Denis Giljević - Umorna želja i uporna znatiželja

Denis Giljević

Denis Giljević rođen je 1971. godine. Omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac, foromontažer. Unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije.
Osim na stranicama samostalnih zbirki priča: Prodane dušice, ISKRivljENA priČELJAD i Švorcvaldski siromaharadža, pričuljci su mu razasuti po zbornicima & časopisima. Neke su njegove priče ušle i u finale natječaja Pišem ti priču, 2016., Slavko Kolar, 2017., 2022. i 2023. Zvona i nari, 2017. te u završnicu natječaja časopisa Kvaka, 2019.

Najsvjetlije točke su mu 1. i 2. nagrada za najbolju SF priču, 3. nagrada za satiričnu priču „Bog uzima, bogat daje“, 1. nagrada za dječju priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“, 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ & pohvala za „Glupu priču“, 3. mjesto na natječaju „Zagrli Zemlju pričom“ te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega s pričom.

Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.
 

 

Umorna želja i uporna znatiželja

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

- Oprostite, imate li sat?

- Nemam - rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

- Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

- A, to, to je više uspomena nego sat... A i od pokojnog je brata. Nije moj.

- Žao mi je - rekao sam.

- Sata?

- Brata...

- Poznavali ste ga?

- Nisam - oborio sam pogled.

- Onda vam nema zbog čega biti žao.

- Mislio sam... - počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. - Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati - protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

- Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih...

- Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? - pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

- Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

- Znači, bio je urar? - produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

- Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

- Prodavao ih je?

- Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

- Niste li rekli da ga je imao napretek?

- Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

- Lijep sat - rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

- Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo... Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao - nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

- Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

- Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

- Pa... Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

- Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

- Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

- Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

- Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

- U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

- Pretpostavljam da je vadio sat... - pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

- Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

- Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

- Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

- Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen...

- Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? - podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). - Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

- Samo sam želio znati koliko je sati...

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

- Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 - rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

- Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

- Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.