Grad Samobor

Predstavljanja

Ekspedicija u Maroko

22.05.
2019.

HPD Bregana proslavilo prvi rođendan

Hrvatsko planinarsko društvo „Bregana“ jedno je od najmlađih društava u Hrvatskoj. U nastavku donosimo putopis s poslejdnjeg putovanja.

"Tek smo 10. svibnja proslavili svoju prvu godišnjicu, no dosta je izleta već za nama. Obožavamo planinarenje, kretanje i prirodu općenito te svaki vikend nastojimo biti negdje u brdima, najviše u Hrvatskoj, ali i u susjednoj Sloveniji gdje se penjemo i po zahtjevnim osiguranim stazama, tzv. ferratama. Ove godine pružila nam se prilika otići i malo više, pomaknuti vlastite granice. Na internet stranicama Planinarsko sportskog kluba „Balkan“ iz Beograda naišli smo na oglas o putovanju u Maroko i penjanju na najviši vrh Atlasa i sjeverne Afrike – Jebel Toubkal po vrlo povoljnoj cijeni. Od sedam dana provedenih u Maroku, dva puna dana smo proveli u planini. Prva dva dana razgledavali smo Marrakech i privikavali se na klimu, drugu kulturu, običaje itd. Trećega dana otputovali smo autobusom u Imlil odakle smo krenuli pješačiti do planinarskog doma u podnožju samoga vrha. Trebalo je po velikoj vrućini svladati nadmorsku visinu od 1500 metara (od 1700 do 3200 mnv!). Srećom smo većinu stvari spakirali u ruksake i poslali mulama u planinarski dom. Uspon je trajao otprilike sedam sati, a spas su nam donosile usputne stanice gdje smo mogli kupiti hladnu vodu, razne napitke i nezamjenjivi svježe cijeđeni sok od njihovih prefinih, mirisnih naranči. Nakon rane večere i kratkog odmora, krenuli smo prema gore nekih 200-tinjak metara kako bi se aklimatizirali i lakše spavali na visini od 3200 metara. Manjak kisika osjećali smo kroz glavobolju, težinu ruku i nogu, rastresenost, kratkoću daha, vrtoglavicu, mučninu i nadutost crijeva. Drugoga dana u samu zoru, nakon skoro pa neprospavane noći, krenuli smo prema vrhu. S noge na nogu, sporim tempom, nakon 5 sati napornog hoda stigli smo na vrh. Neopisiva navala osjećaja na vrhu, zagrljaji, čestitke, suze radosnice... Pa ne penje se svaki dan na visinu od 4167 metara! U skupini nas je bilo 39 i svi smo se popeli na vrh! Vodiči su nam bili izuzetni, pazili su nas, čuvali i ohrabrivali cijelim putem, bez njih bi nas pola odustalo već u samome podnožju. Trebalo se oprezno spustiti do doma, jer staza nije nimalo bezazlena, vrlo je strma, a na nekim mjestima ima i snijega. Nakon kratkog odmora u domu i okrjepe u obliku keksa i čokolade, krenuli smo ponovno prema Imlilu, našoj polazišnoj točki. U smještaj smo došli oko 21 sat, umorni, iscijeđeni, gladni, ali sretni i ponosni. Ostatak vremena u Maroku proveli smo vozeći se do mjesta Zagora prema Sahari gdje smo prvi puta dodirnuli saharski pijesak i jahali na devama. Zadnju večer i sljedeći dan uživali smo u marokanskim delicijama i obilasku marakeškog bazara gdje smo kupili sitnice za sebe i najbliže koji su nas željno očekivali na povratku u Domovinu." donosi Denis Kušer.