T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Ozren Glaser - Svitanje

Kvaka 23 - priče s lokacijskom dozvolom

Ozren Glaser - Svitanje

Ozren Glaser (1984.)

Živi u Samoboru. Magistrirao je komparativnu književnost, skladatelj je filmske i kazališne glazbe. Među najpoznatijim suradnjama su one na filmovima Žena kojoj sam čitao i U-Carmen eKhayelitsha, južnoafričkom pobjedniku Berlinskog filmskog festivala. Od kazališnih predstava izdvajaju se one na Dubrovačkim ljetnim igrama te one u zagrebačkom HNK-u, Trešnji i &TD-u. Uz navedeno, umjetnički je ravnatelj Međunarodnog festivala filmske glazbe u Hrvatskoj kojeg je i pokrenuo 2013., a bavi se i filmom, pisanjem, kuhanjem, planinarenjem i grljenjem drveća.

SVITANJE

Pierre je sjedio, naslonjen, držeći cigaretu palcem i kažiprstom. Uvlačeći dim, zatvorio je oči, upijajući svaki doživljaj, želeći da potraje što dulje. Ovo je bila posljednja cigareta koju je bio izvadio iz vlažne kutije na kojoj se nazirao izgužvan natpis Gauloises. Slušao je prijatelja kako priča, uzvraćao mu osmjehe, uživao u njegovim riječima jednako kao u duhanskom dimu koji mu je ispunjavao pluća u ovoj hladnoj noći. Kad je cigareta izgorjela do polovice, ponudio ga je ostatkom, na što se ovome ozarilo lice, a oči su mu poprimile neobičan sjaj. Možda je to bilo samo od zvijezda. Sramežljivo je pružio ruku, a kad je naposljetku uvukao dim, osmijeh koji je uputio Pierreu odavao je istinsku zahvalnost koja je prelazila u dječačko oduševljenje.

–Sviđa ti se, je li? A da. Gauloises. Te su mi još od doma. Tatine su. A što je najsmješnije, tata bi me sad ubio da vidi da pušim. Jednom sam bome dobio šamar, i to kakav. Bio je Božić, ako se ne varam. Ili možda ipak Nova godina? Nisam siguran, ali sjećam se da smo imali ukrašenu kuću, u svakom slučaju, i da su kod nas bili teta Jeanette, stric Xavier i još neki prijatelji, a uvijek imamo puno gostiju kad su praznici. Zato mi se i pobrkalo. U svakom slučaju, moj bratić i ja smo bili u mojoj sobi, on je nekih 5-6 godina stariji od mene, tada je, mislim, započinjao studij, i uglavnom, on ti iz džepa izvadi kutiju Marlbora. A zamisli, ja sam do tada Marlboro vidio samo u kinu, na filmovima. Misliš da sam odbio kad me ponudio cigaretom? Ha, možeš misliti. Otvorili smo prozor, vani je bilo hladno skoro kao danas, ja sam uzeo cigaretu u ruke i onda nam moj tata uleti u sobu. Prestravio sam se, stvarno. Tako me ošamario da sam odletio na pod, a cigareta je završila tko zna gdje. Možda je još tamo negdje na podu, ispod ormara ili stola. I, zamisli, nisam nikad probao taj Marlboro, ali sam zato dobio takav šamar da ću takoreći prvu cigaretu, i to nepopušenu, pamtiti po tome. Mislim da me ta strana lica pekla još puno vremena kasnije.

Zapravo, sad kad bolje razmislim, bio je to ipak Božić! Da, jer je mama ispekla patku koju joj je nabavila susjeda. Da si to vidio. Ma što vidio, okusio! Mama je to danima prije držala u nekakvoj marinadi s ružmarinom koji nam raste iza kuće, a to sve zajedno s krumpirom bilo je kao u najboljim snovima. I onda misliš kako ne može bolje, ali dogodi se upravo to. Soufflé. I to od čokolade, prijatelju moj. Prave pravcate čokolade, iz Kolumbije, Indije, ili odakle god već dolazi. Kažem ti da sam iduća dva dana bio tako pun hrane da nisam mogao disati. Možda previše pričam o hrani i svemu tome, je li? Možda i da. Ali znaš što ću ti reći, iskreno. Meni ti je, ustvari, najveća želja otvoriti vlastiti restoran. Ali baš ono, fini restoran u centru Pariza, s jelima koja bi vraćala ljude u djetinjstvo. To sam i rekao svojima doma. Znaš kakva im je reakcija bila? Kao, okani se toga, sinko, fino ugostiteljstvo propada, nema tu posla ni budućnosti. Ustvari, rekli su, ni sadašnjosti ni budućnosti. Ha. Možda su i u pravu. Recimo, Bouillon Chartier ili Le Grand Colbert najbolji su restorani u gradu, ali koliko znam, ne posluju dobro.

Ne znam. Mislim da je ipak zbog situacije kakva jest. Ma. Ja ipak želim otvoriti svoj restoran. I onda uvijek uoči blagdana kao ponudu dana pripremati patku s ružmarinom i krumpirima, baš kao i moja mama. A na kraju, pogađaš, soufflé. Ha. I to od čega? Čokolade iz Madagaskara, Etiopije, Perua, Jupitera! Pa zar to nije uzbudljivo? Mislim da bi cijelo stanovništvo Pariza tjednima čekalo na rezervaciju mjesta. Dolazili bi ljudi iz Versaillesa, Rouena, Le Mansa, pa i Londona. A onda, jednog dana, tko zna. Možda i Michelinova zvjezdica. Možda i dvije. Možda i tri. Ha! Ali, bit ću ti iskren, to da imam vlastiti restoran nije baš skroz moja ideja, ne. Zapravo, to mi je rekla Anaïs. Moja buduća žena! Zovem je Ani, iako je to iritira. Ani banani. Jao, sad bih i od nje dobio šamar da joj to kažem. Ali, uglavnom, jednom smo tijekom ljetnih praznika bili u kući njezine bake blizu Chantillyja, pa sam imao tu obavezu, ili bolje rečeno čast, da nam svaki dan pripremam večeru. A koliko sam tada godina uopće imao? Ma niti šesnaest. Ali kažem ti, prijatelju, bio sam ponosan kao paun kad se Ani sva uozbiljila i rekla da joj nitko nikad nije pripremao ovako ukusnu hranu. I rekla je, Pierre, ti moraš otvoriti svoj restoran, ja ću ti biti šefica sale, a ti budi šef kuhinje.

Od trenutka kad mi je usadila tu ideju, proganja me svaki dan. Ali, kažem ti, koja slatka misao. I to je to, gotovo je. Imat ću restoran. Tata mi je na tu ideju bio rekao kako bi bilo bolje da se primim knjige i budem kirurg, da ih učinim ponosnima. Pa da znaš da ću ih i učiniti ponosnima. Ali s tim nožem neću operirati ljudske mozgove nego pileće batke prije mariniranja u balzamičnom octu. Ha. Vidjet će oni, u svakom slučaju. A jesam li ti rekao kako će se restoran zvati? Jednostavno – Anaïs. Misliš li da je otrcano? Pa, zapravo je i lijepo, zar ne? Bilo bi otrcano da imam jedrenjak pa da ga nazovem tako. Iako bih ga, ako ću ikad imati jedrenjak, nazvao upravo Anaïs. Kako i bih drugačije? Kraljica mora? Eh, prijatelju moj, sad ćemo prvom prilikom nas troje zajedno uživati uz vatricu i vrući čaj. A, ustvari, moraš mi ti reći kakva je situacija s tobom, tko ti okupira misli i srce. Vidim ti ja u očima da ima tu nekoga, da da. Neka, znaš što, čemu sva čudesa ovog svijeta ako nemaš nekoga s kim bi to doživio, čemu osmijesi ako ih nemaš s kime dijeliti. Možda je i to otrcano, ne znam. Pa i ako jest, što onda. Ali mislim da je istina. Vidim ja i svoje doma. Tata možda jest grubijan; neki bi rekli, kameno lice, ledeno srce. Ali znaš kako voli mamu. I to uopće ne na neki skriven, nepostojan način. A i ona njega. Našli su se. Znaš već kad se ljudi jednostavno nađu. Nije to samo navika. Ja, evo, jedva čekam da ispričam Ani za ovo naše druženje. Tako ti je to... A gle, tamo iza borova može se vidjeti kako sviće. Vidiš kako tama polako nestaje? I zvijezde gube svoj sjaj.–

Pierre se zamišljeno zagledao u visoke borove, promatrajući kako se svod mijenja dok sunce iskopava svoj prolaz ispod horizonta. Nekoliko su minuta tako proveli u tišini, osluškujući tek otkucaje vlastitih srca i zrak koji im je strujao kroz nosnice. Cigareta, izgorjela do filtera, već je dugo ležala u snijegu.

–Mislim da bismo morali polako ići, da ne bude nekakvih problema. I tebe sigurno tvoji čekaju.–

Obojica su ustali s vlažne daske koja je bila dobro poslužila kao klupa. Čizme su im bile neprepoznatljive od glazure smrznutog blata. Navukli su kacige, a puške remenom objesili preko ramena. Jedan drugome uputili su pogled, nekoliko trenutaka dulji nego bi inače bio, a potom i pružili ruku. Pierre je na izlasku iz rova zastao i okrenuo se.

–Prijatelju, čekaj malo. Stani. Pa nisi mi ni rekao kako se zoveš. Kako ti je ime? Ja sam Pierre. Ja, Pierre. A ti? Ti si?–

–Ja sam Erik!–

Njihova imena bila su jedino što su tijekom cijele noći razumjeli jedan od drugog. Unatoč tome, satima su pričali svaki na svojem jeziku, kao da se poznaju cijeli život. Pierreu i Eriku, međutim, riječi su bile mnogo više od puke sintakse i izmjene informacija. Oni su te noći slušali jedan drugoga kao što bi slušali glazbu, uživajući i prepuštajući se mislima i mašti, tisućama godina daleko od ove crne simfonije topova i bataljuna. Obojica su se bili izgubili u mrtvim prostranstvima ardenske šume, svatko se slučajno odmetnuvši od svoje postrojbe nakon njemačkog napada dan ranije. Sakrili su se u prvi rov na koji su naišli, ne znajući za onog drugog. Kada su se naposljetku ugledali, nepomično zureći jedan u drugoga, sekunde su djelovale poput sati dok su panično razmišljali o idućem potezu. Ostavši bez municije, a krajnje iscrpljeni, ni jedan ni drugi nisu se upustili u fizički obračun. Kako je noć odmicala, saveznički štakor i nacist postali su Pierre i Erik, doživotni prijatelji. To poslijepodne, 21. prosinca 1944., Erik je u unakrsnoj paljbi između francusko-američkih i njemačkih trupa ubio Pierrea, ni ne znajući u koga je pucao. Samo dva dana kasnije saveznička je vojska uhitila cijelu Erikovu postrojbu i zatvorila u logor.

Na Badnju večer Erik je sjedio ispred barake u logoru, pušeći cigaretu koju je netko iz postrojbe prokrijumčario. Bio je teško ozlijeđen od granate koja je eksplodirala u njegovoj blizini nekoliko dana ranije. Nikako nije prestajao krvariti. Uvlačio je dim, kad je kroz tanke drvene zidove mogao načuti kako je netko rekao da je kucnula ponoć, da je Božić. Zatvorio je oči, mislio je na Pierrea, pitao se gdje je. Naslonio je glavu na zid i privukao koljena. Prije nego je umro, kao da je čuo Pierreov glas, samo što ga je ovaj put i razumio. A gle, tamo iza borova može se vidjeti kako sviće. Vidiš kako tama polako nestaje? I zvijezde gube svoj sjaj.

Objavljeno: 03.10.2017.