Saša Veronek Germadnik - DOBITNIK

Saša Veronek Germadnik

Rođena 1970. u Zagrebu. Majka je dvojice sinova i svoj radni vijek provodi s djecom kao učiteljica u osnovnoj školi. Piše za djecu već tridesetak godina.

Objavila je desetak knjiga, slikovnica, te dva romana za mlade: Čitači znakova i Na granici (ne)mogućega, koji je 2024. godine dobio nagradu SFERA za najbolji dječji fantastičan roman.

Suoatorica je niza udžbeničkih kompleta za hrvatski jezik te ostale stručne literature. Posvećuje se i pisanju za odrasle tu ju veseli pomisao da i to uspješno obavlja.

 

DOBITNIK

Toni je točno deset puta pokušao postati pisac. Za to je krivio rodno mjesto u kojemu je odrastao. Svake bi se godine baš ondje okupljali pisci najboljih kriminalističkih priča cijele regije. Natječaj kojim se birala najbolja priča za tu godinu još je davnih dana obilježio njegovo djetinjstvo i odrastanje. U prošloj državi bio je to najznačajniji događaj godine. Trajao je čitav tjedan i uključivao kulturne događaje i goste, druženje poznatih književnih imena s djecom, predavanja za odrasle, dolazak glumaca i redatelja koji su se cijenili i proslavili u tom žanru, a svaka bi večer završavala uz živu muziku, hektolitre alkohola, mesinu koja se vrtjela na ražnju i druženju u jedinom hotelu kojemu običan puk nije imao pristup.

Još kao dječak koji je sudjelovao u recitiranju, pjevanju i drugim sličnim glupostima kojima se nekoć obilježavala svečanost proglašenja pobjednika natječaja, zamišljao je sebe na vrhu. Na tom posebnom mjestu na bini kako preuzima plaketu, a zlatni metak svjetluca iznad njegova imena i prezimena, dok ispod piše: Dobitnik Zlatnog metka – najbolja kriminalistička priča te-i-te godine.

Smišljao je pobjedničke govore i zahvale i jedva dočekao punoljetnost da napokon može sudjelovati. Zaplete je odavno vrtio u glavi. Pročitao je na stotine kriminalističkih priča i romana i osjećao se potpuno spremnim. Došlo je njegovo vrijeme. Danima je stavljao riječi na papir, križao, prevlačio korektorom i ponovno pisao. Kljucanje pisaće mašine izluđivalo je njegovu obitelj koja, iako je podržavala njegov pokušaj stvaranja književne budućnosti, nije u potpunosti cijenila kasnonoćno lupkanje koje se probijalo kroz tanke zidove.

Stavio je na papir svoju prvu genijalnu ideju: žena koja je otrovala muža nakon što joj je po stoti put bacio ručak u glavu i dugo je psihički maltretirao. Čak je i psa udario. Trovanje je izvedeno nekom travom, zaboravio je naziv, ali tada je ozbiljno istražio učinak ljekovitih trava na organizam. Činilo mu se dosta originalno jer dosad su po mjestima uglavnom muževi ubijali žene i to prilično jasnim metodama i oružjem. Na kraju priče žena je uz suze otpratila drogiranog muža do rijeke, nasula poštenu količinu rakije u njegovo grlo, za slučaj obdukcije, i ubacila ga u korito. Kraj je bio prilično dirljiv, brisala je lice maramicom dok su joj se kišne kapi slijevale niz lice. Ili su to ipak bile suze?

Efektan završetak zadnje rečenice kojom se dugo ponosio još ga je uvijek mogao nasmijati. Na teži je način, jer deset godina zaredom nije ušao niti među prvih dvadeset priča, shvatio da neće biti pisac. Barem ne kriminalističkih romana.

Postao je novinar. Prvi objavljeni članak i tekst koji su svi pohvalili bio je baš izvještaj o dodijeli nagrade Zlatni metak 1996. S neobičnim darom da prepozna dobar roman i talent već nakon desetak pročitanih stranica postao je cijenjeni kritičar i donekle cijenjeni član književnog miljea. Imao je neke od najboljih prijatelja u tom krugu, ali i najboljih neprijatelja. Nikad nije znao muljati niti se ulizivati. Neki su to cijenili, više njih nije.

Smijao se razmišljajući o svojoj prvoj priči dok je gasio čik u pepeljari automobila. Toliko je nelogičnosti ubacio u priču, a bio je potpuno uvjeren da je smislio savršen zločin. Ako ništa više, iz svih pročitanih romana i priča naučio je istraživati pa je uspio saznati adresu mladog talentiranog pisca koji se u zadnjih šest godina tri puta prijavio na natječaj i tri puta pobijedio. Zadnji, treći put prošle godine.

Mladić je bio povučen, nezainteresiran za slavu, intervjue i fotografiranja. Živio je s majkom koja ga je poput bedema štitila od javnosti. Ipak, s pomoću novčanog dobitka i prijatelja u banci saznao je njihovu adresu. Selo naspram kojemu je i njegovo rodno mjesto bilo velegrad. Pripizdovec, govorio bi njegov urednik. I nije bio daleko od istine.

Uvjerio se već dosad da talentirani pisci niču na najnevjerojatnijim mjestima. I možda je baš zato imao tako neobično viđenje svijeta. Ovaj ga je mladić zadivio načinom kojim je opisivao užasne prizore – jednostavno kao da piše o običnom dječjem izletu. S odmakom, kao da samo niže događaje u koje je uvučen ne svojom voljom. I uz neobičnu djetinju naivnost kojom je opisivao likove i njihovu sudbinu kao da nije sasvim siguran jesu li zločinci zli, a žrtve nedužne. Imao je ono nešto. Imao je talent.

GPS ga upozori da s uske ceste kojom je vozio uskoro skrene na još manju cestu. Ako se tako mogao nazvati put okružen šumom koji ga je doveo pred staru kuću dvokatnicu bez fasade. Još dvije drvene građevine nalazile su se blizu kuće. Neuredno dvorište, ali bez psa, pomisli s olakšanjem. Na veću šupu bio je naslonjen stari smeđi Tomos. Kao iz prve priče, pomisli. Izašao je iz auta u blato. Vidio je da se pomiču zavjese na prvom katu, a zatim je zastrašujuća žena izletjela na ulazna vrata uz koja su svjetlucale potpuno nove vile.

– Si se izgubil? – pitala je mrko ga gledajući. Pitanje je zvučalo kao prijetnja, pa na tren pomisli da bi bilo pametno reći da jest, sjesti u auto i otići.

– Oprostite, gospođo, na smetnji. – smješkao se svojim najšarmantnijim osmijehom kojim je postizao dosta uspjeha kod žena. Ova ga je samo još mračnije gledala.

– Odmah priznajem, neću vam lagati. Došao sam zbog vašeg sina. Ja sam novinar i književni kritičar i izuzetno cijenim njegov rad. Priče koje je napisao doslovno znam napamet. Svaku riječ. Moram priznati da već dugo nisam naišao na takav talent.

Nadao se da će majčinski instinkt odraditi posao nakon takve hvale. Žena se nasmiješila, ali samo usnama. Oči su ga i dalje mračno odmjeravale.

– Ne bu išlo. – zaključila je opasno mirno. Stavila je ruke na široke bokove; žuljave, mišićave ruke navikle na težak fizički rad kao što je sa strahom primijetio. Znao je da bi ga lako zgnječila kao konzervu piva i podrignula se dok bi on bespomoćno lamatao rukama i nogama u pokušaju samoobrane. Iznenada se vrata otvore. Mladić tanke, nježne građe pojavi se na vratima.

– Dobro je, mamice. Možda bismo mogli popričati s gosponom. – nasmiješio se širokim, iskrenim osmijehom. Ugodne crte lica zaokružila je gusta, čupava svjetlosmeđa kosa. Plavim očima gledao je prijateljski prema njemu.

Nevjerojatno, pomisli Toni, i opet je genetika uspjela izvući ono najbolje. Iako je imala težak posao, pomisli promatrajući ženu koja napokon slegne ramenima i pokaže mu da krene prema kući.

Ušao je u polumračan hodnik slijedeći mladića. Težak zrak pomiješan s kuhinjskim mirisima zapahnuo ga je na ulazu. Mladić skrene u sobu lijevo kojom je dominirao veliki skupi televizor nasred zida. Pohabani trosjed nasuprot televizoru, okrugli stol i četiri stare stolice.

– Ovo sam kupil od zadnje nagrade. – ponosno pokaže mladić. Smješkao se skromno, dok su mu oči veselo sjale.

– Čestitam. Najnoviji model. Inače, ja sam Toni. – reče i pruži mu ruku.

– Ivan, kao što ste sami otkrili. Mamice, buš dala onu kavu?

Činilo se da se nije naljutio što mu je tako nenajavljeno banuo u kuću. Možda ipak želi malo slave? Možda je majka ta koja ga sputava? Žena je uskoro spretno uletjela s pladnjem na kojem se pušila vruća kava.

– Predivno miriše – pokuša je udobrovoljiti Toni. Ponovo je bez riječi slegnula ramenima.

Popio je dugi gutljaj gorke kave. Sjeli su za stol i Toni je izvadio diktafon.

– Mogu li snimati razgovor? Već sam objasnio tvojoj majci da sam veliki štovatelj. Nevjerojatno mi je da tako mlad čovjek tako zrelo piše. Kad si počeo pisati?

– Pa, oduvijek sam nešto pisao.

– Odakle inspiracija? Recimo poštar pedofil koji je slučajno pao s motora i samo su time spašena djeca koju je uhodio..

– Pa tu je dolazil poštar, jednom sam ga ulovil da viri kroz prozor...

– Nije bil siguran jel neko doma. – brzo se uplete mama. –  Tak je Ivek dobil prvu ideju.

– A žena koja je spasila obitelj od oca zlostavljača tako što se bacila na vile i otac je optužen za ubojstvo?

– Isto tako, mamica se poskliznula i upiknula prasca s vilama. Jako je skvičal. Opet se ideja sama razvila. – Ivan je pomalo sramežljivo pogledavao mamu.

– Prasca? – Toni se zbunio. – Znači inspiriraju te svakodnevne situacije.

– Da, život mi uvijek donese inspiraciju pred vrata. – Ivan se smijao i nekako neobično promatrao Tonija. Ovaj osjeti vrućinu. I neobičan nemir.

– Trebam malo zraka...

Toni teturajući izleti u dvorište dok mu se sve mutilo pred očima. Tomos... i onaj poštar je vozio takav motor. A vile, nove... zgrabio ih je na izlazu.

– Neki kradljivec. Noću se motal. – objasni mama. – Morali smo bacit stare. Zbog deenkaja. Ivek je navek tak pametan.

Ivan ga je znatiželjno promatrao. Kao što dijete gleda kukca koji se utapa.

– Osjećaš li mučninu? Možeš li još govoriti? Baš sam se pitao kak djeluje otrov za štakore. O čemu misliš na kraju?

Srce mu je sve teže tuklo dok se zadnjim udisajima borio za život. Znao je da upravo postaje Ivanova nova inspiracija.

Zadnja misao prostrujila mu je glavom: Ipak će biti na mjestu za dobitnike. Ali ne kao pisac, već kao glavni lik nove pobjedničke priče.