Grad Samobor

Kultura i povijest

Podno samoborske gore u Zagrebačkoj županiji kraj potoka Gradne smjestio se grad Samobor po svome položaju jedno od najljepših mjesta naše domovine. Samobor, maleni povijesni gradić, nadomak velegrada, dvadeset kilometara od hrvatske prijestolnice grada Zagreba.

Kultura i povijest

Povijesno kulturna baština


U povijesti Hrvata značajno mjesto zauzima Samobor. U zelenilu iznad mjesta naziru se ruševine nekad čvrstog i jakog Samobor - grada. Samobor je prastaro naselje s ostacima iz kamenog i kovinskog doba, a još se i danas čuva povelja kralja Bele IV kojom je ovaj gradić uvršten među srednjovjekovne, ugledne i “slobodne kraljevske gradove”. Od tada sve do danas umnožavala se povijesno kulturna baština u ovom gradu i kraju. Od 1260. kada je počela gradnja Staroga grada - povijest je počela bilježiti mnoge sukobe i borbe za slobodu s domaćim i stranim nasilnicima, o čemu svjedoče mnogobrojni dokumenti i predmeti. U 16. st. započinje snažniji razvoj rudarstva u rudnicima bakra i željeza u Rudama. Godine 1535. prvi put se spominje škola: “U nju su polazila ne samo domaća djeca već i strana - plemićka” kako kaže Milan Lang u svojoj Spomenici državne osnovne škole Samobora. Gradska glazba Samobor, društvo koje djeluje neprekidno do danas, osnovano je 1807. godine. U Hrvatskoj vjerojatno ne postoji tako malo mjesto kao Samobor, koji je toliko velikih datuma utkao u svoju kulturnu i nacionalnu baštinu. 



Okupljalište hrvatskih Iliraca


Slobodarske ideje, koje su donijeli Napoleonovi vojnici, samo su korak dalje u razvijanju misli o slobodi da bi dolaskom Ferde Livadića njegova kuća i Samobor postali stjecište kulurnog i političkog života. U Samoboru ječi hrvatska pjesma i odziv za narodni pokret. Zimi 1833. godine Ljudevit Gaj došavši Livadiću, napisao je pjesmu “Još Hrvatska ni propala” te ju je Livadić istu večer uglazbio. Osim Gaja u Samobor su dolazili Vukotinović, Rakovac, Štoos, Vraz, Bogović, Draškovć, Jelačić, Trnski, Preradović, Mažuranić i drugi. Stanko Vraz ili kako su ga nazivali “Ilir iz Štajerske” u Samobor dolazi 1836. godine gdje nalazi svoju Ljubicu i pjeva “Đulabije”. Vraz je smatrao Samobor svojim, a A.G. Matoš kada je boravio u Samoboru napisao je “Vraz je Samoborac, jer naša su ona mjesta koja najviše volimo”. 
 

Grad je to u koji su se zaljubljivali pjesnici i slikari, kipari i skladatelji. Pisali su o Samoboru, stvarali su u Samoboru. Dolazili su, odlazili i ponovo se vraćali jer ga nitko do sada nije uspio u cijelosti otkriti. Samobor nije kao mnogi privlačan u određeno godišnje doba. Ne, Samobor je jednako privlačan i ljeti i zimi, s proljeća ili jeseni. Zimska bjelina u samoborskom gorju upravo doziva planinare, sanjkaše i skijaše. Ljeti pak dozivaju gorski potoci ribiče, bazeni plivače, mirisne sjenokoše izletnike, šetače. U proljeće rascvjeta se samoborska okolica cvijećem i voćnjacima, a bohori ruža napune samoborske vrtove. U jesen pak, ovaj kraj zarude rodni vinogradi, zaori pjesma berača, okuplja se društvo oko stola domaćina uz birana domaća jela i mirisno pitko samoborsko vino.