Grad Samobor

Ivana Šojat - Ezan

Molitva, razumijevanje i vjera u čovjeka.

Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.

“Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga. A đauri se svoga Boga boje. Kažem da je taj Bog njihov, premda je i naš, premda u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podignuli. Zato ponekad ni sam ne znam. Ponekad se sjetim blijedoga Isse na križu i čini mi se kako čujem da me netko za oluje plaši njegovim Ocem, Bogom Velikim. I tu strahu nije kraj: prije odlaska u dženet duše đaurske prvo moraju kroz mjesto što ga nazivaju čistilištem. Ondje borave stotinama, tisućama godina kako bi okajali grijehe što su ih počinili uglavnom tijelom. Oni koji za njima ostaju zato pale svijeće, mrmljaju molitve, a, tako mi svega, i plaćaju danak Crkvi kako bi ih što prije izbavili iz muka. Jer: ondje su muke. Čak i za dječje duše koje se nisu imale vremena ukaljati. Đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. najmanje najviše i šute. I trpe.”