Fašnički team building

Piše: Draženka Robotić

Adrenalinski park, Paintball, Penjanje na stijenu, Zip Line ili nešto peto - svejedno je, razmišljate li o ovome, zasigurno tražite idealnu team building aktivnost.

Danas svaka prava tvrtka, firma ili ustanova mora odraditi nekoliko sati zajedničkog druženja poznatijeg kao team building koji je do prije petnaestak godina, u našim krajevima, bio potpuna nepoznanica.

Točna definicija team buildinga odnosi se na proces uspostavljanja i razvoja većeg osjećaja za suradnju među kolegama, ali i međusobnog povjerenja. Stoga smo se i mi, u Gradskoj knjižnici Samobor, odlučili definirati kao konzumenti team buildinga.

Nakon intenzivnog razmišljanja gdje bismo konzumirali dobrobiti team buildinga shvatili smo da bi bilo pretjerano odlaziti u nepoznate predjele i junačiti se u neistraženim disciplinama kad nam je pred nosom dobri, stari Samoborski fašnik.

A ako mislite da su fašničke pripreme sitnica u usporedbi s, recimo, Zip Lineom, grdno se varate.

Prvo i osnovno, kod nas u kolektivu, skoro da nema junaka i malo je tko baš onako jako zainteresiran za sudjelovanje u Fašniku.

No, sva sreća, imamo kolegicu koja potakne stvari i prema kojoj imamo određeni rešpekt te se većina djelatnika ne usudi reći:“Ne!“.

Mada, kada se bolje razmisli, oni hrabriji i iskusniji, koje se usude odbiti sudjelovanje, imaju možda i veći zadatak tijekom naših priprema. Dežuranje na šalteru za vrijeme prvog izlaska na pozornicu, zatim prije dok se maske izrađuju, šivaju i kroje, potom još ranije tijekom dogovora oko teksta, isto tako kad se piše scenarij, zatim kad se u podrumu proba cijela scenografija, potom još jednom kad se uđe u finale pa kad se na kraju sve to zbroji i podvuče crta, možemo mirna srca reći - svi smo sudjelovali! Odnosno, imamo team building!

Niska temperatura na dan nastupa na gradskom trgu (ne daj Bože kišu!), čekanje da se dođe na red (sat ili dva!), bolovi u zglobovima (jer nismo mi baš mlad kolektiv!), prohodane viroze (jer ipak je veljača!), sve će to obeshrabriti sudionike, članove tima, skoro svi će požaliti i svatko će sam sebi obećati da je ovo zadnji, ali baš zadnji put!

Ali, onda dolazi trenutak koji se pamti (rekli bi pjesnici!).

Dolazak na pozornicu, zajednička trema prožeta euforijom, strah od toga tko će prvi pogriješiti u nastupu i koliko ćemo se osramotiti, briga za onoga do sebe - da ga na vrijeme (po)gurneš ako kasni s tekstom ili je napravio pogrešan pokret; iskreni uzvici veselja, grljenje i radost zbog osvojene nagrade, osjećaj olakšanja jer je sve gotovo uz analizu nakon nastupa, e, to je ono što se pamti!

To su naši trenuci izgradnje zajedništva i kolektiva. To je ono što ćemo pamtiti i prepričavati ne samo danima poslije, nego vjerojatno i kad odemo u mirovinu!

Ako je točna definicija da je team building uspostavljanje i razvoj većeg osjećaja za suradnju među kolegama, razvijanje međusobnog povjerenja te osnaživanje grupne kohezije, onda smo mi u Gks-u, točno po definiciji, odradili pravi pravcati team building.