Stjepan Zlodi - PAKETOMAT LUTRIJA

Stjepan Zlodi

Stjepan Zlodi rođen je u Velikoj Gorici, a živi u Šiljakovini (Vukomeričke gorice). Njegov blog Wolfwood's Crowd, "o hrvatskom IT košmaru", dobio je VIDI nagradu za najbolji blog. Posljednjih godina šalje priče i poeziju na domaće natječaje. Tri priče na natječaju Turopoljska poculica proglašene su najboljima, a još dvije ušle u uži izbor. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima poezije na kajkavskom narječju i standardnom hrvatskom jeziku. Bavi se i spekulativnom fikcijom, objavio je priču u SFera zborniku. U časopisu Škrijna turopolska redovno objavljuje Štefova jamrajna.

 

PAKETOMAT LUTRIJA

Upalilo se zeleno svjetlo i Lunjo je sam krenuo preko zebre. Kad je došao na drugu stranu okrenuo se i ispustio jedan lijeni vau prema Tončeku, koji se izgubio u praznom pogledu ispred sebe. Tonček se prenuo i krenuo, gledajući lijevo-desno niz ulicu.

Lunjo je znao proceduru, već je obilazio veliki zeleni paketomat, njuškao, počastio ga je jednim mlazom i onda sjeo čekajući Tončeka.

"Što kaže naša sreća danas", sagnuo se da potapša Lunju, a ovaj ga je liznuo po dlanu.

Tonček se okrenuo oko sebe, ulica je bila pusta. Otipkao je slučajnih šest brojeva na metalnoj tipkovnici i potvrdio ih stisnuvši palcem zelenu tipku. Pogrešan pin. Lunjo ga je pozorno gledao svojim velikim smeđim očima.

"Ništa, hoćemo još jednom?"

Lunjo se promeškoljio. Novih šest brojeva i nova poruka o pogrešnom pinu. Tonček je slegnuo ramenima.

"Idemo dalje, do iduće srećke."

Tonček je krenuo, a Lunjo ga je cupkajući pratio uz desnu nogu.

Tonček je volio igrati loto, još iz vremena kad je radio u tvornici i kad su obično srijedom, na gablecu, ispunjavali veliku zajedničku kombinaciju. Nikada nisu dobili neki veći iznos, ono što su dobili je ostajalo za iduću uplatu. Tvornica je propala, Tonček je počeo raditi kod raznih privatnika kod kojih nije bilo društva za zajedničko igranje lota, pa je nastavio igrati sam. Nije si mogao priuštiti veće kombinacije, igrao je običan listić, ispunio je svih osam kombinacija pazeći da svaki broj zaokruži barem jednom. Kako su plaće bivala sve manje Tonček je ispunjavao sve manje kombinacija. Kad je došlo vrijeme za mirovinu ispunjavao je dvije kombinacije.

Mirovina je bila mala pa se u nekom trenutku odrekao i tog malog troška za dvije kombinacije. Nastavio je uzimati listiće svaki tjedan i ispunjavati doma, iako ih nije uplaćivao. Nije propustio nijedno izvlačenje, uzbuđenje sa svakim novim brojem je ostalo isto. Sve dok jednog dana, prilikom izvlačenja, nije na takvom neuplaćenom listiću zaokružio sedam brojeva. Srce mu skoro iskočilo iz grudi, počeo je vikati i skakati po stanu, a prenulo ga je lupanje po vratima.

"Susjed, susjed, što vam se dogodilo", začuo je uplašeni glas susjede Živke.

Tonček je grozničavo razmišljao, ne smije reći Živki što se dogodilo jer će sutra cijeli grad znati da je dobio na lotu. I onda ga je, poput kante hladne vode, zalila spoznaja da se veseli ničemu.

"Ništa susjeda! Utakmica, ovi naši!", viknuo je glasno kroz zatvorena vrata. Nije se želio susreti s ispitivačkim pogledom susjede Živke koja bi poput detektiva dokučila o čemu se radi ili bi, u slučaju nedoumice, izmislila nešto svoje.

Te večeri je skupio sve stare loto listiće, zgužvao ih je i palio jednog po jednog u pepeljari. Nikada više nije uzeo nijedan listić, a televizor je u vrijeme izvlačenja loto brojeva uvijek bio isključen. Da slučajno ne prebaci program.

Susjeda Živka je iznenada umrla, ali izgleda da se pripremala za to. Svojeg zlatno-žutog pekinezera je oporučno ostavila Tončeku na brigu. Živkin sin je jedno jutro doveo psa i veliku kartonsku kutiju punu pseće hrane. Tonček je odahnuo, jedva je spajao kraj s krajem, nije mu trebao dodatni trošak za

pseću hranu. Dok je premetao hranu po kutiji našao je pseću knjižicu od veterinara.

"Lunjo", obratio se psu koji je sjedio i čekao svoj obrok, "zoveš se Lunjo".

Idući tjedan iznenadio ga je dostavljač na vratima. Čupavi debeljko je držao u rukama veliku kartonsku kutiju na kojoj su bile isprintane velike zelene šape.

"Dobar dan susjed, kamo da stavim hranu?", čupavi je čekao da se Tonček pomakne kako bi mogao ući u stan. Dostavljač Ogi mu je ispričao kako je Živka platila godišnju pretplatu za pseću hranu, s napomenom da se dostavi kod susjeda Tončeka ako nje ne bude doma.

Lunjo nije bio zahtjevan pas, u stanu se samo izležavao, ali je stalno držao Tončeka na oku. Čim se Tonček pripremio za izlazak iz stana, Lunjo je čekao kod vrata. U šetnji nije obraćao pažnju na druge pse, pratio je Tončeka uz nogu. Jedino ako bi Tonček negdje sjeo, Lunjo bi sebi dao malo slobode da ispita okolinu, ali nikada se nije udaljavao previše.

Njihove šetnje trajale su satima. Obilazili bi cijeli grad, a Lunjo je često bio povod da se ljudi obrate Tončeku. Tončekov društveni život je dobio novu dimenziju, život mu više nije bio ograničen na njegova četiri zida. Susretao je i neke daveže, ali i tu je Lunjo odigrao svoju ulogu, samo bi se udaljio lajući i Tonček je "morao" krenuti za njim. Tonček je već ozbiljno pomišljao kako je Bog poslao anđela čuvara u obličju tog psa da pazi na njega.

U jednoj od šetnji sreli su Ogija kako puni paketomat. Tonček nikada nije koristio paketomat i bio je začuđen kad mu je Ogi rekao da je za otvaranje vrata pretinca dovoljno utipkati samo pin od šest brojeva. "Kao loto", pomislio je Tonček.

Danima ta pomisao Tončeku nije dala mira. Čak je i sanjao kako otvara paketomat. I onda, jedan dan, naišli su na paketomat oko kojeg nije bilo ljudi. Tonček je odigrao svoju prvu kombinaciju. Pogrešan pin. Krenuli su dalje. Drugi dan odigrali su dva paketomata, treći dan četiri, a uskoro su igrali skoro svaki paketomat u gradu. Jedan, najviše dva pokušaja po aparatu.

Tonček uopće nije razmišljao o tome što će biti ako se neki pretinac otvori. Znao je da je vjerojatnost da pogodi broj jedan na milijun, ili nešto manje kad se uzme u obzir da ima nekoliko aktivnih pretinaca s pošiljkama. Odlučio je igrati svoju paketomat lutriju iz stare navike, ne nadajući se dobitku.

Kad su se taj dan iznenada, uz glasan klik, otvorila vrata pretinca, Tončeka je prošla hladna jeza. Lunjo je zalajao, prišao otvorenom pretincu i veselo njuškao paket. Tonček je oklijevao.

"Gospon, uzmite svoj paket i maknite se", iza njega se čula nestrpljiva mlada dama koja se neprimjetno stvorila iza njega.

Tonček je uzeo paket s obje ruke. Dok je kao u transu hodao po pločniku prišao mu je neki muškarac u civilu i pokazao policijsku značku. Do njih je odmah stalo policijsko vozilo i ugurali su Tončeka unutra. Policajac na mjestu suvozača je pažljivo držao paket na krilu. U jednom trenu Tonček se sjetio Lunje, govorio je policiji da se trebaju vratiti po psa, ali dobio je samo podsmijeh i naredbu da začepi.

U stanici su ga satima ispitivali o sadržaju paketa. Tonček je uporno tvrdio da nema pojma, da je slučajno utipkao broj. Inspektor ga je pitao zašto bi netko slučajno utipkavao brojeve, a Tonček je ponavljao svoju loto priču. Do večeri je sam sebi zvučao besmisleno, pomišljao je kako sanja i kako će se ujutro probuditi u svom krevetu.

Ali ujutro se probudio u pritvoru i ispitivanje se nastavilo. Pitali su ga o ostalima i tko mu je rekao da uzme paket. U jednom trenutku je rekao da mu je djevojka iza njega to rekla. Inspektorovo "Aha!" se uskoro pretvorilo u razočaranje kad je Tonček prepričao scenu nekoliko puta. Policija mu i dalje nije vjerovala, ali nakon što su mu protresli stan i provjerili imovinsko stanje bilo im je jasno da nisu uhvatili člana bande koja preko paketomata šalje drogu. Količina droge u paketu bila je prevelika za običnog kupca, a Tonček nije bio diler. Inspektor je konačno povjerovao Tončeku.

"Vi imate jako puno sreće, bolje da igrate loto", rekao mu je dok su ga puštali. Za ono što je napravio nije bilo kazne.

Tonček je nakon dva dana došao doma. Lunjo je ležao pred vratima stana. Uskoro su opet ušli u svoju rutinu šetnji, jedino što nisu igrali paketomat lutriju. Jednog je dana Lunjo, nakon što je paketomatu iskazao uobičajeno poštovanje, počeo lajati i grebati po jednom pretincu.

Tonček je nazvao inspektora i izrazio svoju sumnju. Inspektor je došao s dostavljačem koji je otvorio pretinac. Pokazalo se da je Lunjo namirisao drogu.

Tončeka je policija zaposlila na pola radnog vremena da s Lunjom obilazi paketomate i prijavljuje njegovo grebanje. U par mjeseci šetnje presreli su nekoliko velikih paketa.

"E, Živka, da mi barem možeš reći što ti znaš o tom Lunjinom daru", pitao je Tonček dok je stavljao cvijeće na grob.