Grad Samobor

Anindol

U svega nekoliko koraka iz živog centra grada uđite u hladovinu šumovitog brda Tepec i Anindola.

Anindol

Kakvu rijetku privilegiju ima Samobor – doslovno je nekoliko koraka potrebno kako bi se iz živog centra grada, sa središnjeg samoborskog trga, prešlo u hladovinu šumovitog brda Tepec i pronašlo mir na najljepšem samoborskom šetalištu, Anindolu. Dva različita svijeta spojena vizijom samoborskih velikana 19. stoljeća koji su odlučili zapuštenom prostoru podariti novi, kultivirani, a opet prirodni izgled.

Sve je počelo kapelom svete Ane koja je još od 17. stoljeća mamila vjernike i izletnike da bi 1865. samoborski učitelj Habijanić poveo svoje učenike na Anindol kako bi proslavili “majales”, drevno proljetno odavanje počasti vodi kićenje bukovih grana uz izvore te najava svibanjskih pobožnosti. Tadašnji gradonačelnik Ljudevit Šmidhen, uvidjevši prirodnu privlačnost tog prostora za društvena okupljanja naložio da je se Anindol pošumi, ujedno time štiteći grad od poplava i posljedica erozije.

U kratko vrijeme taj se dio Samobora pretvorio u park šumu i omiljeno okupljalište Samoboraca i Zagrepčana, pogotovo kad je prostor opremljem klupama, kad su staze očišćene, a iznad kapele sv. Ane uređeno plesalište, popularni "tancplac". 1912. godine krenulo se s izgradnjom vidikovca, “piramide” na vrhu Tepca, a između kapela sv. Jurja i sv. Ane 1933. godine podignut je kameniti Križni put s 14 postaja urešen reljefnim slikama i kalvarijom.

Šumskim stazama Anindola šetali su i inspiraciju hvatali književnici poput Šenoe, Matoša, Vraza i Preradovića, a tu je nastala i poznata pjesma Marka Vukasovića “Kod kapele svete Ane“. Ponos i ukras Samobora i danas živi, a posebno u dan Aninovskog proštenja kad Anindol podsjeća na vremena tako romantično ocrtana u kultnom hrvatskom filmu Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli” kojeg je dio snimljen upravo u Anin-perivoju.