ulje na platnu / 61 x 74 cm
_134017.jpg)
Na slici je prikazana skupina od četiri ljudske figure u hodu, raspoređene u horizontalnoj kompoziciji. Figure su svedene na osnovne volumene i obrise, bez individualnih fizionomijskih obilježja, s reduciranim crtama lica i naglašenim obrisima tijela. Odjevene su u duge, plošno slikane odjevne forme (jakna, kaput, baloner…), oblikovane širokim i slobodnim potezima kista u ružičastim, ljubičastim, žutim i oker tonovima. Pozadina je plošno tretirana, dominantno zelene boje, s pojasom plaventila u gornjem dijelu slike koji sugerira otvoren prostor, more ili nebo. Udaljeni bijeli trokutasti oblici u pozadini sugeriraju prikaz jedra brodova ili mediteranski pejzaž. Kompozicija je dinamična, naglašena dijagonalama i preklapanjem ljudskih figura, čime je postignut dojam ritmičnog kretanja i međusobne povezanosti likova. Kolorit je naglašen i kontrastan, dominantna hladna boja pozadine suprotstavljena je toplim tonovima figura.
Djelo Šetnja u Santa Marini pripada kasnom slikarskom opusu Zlatka Price, u kojem figura postaje univerzalni znak ljudske prisutnosti, lišen narativne konkretizacije. Motiv šetnje ne funkcionira kao realističan prikaz određenog mjesta ili događanja, već kao simbolička metafora zajedništva, prolaznosti i trajanja života. Anonimnost likova i njihova sličnost naglašavaju kolektivni identitet, dok individualnost prepušta mjesto osjećaju zajedničkog ritma i kretanja kroz prostor. Prva figura slijeva sugerira ritam i smjer, dok ostali likovi slijede zajednički tok, čime se naglašava ideja kolektivnog iskustva.
Koloristička ekspresivnost i slobodna deformacija tijela upućuju na emocionalni doživljaj prizora, pri čemu boja i gestualni potez preuzimaju primarnu izražajnu ulogu. Plošna pozadina i odsutnost dubinske perspektive dodatno naglašavaju autonomiju slikarskog jezika, karakterističnu za razdoblje modernizma. Mediteranski kontekst prisutan je posredno, kroz svjetlosni kolorit i otvoren prostor, ali bez deskriptivne topografije. Prostor Santa Marine ne očituje se kao stvarna lokacija, već kao simbol mentalnog pejzaža – prostora sjećanja, odmaka i introspekcije. Slikarska gesta ostaje slobodna i ekspresivna, dok deformacija tijela služi emocionalnoj istini prizora. Djelo potvrđuje Pricin interes za univerzalne ljudske teme, artikulirane kroz reducirani, ali snažno koloristički izraz, što je česta tema u Pricinom kasnom stvaralačkom razdoblju.