Nada Jelinčić - Posljednja košarica

Nada Jelinčić (1958.)

Rođena u Sinju. Diplomirana pravnica zaposlena u Uredu državne uprave u Sinju. Zadovoljstvo joj je pisanje kratkih priča. Dio ih je objavljen na portalima, u časopisima i zbornicima. Pobjednica je natječaja za najljepšu kratku priču časopisa Kvaka 2016. godine, u užem izboru natječaja književnog kruga Karlovac 2015. i 2016. te u užem izboru WHF-a 2016. Kao finalist natječaja za kratku priču objavljena je i u zbirci BIBER. Na natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. osvojila je 2. mjesto.

POSLJEDNJA KOŠARICA

Oštri zubi sijevaju pod zavojem na nozi, u gležnju mi pulsira. Bole me kosti, u dupetu mi žari. Moja zla sreća sapela me za krevet. Nisam više snažan ni zdrav, a dani mi prolaze kao starom balonu poslije zabave. Mlitav sam, spužvast, svakim danom sve mekši. Uzimam ogledalo iz noćnog ormarića. Maglim ga dahom, brišem plahtom i okrećem prema licu. Dočeka me ocvala njuška s odebljalim podbratkom i natečenim kapcima.

Budalast sam, zaljubljen starac s mnogo mana. Čovjek koji vjeruje u čarolije, ali prestar da se promijenim. Ljut sam zbog svoje nespretnosti. Ona me čeka, mada ne zna tko sam ja. Osmijeh mi zatitra obrazima.

Uzimam svoj dnevnik. Natičem naočale, iz džepa vadim povečalo. Ližem kažiprst, rasklopim pohabane korice i otvorim prvu stranicu. Napisana je onaj dan kad sam prvi put vidio Karmelu. Sjedila je na klupici pred domom i čitala knjigu. Nosila je haljinu s cvjetnim uzorkom i crvene tenisice. Zamislite, poslije svih onih žena zakrabuljenih u crno, jedna se odvažila obući poput djevojčice. Tako me kupila. Zaljubio sam se posljednji put u životu.

Listam dnevnik s magarećim ušima pročitan stotinu puta. Sve u njemu posvećeno je Karmeli, iako nikome nisam dao naslutiti svoje osjećaje. Pomalo sam se sramio. Ja, gotovo zaboravljen u staračkom domu, a pun obzira prema svima. Šta bi rekla Karmela da joj priznam? Šta bi rekle moje kćeri da znaju kako sanjam drugu ženu, a ne njihovu majku? Kako bi me ismijali svi stanari doma?

Volio sam Karmelu iz prikrajka, koprcao se poput ribe uhvaćene na udicu. Mislio sam na nju već od svitanje kad me led oko srca budio u samotnoj postelji. Ponekad me iscrpljivala groznica nesanice da sam zaboravljao sve osim nje.

Nakon što mi je zarobila misli, za Božić sam joj želio pokloniti knjižicu poezije. Već me pri samoj pomisli uhvatila slatka trema. Nisam se usudio, brzo sam odustao. Uvijek sam bio sramežljiv, nesiguran u društvu žena. Svejedno sam je želio obradovati. Obožavam Nerudu, njegovu božansku:

„Noćas bi mogao napisati najtužnije stihove

Volio sam je

A ponekad je ona i mene voljela.“

Knjižicu njegove poezije stavio sam u košaricu napunjenu karamelama. U zoru sam je ostavio pred vratima njene sobe i skoro se ugušio od uzbuđenja.

Sreli smo se za ručak u restoranu, kratko pozdravili. Krišom sam je promatrao razdraganu. Pogledom je prelazila od stola do stola, pokušavala prepoznati svog udvarača. Borio sam se s iskušenjem da je gledam, ali se nisam usudio. Bila je okružena ženama čijim suhim očima ništa nije izmicalo.

Listam dnevnik, prisjećam se svih Božića, Uskrsa, ostalih praznika i njenih rođendana obilježenih košaricom pred vratima. Zaklopim dnevnik. Da ga nema, zakleo bih se da sam živio samo pola svojih godina. Kamo je isparilo ostalo? Skidam naočale i brišem oči. Umorne su od nespavanja i podlivene krvlju, ali me još nisu izdale.

Sinoć sam u košaricu stavio tik-tak bombone, mandulat, čokoladu s rižom, bočicu meda, Labello, ljušteni kiki-riki, dvije naranče i žute vunene rukavice. Uskrs je i morao sam joj odnijeti poklon.

Odnedavno pri hodu previše stružem nogama po podu. Bojao sam se odati dok se noću šuljam hodnikom. Stoga sam navukao čarape od debelog pamuka na otečene noge i krenuo bez cipela. Čekao sam zoru, ona je bila moja saveznica. Kao i uvijek, jako uzbuđenje treslo me cijelim putem.

Napredovao sam sitnim koracima, ali čak se i u ovom puževom tempu krila opasnost, jer su mi noge bile teške kao olovo. Pridržavao sam se rukom za zid da se ne srušim. Iznad glave su mi zujala svjetla, oči me boljele od neonskog sjaja. Škiljio sam, zastao na kraju hodnika i provirio iza ugla prema stepenicama. Nikoga. Krenem dalje, a od gibanja mi jurila krv u zakrčenim arterijama. Klecale su mi noge, pogled bio zamagljen, a srce mi nekako čudno lupalo.

Na odmorištu sam stopalom udario u drveni mjehur nabubrio pod posudom s cvijećem. Izgubio sam ravnotežu, tresnuo po podu svom težinom. Bol u desnoj nozi izmamila mi je prigušen jauk. Naočale su odletjele i zaustavile se uz zid, a sadržaj košarice rasuo naokolo. Pokušavao sam razabrati obrise stvari oko sebe. Četveronoške sam puzao i opipavao zrak dok sam ih skupljao po podu. Ruke su mi drhtale. Jedva sam ustao uz jednu od fotelja na odmorištu. Znao sam da me do Karmeline sobe noge neće donijeti. Morao sam natrag. Desna noga me izdala, opasno je žarila. Vukao sam se hodnikom poput iscijeđene vreće, molio da me tko ne čuje.

Jedva sam se dovukao do sobe, strovalio na krevet. Jaukao sam i čekao da mi se disanje smiri. Vukao sam se prema kupaonici, proklinjao svoju starost i zlu sreću. Mokri ručnik omotao sam oko bolnog gležnja i vratio se u krevet. Mislima sam ponovo prelazio put do Karmeline sobe, ljutit zbog nemoći i propale želje. Čim se razdanilo, zvao sam medicinsku sestru. Prešutio sam svoju noćnu avanturu, a bolnu nogu opravdao nespretnošću pri hodu. Namazala je gležanj nečim što je mirisalo svježinom mentola i rekla da mirujem dok dođe liječnik.

Još ga čekam. Iscrpljen sam od svega. Misli mi bježe Karmeli, ne mogu prestati. Gubim osjećaj za vrijeme, neznam da li sam zaspao ili satima ležim budan na krevetu. Začujem kratko kucanje na vratima i pozovem naprijed. Umjesto liječnika ugledam Karmelu. Panično se verem uz uzglavlje kreveta, nastojim sjesti. Ona se smješka:

Došla sam po svoju košaricu!

Usta mi ostaju otvorena. Gubim kontrolu, prestrašen sam poput miša. Zanijemim pred ženom u suknji i žutom puloveru. Iako pomalo pogurena, s njom je u sobu ušao dašak vedrine. Jedva progovorim:

Kako si znala?

Lijepo. Uskrs je, a košarice nema. Na doručak jedino ti nisi došao. Kasnije mi je sestra rekla da si uganuo nogu.

Sjedne na krevet do mene. Uhvatim je za koščatu i krhku ruku. Preplavi me ugodan osjećaj. Ona se trgne, a onda malo-pomalo počinje mi palcem milovati prst. Sjedimo i šutimo. Iz očiju joj se izlile dvije suze. Pustim joj ruku i posegnem u džep. Izvadim rupčić, obrišem joj oči. Iz noćnog ormarića uzimam košaricu i pružim joj je. Pipka stvari u njoj drhtavim rukama. Pogleda me i odvaži se:

Hoćemo li popiti sok?

Klimnem glavom. Ona ustane, sa stola uzme i napuni dvije čaše sokom od maline. Jednu mi pruži, a s drugom u ruci sjedne na krevet. Ruka joj se zatrese, a sok razlije po nogama. Smijemo se dok ona skida cipele i čarape.

Osjetljiva sam na vlagu.

Ustaje, odlazi u kupaonicu oprati čarape. Rasteže ih po radijatoru pod prozorom. Ponovo sjeda do mene, hvata me za ruku i kaže:

Pričekat ću dok se ne osuše!