Uspomene velikog učitelja dostupne svima

Učitelj, pedagog, pjesnik, scenarist i vječiti kreativac, naš Joža Prudeus, danas učitelj u mirovini, nije imao mira dok svoju ogromnu zbirku knjiga, slika, ploča, kazeta svih vrsta, keramike, svakojakih predmeta, zahvalnica i priznanja, koje je prikupio u više od 5 desetljeća svog plodnog rada, nije stavio na mjesto gdje će biti od koristi i na radost svima, posebice đacima i drugim učiteljima.

Otišavši u mirovinu 2008. godine, Joža je sve svoje dugo čuvane uspomene darovao školi Samobor pa su one najprije bile dijelom izložene u jednoj od učionica na katu. Kako je mjesta za sve bilo premalo, tražilo se novo rješenje. U dvije novouređene podrumske prostorije s posebnim ulazom, zahvaljujući ravnatelju Goranu Ivanu Matošu, Gradu Samoboru, njegovim kolegama i djelatnicima škole te Rotary Clubu Samobor, svoje mjesto našle su brojne vrijedne stvari, koje će učenicima i njihovim učiteljima poslužiti ne samo u nastavi, već su i vrijedan dokument jednog vremena i života jednog čovjeka iznimne znatiželje i znanja koje je prikupio radeći s djecom i ljudima širom Hrvatske.

Prostor je zamišljen i kao radni, jer u njega stane i cijeli jedan razred pa se u njemu može održavati i nastava, zatim radionice svakojake vrste, manji koncerti i kazališne predstave te drugi sadržaji. Osim za učenike, prostor će biti otvoren i svim drugim posjetiteljima, o čemu će javnost biti obaviještena kada se poslože termini za razgledavanje.

Dva kutka posvećena su i darovima koje je dobio od svoje prerano preminule djece - kćeri Hrvatinke i sina Domagoja, koji se posve uklapaju u zbirku, a na dijelu jednog zida stoje i njegove nagrade za životno djelo, kao i osobne poruke pape Benedikta XI. i pape Franje.

Joža je svojim bivšim kolegama, ravnateljima drugih samoborskih škola, zamjenici gradonačelnika Sanji Horvat Iveković, pročelniku Juri Horvatu, fra Nikoli Vukoji i brojnim drugim Samoborcima koji su nazočili otvaranju, pokušao ukratko prenijeti svoju zamisao i namjenu ove zbirke, čiji svaki izložak ima svoju priču i što mu nije bilo baš lako, izričito naglasivši kako ne želi da ovaj prostor postane neka vrsta muzeja ili stalni izložbeni postav bez svrhe.