Umjetnost u oblacima

Otvorenje izložbe u petak 17. listopada 2025. u 20 sati

Galerija Prica, POU Samobor

Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena za posjetitelje do 7. 12. 2025.

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Umjetnost u oblacima – motiv oblaka u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti

Oblaci prolaze i nježno opisuju

zemlju. Oblaci prolaze i čine različite sjene. Zanimljivo bi bilo

promatrati to iz velikih distanca;

bile bi to lijepe igre tamnih i svijetlih mrlja.

Oblaci prolaze i opisuju zemlju različito, oni je osim toga čuvaju od

bezobzirnog sunca!

Ivan Kožarić, Zapis iz 1960. godine

(privatna zbirka)

Nema osobe koja jednom nije ležala na travi i promatrala oblake pokušavajući u njima pronaći neko značenje, neke prepoznatljive oblike, prepuštajući se sanjarijama i bezbrižnim razmišljanjima. Danas, zbog klimatskih promjena koje su donijele brojne katastrofalne suše i poplave, vrlo često sa zebnjom gledamo u nebo pitajući se kakva nam nova i zastrašujuća pojava prijeti. Istovremeno, znanstvenici smišljaju različite načine borbe protiv nastale situacije eksperimentirajući čak sa „zasijavanjem oblaka“, metodom kojom se iz oblaka pokušava izvući više kiše ili snijega nego što bi se prirodno dogodilo - koncept koji istovremeno zvuči obećavajuće i zastrašujuće.

Engleska riječ za oblak – cloud, sinonim je pak  novog virtualnog svijeta u kojem bilijuni naših fotografija i podataka putuju globalnim digitalnim bespućima manipulirajući našom memorijom i našim identitetom koje smo im bezbrižno prepustili.

Neuhvatljivost i nematerijalnost, bilo da je riječ o pamučastim oblacima na vedrom nebu, bilo da je riječ o tmastim, teškim oblacima koji nagovještavaju olujnu dramu ili onim noćnim tajnovitim, ili pak oblacima koji nisu prirodnog porijekla već ljudskog, uglavnom, neodgovornog djelovanja, motivi su i hrvatskih umjetnika, od prvih pejzažista, kao što je to bio Nikola Mašić, pa sve do suvremenih umjetnika[1].

Izložba je prigoda da se na trenutak zaustavimo pred brojnim crtežima, fotografijama, slikama, skulpturama, fotografijama ili pak filmovima i instalacijama oblaka četrdeset petero autora predstavljenih u sljedećim tematsko-kronološkim cjelinama: Formiranje oblika[2], Oblaci koji to nisu, Simbolika oblaka, Oblaci grada, Kišni oblaci te Dječji kutak.

Formiranje oblika

Te čudesne nakupine vodenih kapljica, koje svakodnevno promatramo na nebu i koje postoje od nastanka zemlje, tek su u 19. stoljeću znanstveno klasificirane i tek su tada dobile svoja imena po kojima ih raspoznajemo po visini i obliku - cumulusi, stratusi, nimbostratusi, cirusi  itd. Meteorolozi ih pažljivo proučavaju i bilježe u tzv. kalendare ili atlase oblaka, „priručnike za opažanje oblaka i drugih meteora“[3], što im pomaže pri analiziranju i prognoziranju meteoroloških pojava. Tijekom povijesti putevi znanosti i umjetnosti križali su se i isprepletali, a umjetnost je posredno odražavala znanstvenu misao. U baroknom razdoblju  te posebno u nizozemskom pejzažnom slikarstvu 17. stoljeća, oblaci su česti motiv, ali s vrlo specifičnom likovnom funkcijom - u sakralnom baroknom slikarstvu oblaci su nositelji simboličkih značenja jer nebo, koje je nedostižno i beskonačno, odgovara ideji božanskog, dok u nizozemskom pejzažnom slikarstvu oblaci koji se gomilaju na nebu i često zauzimaju čak tri četvrtine slike, imaju ulogu rasporeda svjetla i sjene na slici, čime se gradi dinamična, tipično barokna kompozicija.

Usporedno s razvojem zanimanja znanstvenika za oblake u 19. stoljeću, oblaci postaju samostalnim motivom u europskom slikarstvu te su od tada do danas nastala bezbrojna sjajna umjetnička djela koja tematiziraju ovu „neuhvatljivu“ nebesku senzaciju - od Johna Constablea (1776. - 1837.), predstavnika engleskog romantizma, koji se među prvima intenzivno posvećuje analiziranju oblaka, o čemu sam svjedoči pišući da je tijekom 1822. izradio preko pedeset skica oblaka[4], do jednog od najvećih umjetnika današnjice Gerharda Richtera (1932.), čija su brojna djela s temom oblaka očarala svijet (i čije su cijene dostigle „nebeske visine“!).[5]

Iz te bogate povijesti likovnih prikaza oblaka, spomenut ćemo ovom prigodom dva zanimljiva umjetnička trenutka u 20. stoljeću, u kojima su oblaci igrali važnu ulogu. U Francuskoj se u periodu od 1950. do 1973. javlja pokret pod nazivom nuagisme[6], umjetnički pravac čiji su predstavnici francuski i strani slikari koji interpretiraju prirodne pojave, posebice oblake, zbog njihove neprestane promjenjivosti i nestalnosti, na način lirskog apstraktnog slikarstva. Sredinom šezdesetih prošlog stoljeća (1966.), ikona pop-arta Andy Warhol (1928. - 1987.) kreira jedno od svojih najatraktivnijih djela, interaktivnu instalaciju Srebrni oblaci, sastavljenu od srebrnih balona punjenih helijem koji se kreću zrakom unutar prostorije zadanih gabarita. Zagrebačka publika imala je prigodu doživjeti ovu zaigranu instalaciju na Warholovoj retrospektivnoj izložbi 2001.[7]

I hrvatski umjetnici likovnim sredstvima istražuju prirodu i njene fenomene odlazeći slikati u prirodu i postepeno napuštajući stroge akademske metode rada sredinom 19. stoljeća. Za ljetnih mjeseci Nikola Mašić luta Posavinom i Južnom Italijom bilježeći na studijama male stvari koje će kasnije koristiti za izradu velikih kompozicija. Te studije slikane u plein-airu neposredne su u izrazu, dok je predmetnost svedena na slikarsku bit oslobođenu deskripcije. U tom smislu, motiv oblaka predstavlja likovni izazov par exellance. I ostali đaci minhenske akademije (Medović, Crnčić) izlaze iz svojih ateljea i slikaju oblake, posebno fascinirani oblacima nad morem. Oni će, za razliku od Mašića, prihvatiti rad u prirodi, ne samo u smislu izrade pomoćnih studija, već i realizacije gotovih slika, a njihov put slijedit će i naredna generacija umjetnika, poput Naste Rojc, Zore Preradović i sjajnog pejzažista Gabrijela Jurkića. Oskar Herman pejzažnoj tematici pristupa na nov i drugačiji način, odmiče se od realističkog prikazivanja te eksperimentirajući bojom i oblicima kreira subjektivnom atmosferom prožete krajolike.

Vjerojatno najpoznatije oblake u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća u bezbrojnim oblicima i bojama na platno je prenio Ivan Rabuzin te ne čudi da je upravo njegova slika Krajolik, 1992., glavni vizual ove izložbe. „Ja se i danas osjećam najbolje kad ležim ispod stabla i kroz grane, između crvenih jabuka, gledam oblake koji prolaze i koje bi trebalo zatvoriti u kutiju.“, izjavio je u jednom intervjuu 1968. godine.[8] Oblacima nije mogao odoljeti ni Matija Skurjeni, još jedan predstavnik neakademskog, naivnog slikarstva; umjetnik čiji su neobični svjetovi nastali između stvarnosti i fantazije oduševili i samog utemeljitelja nadrealizma André Bretona.

I dok bi Rabuzin želio uhvatiti oblake u kutiju, Ivan Kožarić i Višnja Jelačić neobičnom kombinacijom tehnike i motiva svoje su oblake „ukalupili“ u čarobne minuciozne, porculanski sjajne, bijele skulpture od keramike, minijaturna djela koja na najbolji način svjedoče o „umjetnicima u oblacima“ i njihovoj sposobnosti da vizualno uobliče ono što se nama, običnim promatračima čini neuhvatljivim. Vesna Popržan zaustavila je cijeli niz oblaka pretvorivši ih u instalaciju koja leprša nad našim glavama te nas primorava da dignemo pogled u visine i zamislimo se u onoj poznatoj nam situaciji ležanja na travi i promatranja oblaka koji prolaze nebom. Upravo ovakvu scenu, igru oblaka i sunca na nebu predstavlja i neškolovana slikarica, profesorica psihologije, Riječanka Ljiljana Arar. Na ovoj izložbi predstavljamo još nekoliko riječkih umjetnika koji, dolazeći s Primorja, svakodnevno svjedoče senzacionalnim meteorološkim pojavama i donose oblake u mediju slike i grafike. Mauro Stipanov promatra oblake iz svog ateljea na vrhu zgrade u prvom redu do mora te u svom koloristički snažnom stilu tematizira oblake u nekoliko ciklusa.[9] Maja Franković sažima oblake u obliku znaka, a njihovoj privlačnosti pridonosi njezin profinjeni likovni izražaj, dok im Tihana Karlović daje i treću dimenziju perforiranjem pozadine i smještajem grafike u prostor.

Na kraju ove cjeline potrebno je svakako spomenuti posebno inspirativan koncept Verudela Art Parka u Puli u kojem je 2019. godine nekoliko hrvatskih i stranih umjetnika postavilo radove na temu putovanja oblaka.[10]

Simbolika oblaka

Unutar ikonografskih tema koje se bave prirodnim fenomenima jedna od posebno fascinantnih je svakako tema oblaka na nebu, tih „najpovršnijih i  najprolaznijih od svih remek-djela“.[11] Oni se ne mogu dovesti u red, pojavljuju se i nestaju u svojim neuhvatljivim, ambivalentnim oblicima, ne poznaju pravila niti bilo kakve granice. Oni su na nebu, ali i na zemlji ili, još točnije, oni su između neba i zemlje i zato njihova dvojnost potiče i stvarne i simboličke vizije. Ta neuhvatljivost oblika oblaka i beskraj neba, mijena svjetlosti koja prodire kroz oblake ovisno o intenzitetu sunčeve svjetlosti, predmet su estetske fascinacije umjetnika koji promatrajući ih promišljaju njihovu morfologiju kao izrazito vizualni moment. Jednako tako potiču misaone senzacije provocirajući njihovu simboliku. Ti fenomeni zaokupljali su jednako tako brojne književnike, od Aristofana i njegove komedije Oblaci iz 443. pr. Kr. pa sve do danas. Tako i suvremena poljska pjesnikinja Wisława Szymborska bilježi trenutke dok joj oblaci izmiču u svojim oblicima i bojama, a život se u usporedbi s njima, kako kaže, čini kao nešto trajno i vječno.[12] 

Iako se ideja o oblacima danas vrlo često svodi na meteorološko područje interesa, oblaci su u prošlosti predstavljali samu sliku snova, duhovnih i vjerskih zamišljaja. Tako su se u nekim religijama smatrali sredstvom meditacije i mjestom vizija. Razlog i opet vjerojatno leži u njihovoj naizgled fizičkoj neuhvatljivosti.

Fizikalne osobine oblaka koje se čovjeku doimaju kao neuhvatljive i nevidljive, provociraju zatravljenost i melankoliju prizivajući u čovjekovu svijest ideju o prolaznosti, ideju koja je bila izrazito bliska i povezana s nestalnošću unutarnjih previranja i stanja, posebno čestih motiva romantizma koji je krajem 18. i početkom 19. stoljeća u suštini otvorio brojna moderna pitanja, ne samo u umjetnosti, nego i cjelokupnog shvaćanja ljudske misli.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, usporedo s uvođenjem novih slikarskih postupaka, predstavnike hrvatske moderne zanima i simbolička poetika. No, umjesto prezentacije ideje božanskog, u oblacima sada stoluju umjetnost i znanost – Vlaho Bukovac predstavlja Alegoriju slikarstva, 1897., a Ivan Tišov Astronoma, 1900. Učenjak je prikazan opremljen svim do tada poznatim znanstveno-astronomskim pomagalima. Riječ je o studiji za zidnu sliku alegorije znanosti naslikane za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici u Zagrebu.[13] Znanstvenik sjedi u desnom kutu slike i promatra omaglicu oblaka u rasponu od svijetlo do antracitno monokromne sive uzgibane površine. Idealan je to prikaz znanstvenog interesa imanentnog svakom misaonom biću, ali i istodobno i odraz razmišljanja tog istog čovjeka o onom nedokučivom, onostranom. Realizam i reminiscencije romantizma gotovo su uvijek neraskidivo povezani s motivom oblaka. Potresan prizor neizrecivog ljudskog zla na slici Golgota, 1917., Ljubo Babić prikazao je hrabrom kompozicijom u kojoj su protagonisti tog užasnog čina svedeni na male znakove u daljini. Prednjim planom dominira slobodan nemiran namaz smeđih tonova, dok se nad scenom nadvija ogroman tmuran težak plašt zloslutnog oblaka zagasitih plavo-sivih tonova. Oblak je to potpuno suprotan tradicionalnoj kršćanskoj ikonografiji u kojoj se uglavnom koristi i prikazuje kao prozračan veo. Naime, takvi oblaci „su prirodni zaslon nebeskog plavetnila te se zbog toga upotrebljavaju kao simbol nevidljivog Boga“.[14]

Glavu u oblacima i sve ono što se kolokvijalno povezuje s čovjekom koji se opisuje tom frazom, iskoristio je Ivica Malčić na svojoj slici Netočno, pogrešno, nedovršeno..., 2022., na kojoj, kao i uvijek, ispisuje ključne pojmove da slučajno ne shvatimo krivo što je umjetnik htio reći.

Na sličnom je tragu i Martina Grlić – njezin ženski lik ekvilibrira između plavičastih oblaka koji kao da joj pružaju mekani oslonac u njenom opasnom činu. Slikarica u svom radu koristi stare fotografije te ih dekontekstualizira i lišava njihovih izvornih značenja. Na taj način nastao je i rad u kojem prikazuje ženski lik koji „hoda po oblacima“, On wire, 2010. Izvorna fotografija nekad je bila dokument jednog socijalističkog sleta, a danas je suvremena alegorija umjetnosti.

I Buntakovi dječaci i sirene; oni se kupaju u njima. Od njih su poprimili plavičastu boju dok su oni, izgubivši kromatski intenzitet, postali svi svijetlo žućkasto-zelenkasti pa gotovo i bijeli. Ne samo da su se tipično buntakovski izduljeni likovi ispremiješali s oblacima, već su jedni od drugih preuzeli i  kromatiku. 

Jedan od najdoslovnijih prikaza zanesenog umjetnika je prikaz pijanista, koji je sav u oblaku slobode stvaralaštva i ne brine se o prizemnim, banalnim stvarima, na plakatu Borisa Bućana za koncert Zagrebačkih simfoničara i Zbora RTZ.[15]

Drugu vrstu slobode, onu osobne nesputanosti življenja, izražava Halima Nałęcz fantastičnim prikazom zamišljenog lebdenja na slici Leteći s oblacima iz 1968. godine.

S druge strane, kipar Alan Vlahov u oblaku, čini se, nalazi mir, utočište možda kao pokrov[16] referirajući se na božansku zaštitu u borbi sa silama zla, zamišljenu kao stup od oblaka i ognja.[17]

Ptica, posebice golubica simbol je slobode, jednako kao oblak na nebu. Tošo Dabac svojim fotografijama oblaka i ptica time još snažnije naglašava ideju opće slobode.

Mogućnost da se dovinemo do oblaka, do prostora nesputane slobode, pruža nam monumentalna skulptura Ratka Petrića Do oblaka, 1978., postavljena u sklopu Međunarodne kiparske kolonije u Kostanjevici na Krki. Petrićev oblak simbol je prolaznosti, nošen je vjetrom i zaustavljen u trenutku, a ljestve koje ga povezuju s tlom djeluju kao izraz želje da zaustavi to neuhvatljivo gibanje.

Oblake bi Ivanu Kožariću bilo zanimljivo, kako sam kaže u Zapisima iz 1960.[18], promatrati iz velike distance kao svijetle i tamne mrlje koje nas usput čuvaju od bezobzirnog sunca. Njegove forme su jednostavne, lišene svake deskripcije, svedene na mrlje koje nas štite. Kao da u Kožarićevom odnosu prema oblacima ima nekog dalekog odjeka kršćanske simbolike. Na monokromnoj slici Gordane Drinković Nebo 2, iz istoimenog ciklusa nastalog 2004. godine s transparentnim bjeličastim oblacima, čini se da odražavaju istu tu simboliku ukorijenjenu u zapadnu misao. Ovom prigodom spomenut ćemo i dvojicu umjetnika koji su posljednjih godina ostvarili izuzetno zanimljive skulptorske instalacije koje zahtijevaju izlaganje u prirodi, odnosno velikom izložbenom prostoru te, nažalost, nije bilo mogućnosti za njihovo predstavljanje na izložbi.  Skulptura hrvatsko-slovenskog umjetnika Marijana Mirta Ljudski oblak (Človeški oblak) predstavlja ljudsku glavu preoblikovanu u oblak na visokim metalnim šipkama. Glava čovjeka je visoko u oblacima, u mislima koje se ne tiču obične svakodnevice. Skulptorska instalacija Vojina Hrastea još je jedna neposredna asocijacija na prolaznost vremena. U Hrasteovom slučaju riječ je o ironično-duhovitom stavu izraženom rečenicom „Više neću tratiti svoje vrijeme“. Skulpturom oblaka teče vino, a čovjek se, pijući vino (ili neki drugi alkohol), počinje prividno i privremeno osjećati olakšan od surove stvarnosti, osjeća se lagan poput oblaka![19]

Fiume e la mia tristezza (2024.) recentna je instalacija Đorđa Jandrića u kojoj se poigrava s talijanskom riječi „fiume“ za rijeku kao vodu koja teče i talijanskim nazivom grada Rijeke u kojem je radio, s obzirom da ne koristi član (il fiume). Protjecanje rijeke neuhvatljivo je kao i nestalnost oblaka na nebu. Stoga se rad može interpretirati kao svojevrsna nostalgična simbolika protoka života, prolaznosti i melankoličnog sjećanja na prošlost, što u umjetniku provocira tugu, snažnu ljudsku emociju pri čemu Jandrić koristi rijeku i oblake koji se projiciraju na zid kao metafore duševnih stanja.

Oblaci grada

Moderno društvo s razvojem industrije i prometa te posebno vojne industrije dovelo je i do onečišćenja u formi oblaka koji nisu prirodnog porijekla. Bujanje gradova, megalopolisa alijenira čovjeka od prirode, pa nije rijetko da se nebo tek krajičkom nazire između visokih nebodera. Jedan takav primjer je slika Marijane Muljević koja, za razliku od lepršavog suživota djevojaka i oblaka na slici Tomislava Buntaka, oštrim plohama, a što sugerira i naslov slike, Oštrice, 1991., kadrira izrez kroz koji proviruje komadić nježno plavo-bijelih oblaka. Izrez je to otuđene gradske vizure prema oblacima na nebu, prema djeliću prirode. Dihotomiju slike provocira nelagoda izazvana takvim strogim, hladnim plohama suvremene hladne arhitekture s jedne strane i izrezak vedrog neba s nježnim svijetlo plavičastim oblacima s druge strane.

Slika Anke Krizmanić Radničko predgrađe Nova Ves iz 1912. u nas je rani primjer prikaza nereprezentativnog dijela grada; isječak je to siromašnog proleterskog naselja kojeg još snađe i oblak dima koji se diže iz visokog tvorničkog dimnjaka i rasplinjava nad gradom. Slikarica je sumornu atmosferu postigla prigušenom kromatikom bezlično sivkasto-žutih tonova, bezličnom kakav je i život u takvim dijelovima gradova.

Savski most u izgradnji Ive Režeka iz 1939. godine svojom suprotstavljajućom simbolikom boja, plavo-bijelog neba s oblacima i crvene konstrukcije željeznog mosta, simbola novog doba industrijskog razvoja, neposredan je komentar slikarevog odnosa prema novoj životnoj stvarnosti. Sliku tako možemo čitati u kolorističko-simboličkom smislu opozicije crveno – plavo/bijelo – materijalno nasuprot refleksivnog.

Paradoksalni razvoj ljudske znanosti i njene primjene dovodi do gotovo kataklizmičkih posljedica. U tom smislu možemo sagledati crteže nuklearnih eksplozija koje izazivaju ogromne oblake u obliku gljive Kamila Tompe, dane delikatnom tehnikom crteža tušem. Djelo je to umjetnika koji je marljivo radio sviješću intelektualca i angažiranošću humaniste.[20]

Također su posebno potresne fotografije Bolta Ranilovića Vukovar šest godina poslije iz 1996. koje svjedoče o bezočnom razaranju grada. Nad pustim gradskim krajolikom nadvile su se svijetle skupine oblaka koje kao da čuvaju ranjeni grad i možda nagovještavaju bolju budućnost.

Kišni oblak

U ovoj izložbenoj cjelini predstavljamo nekoliko skulpturalnih radova i jedno filmsko ostvarenje u kojima umjetnici pokazuju iznimnu kreativnost u predstavljanju kiše, motiva koji je čest i uobičajen u slikarskom mediju (poznati su nam brojni primjeri od Moneta do Račića). No, kada se radi o skulpturi, smatrali smo zanimljivim istražiti primjere u našoj likovnoj praksi.

Najveseliji kišni oblak u hrvatskoj umjetnosti, po našem mišljenju, nastao je  šezdesetih godina prošlog stoljeća, a njegov autor je vječno zaigrani, beskrajno kreativni umjetnik Miroslav Šutej. Remek-djelo pop-arta njegova je ambijentalna instalacija Kiša, 1967., rađena za izložbu Trigon '67 u Grazu i rekonstruirana za retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2013., kada je i nastala fotografija koju prezentiramo na izložbi.  Kišu u ovom ambijentu predstavljaju nizovi šareno obojanih teniskih loptica koje padaju sa sivo obojanog oblaka rađenog od polistirola, a posjetitelj se kreće ispod tog kišnog oblaka po jarko zelenoj umjetnoj travi među uvećanim šarenim cvjetovima izrađenim od obojanog drva – ambijent kao iz neke hipijevske fantazije u kojem se osjećate razdragano!

Oblaci i kišne kapljice od kojih se sastoji kiša česta su tema u stvaralaštvu  istaknutog suvremenog kipara Ratka Petrića[21], „avangardnog figurativca“, kako ga je nazvala autorica retrospektivne izložbe Nataša Ivančević[22]. Skica u kombiniranoj tehnici te skica skulpture u metalu Kišnog oblaka izabrane su iz niza Petrićevih radova u kojima je nastojao u kiparskom mediju tematizirati ove neuhvatljive meteorološke pojave.

Ovdašnji, monumentalni samoborski Oblak i kišu, 2013., realizirao je kipar Petar Ujević, „u kojem napušta svoj uobičajeni kiparski itinerar i poseže za estetski dopadljivim, ali reduciranim izrazom te, nastavljajući se na dobro poznatu Ružićevu rečenicu: "Sve je skulptura", uspjelo rješava "nekiparski motiv" kiše“.[23]

Kišni oblak je blagodat, no, ponekad može biti i prijetnja od koje se treba braniti. U dokumentarnom filmu Oblak iz 1977. godine Rudolf Sremac[24] je na duhoviti način zabilježio borbu seljaka raketara protiv kumulonimbusa, oblaka koji u sebi nose opasnost od tuče (grada). Bila je to tada uobičajena, a danas napuštena praksa, pa je ovaj film vrijedan dokument vremena, ali i uvjerljivo umjetničko djelo u kojem snažno doživljavamo opasnost koja se približava s neba u obliku jakih pljuskova, vjetra, grmljavine i tmastih oblaka, dok sveukupni dojam naglašava poznata skladba Oluja u izvedbi Josipe Lisac. 

Oblaci koji to nisu

Radovi koje predstavljamo u ovoj grupi i jesu i nisu prikazi oblaka. Najbolji primjer koji oslikava taj paradoks je slika Aleksandra Cvetkovića Formiranje oblika I. iz 1973. Na slici je prikazan oblik koji asocira na oblak i silueta, odnosno crtež koji može asocirati na isječak nekog oblaka. Cvetković ne rabi opisnost, a kamoli mimezu, pa je legitimno pitanje je li ovdje riječ o obliku oblaka ili oblaku oblika. U tom smislu Cvetković tijekom 1970-tih izrađuje ciklus slika oblaka / oblika u kojima istražuje uzrok ljudskog postojanja u nebeskim prostranstvima.

I oblaci Josipa Seissela to jesu i nisu, ali na drugačiji način negoli su to Cvetkovićevi oblaci / oblici.  Seissel slika ili crta uglavnom prepoznatljive forme oblaka, ali kao autentični sljedbenik nadrealizma daje im neobične „sadržaje“. Po njegovim neprirodno šarenim oblacima penju se ljudski likovi, proviruje nečija ruka, oblak se odjednom preoblikuje u stablo s krošnjom. Na drugom se pak mjestu oblak pretvara u vrat i glavu neke ptice, možda guske, a možda i ne, možda nam se to samo pričinjava… Svašta možemo iščitati iz Seisselovih oblaka, ovisi kakva nam asocijacija u određenom trenutku pada na pamet.  

Poznati fotograf Andrija Orlić ulovio je 1956. godine svojim fotoaparatom kadar, kasnije naslovljen Stara maslina, u trenutku kada se nad staro ogoljelo stablo nadvio moćan bijeli oblak. I taj oblak i jest i nije oblak jer se čini kao da dobronamjerno želi svojom raskošnom bjelinom nadomjestiti krošnju koju stara maslina više nema. Ne znamo je li španjolski suvremeni fotograf, autor neobičnih kompozicija na tragu nadrealizma Chema Madoz (1958.) poznavao Orlićevu fotografiju, ali njegovo stablo s krošnjom od bijelog oblaka nedvojbeno podsjeća na Orlićevu fotografiju iz 1956. godine.

Slika Ferdinanda Kulmera Sfinga II, 1983., iz razdoblja je kada se slikar na svojstven način od apstrakcije vraća figuraciji. U to vrijeme zaokupljaju ga različita hibridna bića – napola čovjek, napola životinja ili neka fantastična bića kao što je i sfinga na ovoj slici koja se našla usred spiralnog vrtloga nekakvih oblacima nalik tvorevina. Ti vrtložni oblaci iz dubine središta slike uznemirujuće se šire prema rubovima slike stvarajući zagonetan prostor.

Slika Otona Ivekovića iz 1923. godine nosi idiličan naziv Pejzaž s makovima, i doista, na prvi pogled bit ćemo oduševljeni impresionistički naslikanim poljem crvenih cvjetova koji se prostiru u dubinu slike. No, ako se bolje zagledamo, primjećujemo da nas slikar vodi dalje u drugi plan, u gornju polovicu slike na kojoj vidimo velike zgusnute mase oblaka koje se gomilaju na narančastom nebu. No, tek kad se još bolje zagledamo, primjećujemo da oblaci nisu samo oblaci, već da je slikar u njih smjestio likove mrtvih vojnika i žena koje nariču nad njima. U tom trenutku postajemo svjesni da se radi o ratnoj slici i da su makovi zapravo vojno stratište natopljeno krvlju brojnih žrtava. Iveković je kao ratni slikar u nekoliko navrata sudjelovao u Prvom svjetskom ratu na različitim bojištima od Soče do Galicije i svjedočio je strahotama rata koje su na njega ostavile posljedice i u privatnom i u profesionalnom životu. No, kao umjetnik odgojen u duhu romantizma i historicizma nije bio sklon eksplicitnom prikazivanju ratnih stradanja, već je o toj bolnoj temi govorio na indirektan način. Služeći se metodom inverzije, glavnu radnju smjestio je u prostor irealnog, u „oblake koji to zapravo nisu“.  A to je upravo sama bit oblaka  – „iako su  prolazni, vječni su, naša prolaznost završava smrću, a njihova metamorfozom.“[25]

Kutak za djecu

Želeći „umjetnost u oblacima“ približiti i najmlađima, nametnula nam se ideja o formiranju „kutka za djecu“. S obzirom na bogatu hrvatsku produkciju animiranih radova za djecu te produkciju slikovnica koje su se javile zadnjih godina, ideja nije bila teško ostvariva. Serija crtića o profesoru Baltazaru[26] koji nakon kratkog mozganja rješava svaki problem svojih sugrađana u Baltazargradu, remek-djelo je Zagrebačke škole animiranog filma. Autor lika profesora Baltazara je Zlatko Grgić, a u radu na seriji sudjelovali su brojni likovni, filmski i glazbeni suradnici. Između ostalih, na epizodi Oblačna priča iz 1972. sudjeluje i Zlatko Bourek. Riječ je o neobičnoj situaciji koja se dogodila u gradu Suhodolu kada je oblak Danijel otišao na godišnji odmor i nije se mogao vratiti jer je zaglavio u maglovitoj Engleskoj. Vizualno i tekstualno duhovito ispričana je, u stvari, poučna priča o važnosti svakog segmenta prirode koji nam se čini samosvojnim te time djecu potiče na razmišljanje o svijetu u kojem započinju svoje živote.

Serijal crtića Mali leteći medvjedići[27] koristi antropomorfizirane životinje kako bi  na zabavan način educirale djecu o prirodi, o dobru i zlu. Sličan poučan način pripovijedanja odavna se koristio u basnama. Simpatični likovi malih letećih medvjedića i njihovog učitelja starog mede Platona u stalnom su sukobu s isto tako simpatičnim lasicama, zlicama Smradoljubom i Smucalom. Epizoda Crni oblak iz iz 1990. bavi se suvremenom problematikom - industrijskim zagađenjem. Nakon niza peripetija, medo Platon leži na livadi sa svojim medvjedićima i izgovara kritiku ljudske nebrige: „Ni oblaci nisu kao što su nekad bili, nekad su nam govorili hoće li biti toplo, hladno, kišno (…), a sad nas upozoravaju na opasnosti koje proizvode ljudotine…“. Dakle, ljudotine su uzrok nekih zala, ali, ne zaboravimo i tvorci mnogih dobrih djela kao što je vidljivo i ovdje kroz antropomorfizirane životinje.

Serija slikovnica za djecu Vremenske priče poznatog meteorologa Zorana Vakule s ilustracijama Nika Titanika (Nikole Plečka), cijenjenog karikaturista i ilustratora dnevnog života, također ima zadaću da na djeci simpatičan i pristupačan način ponudi odgovore na zamršena pitanja vezana uz vremenske pojave i termine koji se koriste u meteorologiji. Slikovnice također pokušavaju već u ranoj dobi osvijestiti djecu o opasnostima klimatskih promjena prouzrokovanih ljudskim neodgovornim i sebičnim ponašanjem.

Za kraj

Umjetnost u oblacima parafraza je poznate izreke „živjeti u oblacima“, česte sintagme koja se koristi kada želimo za nekoga reći da je nerealan, udaljen od stvarnosti, zanesen, netko tko živi u svom idealiziranom svijetu... Vrlo često se upravo za umjetnike kaže da „žive u oblacima“, a taj je stereotip prisutan u javnom mnijenju još od kraja 18. i početka 19. stoljeća, razdoblja romantizma, kada se javlja fenomen umjetnika boema, siromašnog i zbunjenog intelektualca genija koji se svojim djelovanjem i načinom života bori protiv ustaljenih građanskih normi i živi nekonvencionalnim životnim stilom. Žive li umjetnici doista u oblacima, ne možemo reći sa sigurnošću, no, da su oblaci zanimljiv i česti motiv u njihovom stvaralaštvu, potvrđuje upravo ova izložba!

Snježana Pintarić

Dajana Vlaisavljević