Grad Samobor Grad Samobor Logo

Izložbe

Vesna Prica

Vesna Prica
04.05.
2020.

Crno bijele fotografije iz donacije Zlatka Price gradu Samoboru

VESNA PRICA - izložba iz donacije gradu Samoboru

 

Tihe istarske gradiće, ostavljene barke, raznolike motive vezane uz more i mnoge druge vizure zabilježila je Vesna Prica fotografskim aparatom tijekom više od dva desetljeća umjetničkog rada. Iako je za cijelog života bila samozatajna to se nipošto ne može reći za njeno umjetničko izražavanje.

 

Vesnino stvaralaštvo bilo je izuzetno plodno, što potvrđuje i bogata ostavština donacije Zlatka Price gradu Samoboru iz 2002. godine u kojoj se osim njegovih slika nalaze i brojne crno bijele fotografije njegove kćeri Vesne Prica.

 

Vesna Prica nam otkriva svoj osobni pogled na svijet i fotografiju kojom se bavi kroz pomalo romantične i melankolične oči jedne žene. Školovanjem kod majstora fotografije Toše Dabca i Frana Vodopivca stvorila je čvrstu bazu za svoj daljnji rad. Nakon školovanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća počinju se nizati njeni rani radovi snimljeni u idili seoskog doma u Mirnovcu, mjestu pokraj Samobora koji je sam po sebi izuzetno slikovit.

 

"Dvije kokoši i lonac", 1971.

 

Ciklusom fotografija „Samoborski staklari“, Vesna Prica zauvijek je sačuvala tada poznatu karakteristiku Samobora snimivši sve čari i muke tog zahtjevnog posla. Fotografirajući radnike uz vruće peći, njihovu ustrajnost u koncentraciji rada kako bi stvorili prekrasan predmet poznat kao „samoborski kristal“ sačuvala je dio bogate samoborske tradicije koja, na žalost, nestaje. Danas njene fotografije promatramo uz dodanu vrijednost i perspektivu koju one nose za razliku od vremena kada su snimljene. Jer mnogo od onoga što je Vesna Prica zabilježila danas više ne postoji, otišlo je u prošlost pa sada te fotografije, osim umjetničke vrijednosti, nose i sjećanje koje govori o staklarima i prošlosti Samobora koja na ovaj način zauvijek ostaje živa.

 

U ciklusu fotografija „Portreti“ imala je veliku čast, ali i težak zadatak družiti se s mnogim velikanima jugoslavenske kulturne scene koji su dolazili  njenom ocu i okom kamere uhvatiti njihov karakter koji su rijetko pokazivali, tek u svojim umjetničkim stvaranjima. Samo je jedan umjetnik svojim očima mogao prikazati pravu prirodu drugog umjetnika sa sjetom prepoznavanja i razumijevanja.

 

"Roditelji", oko 1970.

 

Sljedećim ciklusom „Trave i cvijeće“ Vesna nam na svoj najprirodniji način izražavanja kroz fotografije, dozvoljava uvid u svoj unutarnji razvoj i razmišljanja. U novom ciklusu bavi se prirodom gdje ne stavlja naglasak na cjelovite kompozicije već se koncentrira na detalje, bliskim kadrovima promatra teksturu svake latice i travke koju snima čime nam govori o dubokoj introspekciji sebe i svog bića.

 

"Oaza II", 1975.

 

Osamdesete godine nose sasvim drugačiju priču u Vesnin život. To je ciklus „Amerika“  kojim otkriva vizure visokih hladnih nebodera i neprirodnih perspektiva s kojima se susrela. Kao kontrast, istovremeno stvara dijametralno suprotni ciklus „Tarskih laguna“ kojim bilježi jedno tada pomalo usnulo ribarsko mjesto, tihe istarske gradiće, ribare i ostavljene barke.

 

Krajem života, devedesetih godina, radi već spomenuti ciklus „Izbjeglice“ kada se druži sa ljudima prispjelim za domovinskog rata iz Slavonije.

 

Jednom je Grgo Gamulin rekao „Izložba je kao i knjiga: otvorena unutrašnjost čovjeka“, a Vesna Prica - vjerna pratiteljica svog oca, samozatajna fotografkinja predala nam se potpuno kroz svoje stvaralaštvo.

 

Za Vesnu Pricu fotografija je bila sreća i način komunikacije, stoga su svi pozvani da putem fotografije razgovaraju s njom.

 

Nikolina Šimunović

 

"Srdele", 1973.

 

Vesna Prica (1947. - 1996.)

hrvatska fotografkinja

 

Vesna Prica, kćer jedinica akademskog slikara Zlatka Price i Zdenke Reiser, rođena je u Zagrebu 1947. godine.

 

Od najranijeg djetinjstva živjela je između Zagreba, Samobora i stare kuće Reiserovih u Mirnovcu. Odrastajući u umjetničkom okruženju, već rano pokazuje interes za umjetničku fotografiju, a 1970. godine usavršava se pod mentorstvom doajena hrvatske fotografije Toše Dabca. Svoje zanatsko iskustvo obogaćuje radom u Fotolaboratoriju u Stuttgartu, a 1971. godine radi u atelijeru Frana Vodopivca, jednog od najznačajnijih hrvatskih snimatelja i fotografa. Usporedno s traganjima za osobnim izrazom u umjetničkoj fotografiji, Vesna se bavi i profesionalnom fotografijom.

 

Njeni najraniji umjetnički motivi intimističke su naravi, emocionalne i ugođajne bilješke kojih se izvorište nalazi u poetskom prostoru djetinjstva, u obitelji i u Samoboru. Prvu samostalnu izložbu Vesna Prica postavlja u Studiju Galerije Forum u Zagrebu 1973. godine, a predstavila se ciklusom „Staklari samoborski“ nastalim 1972. godine.  Kroz tek nešto više od dva desetljeća nizat će se i pretapati Vesnini ciklusi fotografija: Portreti (1973. - 79.), Trave i cvijeće (1975.),  Amerika (1980.), Lagune Tarske vale (1988.), Izbjeglice (1993.)

 

Ciklus fotografija iz Tara čini protutežu Samoboru - njenom najranijem kontemplativnom fotografskom prostoru i izvorištu.

 

Izlagala je na petnaest samostalnih izložbi, retrospektivni prikaz njena petnaestogodišnjeg stvaralaštva održan je 1993. godine u Néprajzi Múzeumu u Pečuhu, a zadnju samostalnu izložbu ima u Poreču 1995. godine u Galeriji Narodnog sveučilišta.

 

Prerana smrt 1996. godine, nažalost je zaustavila njen umjetnički put.

 

U Samoboru, gdje je živjela većinu života, 2002. godine darovnicom njezinog oca Zlatka Price Gradu Samoboru, otvorena je Galerija Zlatko i Vesna Prica  gdje se nalazi zbirka njezinih fotografija.

 

"Autoportret", 1971.