David Jurić - Myosotis

David Jurić
 

Rođen 2008. u Zagrebu, učenik 3.b razreda ŠPUD-a i srednje glazbene škole, smjer klavir. Osim pisanja, pohađa filmsku školu, režira filmove, bavi se montažom i digitalnom multimedijom te sklada.
 

Myosotis
 

Pjesma Gabi Novak¹ nježno je ispunjavala sobu uvlačeći se u zidove staračkoga doma poput sjećanja. Mirjana je pažljivo slagala stvari u svoj kovčeg. Svaki predmet nosi težinu rutine: češalj, odjeća, marama, četkica za zube te knjiga Memory Police.

Zatvorila je kovčeg, kaput je lagano povukla prema ramenu i obukla ga, šešir je namjestila tako da joj je lagano zasjenio lice, a s blagim osmijehom bacila je posljednji pogled na svoj odraz u ogledalu prije nego je izišla. Hodajući hodnikom do dnevnog boravka, oči su joj sjale uzbuđenjem. Prolazila je pored ukućana koji su šutjeli kao biljke, kao da njihovi životi nisu važni naspram njezina putovanja, činilo se da je nitko ne primjećuje. Spustila je kovčeg pored govornice, okrenula broj. „Dobar dan“, rekla je glasom punim uzbuđenja. „Da, osvojila sam put za Island. Zovem kako bih potvrdila. Jedva čekam!“ Dok je spuštala slušalicu, pogled joj se vratio prema kovčegu. No, kovčega više nije bilo. Kao da je netko ukrao njezin san. Zbunjeno je pogledala oko sebe tražeći objašnjenje u licima ukućana. „Gdje je? Tko mi je uzeo kovčeg?“ viknula je, a glas joj je bio mješavina zbunjenosti i straha. Skrbnica je prišla. Glas joj je bio sterilan, gotovo umjetan. „Mirjana, kako se osjećate? Možda bi bilo dobro malo prileći.“

Mirjana je pogledala skrbnicu, ne shvaćajući što se događa, ali suzdržala se. Slegnula je ramenima dok su se misli sudarale u njezinoj glavi. Odmahnula je glavom. „Nisam umorna“, odgovorila je. Skrbnica je samo nježno uzela njezinu ruku i odvela je natrag u sobu, govoreći nešto o nadolazećem doručku.
U svojoj je sobi Mirjana stajala smrznuta. Tamo ju je dočekao prazan kovčeg. Predmeti koje je pažljivo složila sada su stajali na svojim mjestima, uredni i nepomični, kao da nikada nisu napustili sobu. Ruke su joj počele drhtati dok je ponovno počela pakirati stvari. Ovaj je put to činila brzo, nespretno. Kada je ponovno došla do govornice, dan se već povukao pred večernjim sjenama. Ukućani su večerali, žute nijanse svjetla obasjavale su njihove tanjure. Zvuk razbijenoga stakla prekinuo je tišinu, skrbnica je ispustila pladanj, a tablete su se poput perli rasule po podu. Mirjana se okrenula prema tom prozoru privučena poput moljca svjetlosti.

Pogled joj je pao na stolić s vazom u kojoj je bio žuti² cvijet. Latice su blistale pod umjetnim svjetlom podsjećajući je na nešto daleko i važno, ali nedohvatljivo. Kada je ponovno okrenula pogled, kovčega nije bilo. U očima joj je zatreperila panika. „Zašto me svi zaj*******?!“ povikala je kroz suze, glas joj je bio oštar, ali krhak. Skrbnica joj je prišla, ponovno je nježno povela natrag u sobu.
 

Te je večeri Mirjana sjedila na rubu kreveta, nepomična. Pogled joj je bio staklast, oči bez sjaja. Kovčeg je opet bio prazan. Prostorija je bila tiha, no Mirjana je osjećala kako joj misli pulsiraju, divlje i nepredvidivo. Nakon nekoliko trenutaka nepomičnosti ustala je i izašla. Hodala je hodnikom, kao da pluta u transu. Zastala je kod stolića i zagledala se u plavi³ cvijet u vazi. Polako je rukom dodirivala cvijet u smjeru peteljke.
Na kraju hodnika, iza ugla, ugledala je starca kako nosi njen kovčeg. Bez riječi krenula je za njim. Starac je skrenuo lijevo i nestao iza vrata. Mirjana je stala ispred njih, oklijevala je, ruka joj je drhtala dok je posezala za kvakom. Otvorila je vrata te stupila u sobu. Prostor pred njom pulsirao je poput živog organizma. Slike su se preklapale, kao sjećanja iz njezina života. Sve što je ikada dotaknula, voljela ili izgubila, sve što je oblikovalo krhke niti njezina postojanja, sada je stajalo pred njom, fragmentirano i isprepleteno u kaotičan kaleidoskop sjećanja. Iz središta tog kaosa, oči bez lica zadržale su njen pogled, prazne, a ipak preplavljene značenjem. Nemoćna pred tim nadrealnim teretom, Mirjana se slomila. Suze su joj klizile niz lice, teške poput riječi koje nije mogla izgovoriti, a svaki je jecaj bio odjek neizgovorene boli.
Istrčala je iz sobe, jurila hodnikom prema dnevnom boravku. No, stanari doma sada su bili nepomične statue, okamenjeni u trenutcima koji su za nju postajali dalji i mutniji. Oči su joj brzo pronašle stolić na kojem je stajao plavi cvijet. Drhtavim je rukama zgrabila vazu, podigla te bacila prema zidu. Zvuk razbijanja stakla ispunio je sobu, jeka je probijala kroz vakuum tišine njezine svijesti. Kružila je oko boravka, oči joj bile ispunjene suzama, dok se prostor oko nje činio sve manjim, skupljajući se poput klaustrofobična sna. Zidovi su bili bliži nego što je ikada osjetila, zrak gušći nego što je mogla podnijeti.
 

Pogled joj se zaustavio na vratima u daljini, mjestu koje je bilo kao prolaz u svijet izvan svega poznatoga. Bez oklijevanja potrčala je prema njima, kao da je u tom trenutku pronašla posljednji trag nade. Otvorila ih i zakoračila u beskrajan snježni pejzaž. Pred njom se prostirala savršena bjelina, nepomućena, tiha, kao da je svijet odjednom odlučio zaustaviti dah. Hodala je, a svaki korak postajao je lakši, tragovi za njom sve plići, dok se napokon nisu potpuno izgubili. Zatvorio se njezin životni ciklus, krug što je počeo s nadom te završio u snu. Napokon je otišla na svoje putovanje iz snova.

_{1 Pamtim samo sretne dane
2Simbol skrbnika nad oboljelima od Alzheimerove bolesti
3Potočnica (lat. myosotis); kolokvijalno „ne zaboravi me“ - simbol oboljelih od Alzheimerove bolesti}