Grad Samobor Grad Samobor Logo

Predstavljanja

Vivien Leigh i Sir Laurence Olivier u Samoborskom muzeju!

10.06.
2020.

Slavni glumački par posjetio nas je prije više od 60 godina

Davne 1957. godine, 9. lipnja oko deset sati uvečer, sa željom da udahnu malo svježeg zraka i udalje se od rijeke obožavatelja, Vivien Leigh i njezin muž sir Laurence Olivier došli su autom u Samobor, sjeli u vrt Lavice, pili kavu i zaplesali. Tako su pisale Samoborske novine 1. srpnja 1957. godine. No, njihova slava je daleko doprla pa su ih Samoborci prepoznavali i tražili autograme do kojih u Zagrebu nije bilo tako lako doći. U naš grad je slavan par došao nadajući se da će u gradskome muzeju pronaći djela naivnog slikara Ivana Generalića čija ih je pariška izložba impresionirala. Nažalost, slike Generalića Samoborski muzej nije imao, ali je tadašnja kustosica Muzeja Nada Anger gostima pokazala sve one druge vrijednosti i dragocjenosti koje su se već tada brižno čuvale i izlagale. Pričala im je o povijesti Samobora prvo na engleskom, kasnije i na njemačkom jeziku, pomalo ushićeno jer ih je cijenila zbog filmova u kojima su glumili, a pogotovo zbog nedavne zagrebačke izvedbe Shakespeareovog djela „Tit Andronik“ u Hrvatskom narodnom kazalištu kojoj je i sama prisustvovala. Jedno od „problematičnijih“ djela slavnoga pisca iz Stratforda, zbog teme krvoprolića, oskvrnuća i sakaćenja, nije se izvodilo nigdje u svijetu te je u Zagrebu očekivano s prilično sumnjičavim nagađanjima. Ogroman je problem bio postaviti na scenu i oživjeti jedno takvo djelo. No, veliki glumci privukli su, logično, velik broj gledatelja te su karte mjesecima unaprijed bile razgrabljene. Predstava u režiji Petera Brooka, gostujućeg engleskog kazališta iz Stratforda, je nadmašila sva očekivanja, a kritičari su pisali o savršenoj predstavi i nezaboravnom doživljaju. Zagreb je bio samo jedna stanica u teškoj i napornoj europskoj turneji ovog glumačkog para koja je krenula iz Pariza preko Venecije, Beograda, Zagreba dalje u Beč i Varšavu te natrag u Stratford. 

Kustosica Nada Anger pokazivala im je tom prilikom Belinu povelju iz 1242., klavir, poprsje i rukopise Ferde Livadića, sliku i ručne radove Julijane Cantilly te im je na engleski prevodila ljubavne stihove iz Đulabija. Tada je u prizemlju Muzeja u tijeku bila izložba knjiga te im je kustosica pokazala Shakespearovo djelo u prijevodu Milana Bogdanovića, književnog prevoditelja i pravnika, koji je između Prvog i Drugog svjetskog rata živio u Samoboru. On je za života preveo čak 17 drama Wiliama Shakespearea što mu daje nezaobilazno mjesto u hrvatskoj književnoj kulturi.


Prisjetimo se – sir Laurencea Oliviera poznajemo iz crno - bijelih filmova poput Hamleta, Henrika V., Orkanskih visova, Richarda III... dok je Vivian Leigh, složit će se starija populacija, ostala nezaboravna kao Blanche Dubois u filmu Tramvaj zvan čežnja, kao Ana Karenjina u istoimenom filmu ili Scarlett O'Hara u Zameo ih vjetar. Njihov zajednički život bio je buran. Ona je cijeli život patila od bipolarnog poremećaja koji tada još nije bio prepoznat kao bolest te je zbog toga stekla reputaciju teške suradnice zbog čega joj je patila i karijera. Također ju je oslabila i tuberkuloza koja joj je prvi put dijagnosticirana sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća, drugi put u šezdesetima te je i preminula od posljedica komplikacije rada pluća. Preživjela je dva spontana pobačaja, duboku depresiju, manične epizode euforije pa s druge strane živčane slomove, sve ono što njihov, već načeti brak, više nije mogao podnijeti. Oboje su se upustili u izvanbračne afere te su se konačno razveli 1960. godine. 

Pod dojmom posjeta, u Dnevnik rada Samoborskog muzeja iz 1957. godine Stjepan Orešković napisao je pjesničkim izričajem, između ostalog, i sljedeće: „...To nije bio san ljetne noći. To je zbilja bio susret s velikim umjetnicima. Vivien Leigh je doista opipala baroknu skulpturu. Sir Laurence Olivier je udario u tipke Livadićeva glasovira. (...) Svakako je činjenica da su se dugo, upadljivo dugo zadržavali u Muzeju, i Vivien Leigh kako se je brzo kretala, osvrtala, trčala, klizila, da, klizila kao riba, kao ribica u bistroj vodi, htjela je upravo sve vidjeti. (...) Veliki umjetnici, koji osvajaju općinstvo, svojim su ovdješnjim nastupom osvojili i nas. I ja se sada samo šalim: hoće li u kasnijim memoarima Sir Laurencea Oliviera i Vivien Leigh biti spomenut i njihov boravak u Samoboru?...“

U društvu slavnog para bio je još i Frank Thring, također glumac, poznat npr. kao Poncije Pilat u filmu Ben – Hur iz 1959. godine

U društvu slavnog para bio je još i Frank Thring, također glumac, poznat npr. kao Poncije Pilat u filmu Ben – Hur iz 1959. godine

Nada Anger zabilježila je pak svoje dojmove o slavnome paru: „...no šarmantna je glumica, koja dobro govori njemački, bila zainteresirana za sve potankosti, a naročito se dugo zadržala kod male minijature Vrazove Ljubice. Dok je zapitkivala za svaku sitnicu, dostojanstveni Sir Laurence mirno i šutljivo promatrao je kritičkim okom sve oko sebe...“.