranci i slijepo me je slušala. Tog jutra nakon što se masa prvi put pojavila, nije ustala, no ja tada još uvijek nisam povezala ta dva slučaja. U veterinarskoj stanici su joj najprije izvadili krv pa snimili kralježnicu i ostavili nas bez odgovora. Posjetile smo nekoliko veterinara u Zagrebu, otišle smo čak u Italiju, brodom do Ancone pa autom do Macerate, gdje je radio poznati stručnjak za pse, ali uzalud, Izi je propadala. Mjesec dana kasnije sam je uspavala. Sada jedino objašnjenje pronalazim u crnilu koje sam tada otpisala kao halucinaciju i koje me više ne napušta; svake noći u dva ujutro širi se iznad moga kreveta i nevidljivo je za svačije oko osim moga.

Dođi kod mene, predložila je majka kad sam joj se požalila, ali kad sam usred noći povikala evo je! evo je!, dotrčala je do mene u panici i potom rekla da izmišljam. Moja majka se vodi astrologijom i putanjama Venere, a mene je poslala u psihijatra, zaključivši da imamo i druge stanove u kojima se mogu rješavati svojih manija. Majka je leggiera poput mene iz perioda prije svog ovog rasula. Udobnost je pronašla na krevetu i u svojim omiljenim sapunicama, dok otac putuje po svijetu gradeći carstvo ciglu po ciglu jer ne može bez rada. On i sestra ne snalaze se bez rokova, presinga i stresa; za njih je život utrka.

Okultno liječi okultnim, pomislila sam. Na fejsbuku sam pronašla ciganku koja je skriknula čim je zakoračila: toliko negative! toliko negative! – i ja sam je slijedila, iz sobe u sobu, pitala sam – gdje je izvor, gdje je izvor svega lošega? Ona je zatvorila oči i rekla: tvoja soba; moraš napravit' razmještaj. Nije mi trebalo dugo da pokrenem renovaciju čitavog prostora. Govorila sam sebi da se treba uništiti početak, jer bez toga mogu otići na kraj svijeta i nikad više ne biti mirna.

Majstori su odugovlačili, pomicali rokove, nikad mi se nije dogodilo da su me tako besramno guzili bez imalo poštovanja. Cijelo to vrijeme spavala sam u majčinoj kući, ne puštajući glasa, a tama me i dalje pratila. Novi stan je nakon moga povratka bio neprepoznatljiv i svejedno bez promjena.

Sada čekam Fredija da me izbavi iz limba. On uvijek ima rješenje, za najbolje droge, najbolje recepte, najbolje partije, što mu znači malo tame? Još od srednje škole, zakleli smo se: život nas neće pokopati, bit ćemo slobodne duše. To svejedno ne znači da se nekad ne upitam je li dovoljno živjeti bez gravitacije, je li dovoljno dobro jesti, spavati do podneva, koliko je zadovoljavajuće. Nedostaje mi Izi, mir, zen. Neku večer sam se probudila s crnilom iznad glave, a u veceu je tekla voda bez ikakvog objašnjenja i ja sam vrištala, doslovno sam vrištala. Obula sam tenisice na pidžamu i iznad nje prebacila košuljicu, šetala sam gradom u ranu zoru, u vrijeme kad su ulice prazne i po njima vrluda jedino splitsko podzemlje. Sjetila sam se tada druženja u kući jednog ludog umjetnika, koji je stavio pištolj na stol i rekao: svi smo mi spremni na samoubojstvo. Sjetila sam se kako sam bez razmišljanja uzela taj pištolj i prislonila ga uz sljepoočnicu, kako sam pritisnula okidač ne znajući da je prazan, i kako me netko snimao, a video je postao viralan. Možda je to bio početak, ili odskočna daska, ili logičan slijed mog postojanja jer otada broj pratitelja samo raste, zahtijeva nove sadržaje. Otada je moj život javna kuća, ali Izi više nema, rebra su mi i dalje natučena, a na leđima stoji ožiljak.

Kad Fredi dođe, imam podočnjake do pola obraza. Lipoto, spavat ću s tobom, kaže – zatuć' ćemo to crnilo. Prvi put u nekoliko mjeseci ne osjećam se samo. Ali navečer Fredi ima poziv za zabavu koja će biti vanserijska, cupka po stanu kao kad ga uhvati nejebica. Izmotava se od vlastitog obećanja zamuckujući da će nas masa čekati gdje god se nađemo, zar nisam rekla da me ne ostavlja?

Ne ide mi se, ponavljam, ali Fredi ne sluša. Propustila sam sve termine ljepote, depilacije, pedikure, manikure, botokse, nisam spremna za izlaske. Ti 'ajde, kažem, nadajući se da će se predomisliti i zagrliti me, naručit ćemo pizzu, gledati glupe filmove. Sigurno?, pita Fredi, ali već je jednom nogom preko praga jer njemu je noć najbolja prijateljica, kao cigareta Sorrentinovim likovima.

Kad zatvori vrata, promatram svoje lice u ogledalu, imam skoro četrdeset godina. Da sada umrem, kome bih nedostajala? Životi se rasipaju na stotine načina, kako kaže moja sestra kad želi biti poučna. Koliko god bježala od Splita, nikad iz sebe nije izbacila njegovu moć osuđivanja.

Tama možda ima svoj vlastiti alarm jer točna je kao sat. Odjednom kažem sebi: dosta. Stavljam ruku u crnilo ne očekujući ništa. Srce mi luduje, a u glavi slike: kad sam pala s bicikla na pločnik pa su mi šivali bradu, dlan moje simpatije iz klupe na guzici cure za koju sam mislila da mi je prijateljica, nastavnica iz talijanskog kaže: tako si talentirana.

Ujutro se budim na zadnjem sjedištu svog auta bez ijednog sjećanja kako sam se u njemu zatekla. Na mobitelu nema ni poziva ni poruka, Instagram ne otkriva ništa o mojim kretanjima. Zovem Fredija, Lulu, sestru, majku, nitko mi se ne javlja. Ne znam gdje sam, ali u meni mir srpanjskog jutra. Sve mi je nepoznato. I nije me strah.