Nevenka Sudar - PREOKRETNICA

Nevenka Sudar (1959.)

Rođena u Zagrebu gdje je 1985. diplomirala engleski jezik i književnost i komparativnu književnost. Radno iskustvo stjecala kao prevoditeljica, a radila je i u organizacijama civilnog društva kao sudionica i koordinatorica projekata i aktivistica ljudskih prava. U osnovnoj školi predavala je engleski jezik, a već više od 10 godina radi kao savjetnica za medije u neovisnoj instituciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Suautorica je knjige "Žene i Internet: hrvatska perspektiva", a nekoliko pjesama na engleskom jeziku objavila je u međunarodnim zbirkama amaterskih pjesnika. Prevela je nekoliko knjiga i filmova, bavila se web dizajnom i novinarstvom. U slobodno vrijeme čita i piše, uglavnom kratke priče.

PREOKRETNICA

Dan prije početka ljeta postajem punoljetna. I zbunjena. Ne osjećam se drugačije nego prije godinu, dvije, pet. Preživjela sam dosadu od maturalne zabave, dobila svjedodžbu i dane bez obaveza. Imam 18 godina. Pa što? Zbunjuju me lica roditelja, susjeda, starije sestre, bliže i dalje rodbine. prijateljica. Gledaju me značajno, drugačije nego jučer. Kao da sada, preko noći, odjednom očekuju da više ne jurcam na konju, da ne hodam bosa, da se s klincima ne kupam u rijeci, da se ne penjem na trešnju i klatarim nogama. Da budem zrela, da imam neki razrađeni plan budućnosti. Još jučer nitko to od mene nije očekivao, a danas, radi jedne brojke više, svi me pitaju: “Kakvi su ti planovi?” Planovi? Kao, život je neki kaos ispred mene koji samo trebam dovesti u red. Kao, do sada su drugi to za mene činili, a sada to više nije njihova briga, sada se od mene očekuje da odmah znam kako, gdje, koliko, pogotovo zašto. A ja nemam pojma. Nije mi palo na pamet da se život odvija po našem planu. No da zavaram trag dajem neodređene odgovore kako bi svi mislili da imam neki plan, samo ga ne želim odati. Za sada im je to dovoljno.

.
Sve moje prijateljice imaju ono što ja nemam. Planove. Zacrtane životne putove sa svim najsitnijim detaljima, vremenski podijeljene, sadržajno ispunjene, klonovski jednake. Slušam njihove planove potpuno prazne glave, nijema i nesposobna zamisliti vlastitu vjenčanicu, školu u koju želim da mi nerođena djeca idu, profesiju svog još nepoznatog i posve neželjenog supruga. U kom odsječku vremena su one skrenule na raskrižju kojeg ne pamtim? Zašto sam samo ja pošla drugim putem? Zar nismo zajedno odrastale, veselile se rođendanima, pričale o duhovima, crtale francuske poljupce pod satom matematike? Zašto nisam poput njih? Zašto one nisu poput mene? “Njihove su priče drugačije”, tješi me nana. Ali, nije u pravu. Njihove su priče iste, moja je drugačija. Zapravo, ja i nemam priču. Nemam čak niti naslov, samo prazan list papira u koji zbunjeno gledam pitajući se što ću s njim.
.

Da razbijem dosadu i sparinu vrućeg ljeta prijavila sam se za ispomoć u staračkom domu. Šest para očiju podigne pogled s lakiranih noktiju. Zjenice im se pretvaraju u veliki upitnik.
“Zašto ne?” kažem. “Želim probati nešto posve novo, neobično, nešto što se od mene ne očekuje!” Jedna se počne smijati na moju upadicu, ostale se tek kiselo smiješe. S prozora vlaka nemam kome mahati.

.
Nakon dva tjedna presvlačenja mokrih kreveta, iznemoglih tijela, upalih očiju i ovješene kože više ne povraćam. Perem ljude koji su mi strani i daleki, s kojima nemam ništa zajedničko, koji su s neke druge planete na koju ja nikada neću stići. Češljam im sijede, rijetke vlasi, režem im nokte, čvrste i zavinute poput pandži, dodirujem im intimne dijelove tijela. Ne zanima me njihov svijet. Svijet jedva pokretnih udova, osušenih izboranih lica, svinute kičme i ukočenih prstiju. Ne mogu ni zamisliti da su nekada bili mladi poput mene, puni života i snage, snova i želja, da su radili, odgajali djecu, uživali u odmoru, zabavljali se s prijateljima, išli u kupovinu. Planirali život. Za mene su oni oduvijek tu, jednako nepokretni, stari, bolesni i ružni. Tek tu i tamo u šetnji parkom iznenada se prenu, upere prstom i zapitaju drhtavim glasom:

“Vidiš li, guske…lete na jug…!

“Miriše na kišu…”

“Uberi mi tratinčicu...”

I slične djetinjarije. Kao da imam vremena baviti se takvim sitnicama. Guske će uvijek letjeti na jug. Pa što?! Miris kiše? Mene podsjeća na miris mokrih cipela. Tratinčice? Vjenčić, ako imate pet godina. Pitam se kako uopće ljudsko biće može obraćati pažnju na nešto tako svakodnevno. Ali za starce, najobičnije stvari su čudesa. Ne shvaćam ih. Ne mislim da se ima što shvatiti.

.
“Brinut ćeš za jednog mladića”, kaže mi upraviteljica “Nažalost, on je slijep, gluh i….vjerojatno zaostao. Ne govori suvislo. Uglavnom zavija”. Život mi se stvarno smiješi, pomislim.

U početku ga žalim. Možda zbog njegovih godina. Visok, jak, dobro građen mladić u bijednom bolničkom haljetku. Nije mu mjesto u staračkom domu iako mi, popust ostalih, ne liči na ljudsko biće. Više na neki nedovršen posao, kreaciju umjetnika koji je otišao ne završivši svoj naum, krpenu igračku sastavljenu od dijelova sašivenih na posve pogrešnim mjestima. Lutku bez duše na koncima stvoritelja kojem nije bilo stalo.

Nakon kratkog vremena počeli su me nervirati njegovi jauci, njegovo grgljanje i nerazumljivi jecaji iz noći u noć, njegovo neprekidno hvatanje moje ruke i uniforme, njegovi uzaludni napori da izgovori riječi. Nezadovoljstvo mi se sve više uvlačilo u dane i činilo me bahatom i grubom. Mladić je zavijao pokušavajući skrenuti moju pažnju, a ja sam ga ignorirala. Kad bi mi zgrabio ruku, otresla bih ju. Izbjegavala sam ostati s njim na samo. Ali najgori od svega su bili prokleti čvorovi koje je vezao od svoje odjeće i plahti. Svake bogovetne noći i dana vezao je sićušne čvorove od plahte, jastučnice, vlastite noćne košulje. Tisuće minijaturnih čvorova. I svako jutro odvezivale smo te čvrsto utegnute čvoriće kako bismo ga mogle presvući. Te proklete besmislene čvorove. Jedne noći zatičem ga potpuno plavog od nedostatka kisika. Čvorovi na njegovoj spavačici čvrsto su mu zategnuti oko vrata. Nadvijam se nad njega da ga oslobodim, a on me čvrsto hvata za ruku i privlači sve bliže k sebi. Prisiljava me da rukom prelazim preko u tisuće čvorova povezanog pokrivača. Uspaničim se. Dok me sestre oslobađaju njegovog stiska, vrišti i baca se po krevetu. Na tren pomislim da mi nešto pokušava reći.

.
Apsurdnost situacije dovodi me na rub živčanog sloma. Šalju me bolničkoj psihijatrici. Mene! Kao da bi normalno ljudsko biće moglo obavljati takve dužnosti i ne žaliti se.

“Čujem da se žališ na Darka” konstatira smirena žena uz blagi smiješak kao da razgovara s pacijentom. „Nisam znala da se tako zove”, kažem. Nikada nisam ni pitala za njegovo ime. Nisam mislila da je važno da ga ima. Kao da se može odazvati?!

“Tako smo ga nazvali. Ne znamo ništa o njegovoj prošlosti, obitelji, odakle je.”

Čemu ovaj razgovor? Razmišljam da joj održim bukvicu o samilosnim ljudima poput nje koji u čistim i tihim laboratorijima i uredima provode znanstvena istraživanja i pišu knjige i članke, dobivaju nagrade za svoja “humanitarna dostignuća”, dok ljudi poput mene brišu usrane guzice i mirišu gnjili dah. Samilost, suosjećanje, empatija iz daljine do koje ne dopire vonj raspadanja i bolesti. Moj posao donosi olakšanje i pomaže svakoga dana i noći dok njihove analize, statistike, istraživanja nude tek teme za snobovski razgovor uz kavu. No, čini se da gospođa doktor ne primjećuje bijes koji se u meni gomila. Klatim prekriženom nogom i razmišljam o ostavci. Što zaboga želi od mene. Očekuje li da će me impresionirati što Darko ima ime? “U svakom slučaju je jedinstven u vezanju čvorova po cijele dane” izustim kroz zube. “Što misliš, zašto veže čvorove?” upita me ustajući. “Da nas nervira? Vjerojatno misli da nemamo pametnijeg posla nego odvezivati njegove glupe čvorove”, kažem odrješito. Luđak opsjednut vezanjem čvorova natjerao nas je sve da sudjelujemo u njegovoj opsesiji. Tko je tu onda zapravo lud?

“Zatvori oči!” naredi mi.

U djeliću sekunde pomislim: ustati ću i pobjeći iz sobe, iz bolnice, iz grada. Žena preda mnom ne čini niti jedan pokret da me zaustavi. Zatvaram oči.

“Reci na što najradije pomisliš kad zatvoriš oči?” pita me.

“Na konja. Volim jahati“, kažem bez razmišljanja. Preplavi me nostalgija i želja za domom. Pomislim da ću zaplakati.

S hrpe pored prozora psihijatrica uzima jednu plahtu koju rasprostrtu pričvrsti na zid. Na plahti bezbroj sićušnih čvorova. Darkova plahta. Neprijateljstvo prema njemu ne može posve uništiti divljenje preciznosti vezanja tako sićušnih čvorova.

“Vidiš li?”, pita me.

Gledam. Sve što vidim je sjećanje na vlastiti jad i muku dok ih odvezujem.
Psihijatrica uzima drugu plahtu i rasprostire je pored prve. Svi čvorovi na njoj su obojeni različitim bojama. Ono što sada vidim je kao udar groma, šamar koji me budi.

Na plahti je slika napravljena od tisuća sitnih čvorova. Jezero, patke koje lete preko mirne površine vode, u lijevom kutu sjenik na kojem se gotovo ocrtavaju čavli kojima su daske pribijene. Na desnoj strani kuća i dim koji izlazi iz dimnjaka. Ispred kuće dvorište, životinje i ljudi. Djeca se igraju sa psom, mačka se sunča pored plota, žena hrani piliće, muškarac cijepa drva. Čvorovi sjećanja na seosko imanje. Ponestaje mi zraka, a onda udišem po prvi put i rađam se u novu sebe.

Koliko sam stvari propustila jer sam mislila da vidim zato što sam gledala? Tratinčica je cvijet. Hoćemo li ju vidjeti kao korov ovisi samo o nama. Slijepac mi je otvorio oči.

Od toga dana gledam guske kako lete na jug. I ne gazim po tratinčicama. I udišem miris kiše punim plućima.