Književni natječaj „Josip Prudeus“

Jadranka Brnčić o pristiglim pjesmama

Pristiglo je 256 pjesma. Sve pune čežnje, radosti i boli, nostalgije i ljudi s kojima pjesnike veže ljubav. U svakoj skrivena po dragocjenost. Mnoge, pune bremenitih riječi, kao da su istrgnute iz kakvoga spomenara s početka prošlog stoljeća ili iz džepova znanih starih pjesnika.
Ono što pjesmu čini dobrom nije ponajprije ono o čemu pjesnik  piše, nego kako piše. Pjesme ne bi trebale reći sve što bi pjesnik želio reći, nego izazvati čitatelja na njegova sjećanja, osjećanja i misli. A građa pjesama neka je posve jednostavna ili igra novim sklopovima riječi.

Noćna pjesma - prvonagrađena
Maja Halapir

Kad u kasni noćni sat
Izađete na balkon
Možete saznati
Mnogo toga

Tko spava mirnim snom
I koga muči kašalj
Tko grije kuću i po noći
I čije mačke skiću po vrtovima

Tko gleda kasnonoćni program
I tko ima malu bebu

Kad u kasni noćni sat
Izađete na balkon
Možete čuti tišinu
Koja liježe na dušu 
Kao hladni poplun
I tri otkucaja crkvenog sata

Možete saznati
Tko ostavlja psa
Vani u kućici
I koja su brda noćas
U magli

Kad u kasni noćni sat
Izađem na balkon
Pitam se
Piše li itko noćas
Pjesmu o meni.

Jastuk - drugonagrađena
Stjepan Marković 

Nedjelja.
Večer mirna, snena.
Kapljica krvi sniva,
U tebi upijena.

Ponedjeljak.
Čuje se dreka,
Beskrajna buka
Tanjurova leta. 

Utorkom šuti
Da djeca ne vide.
Ne osjeća ništa.
Otpusti u tebe
Tek suzu, dvije,
Osjeća se bolje,
Ni hvala ne reče.

Srijeda.
Braniš iznova,
Nedužno, nijemo.
Ali, četiri udarca dobiva manje.

Četvrtak.
Ne može leći,
Hladi si tobom
Oko zatvoreno. 

Petkom,
Mijenja ti ruho.
Mirišeš divno.
Šapne ti:
„Ne brini, sve je u redu“.

Subotom ujutro,
Sinu i kćeri
U smijehu i igri
Pokloniš pero. 

Navečer šamar i
Psovke u kući.
Kapne na tebe
Kapljica krvi.

Move Over, Darling - trećenagrađena
Zdravko Fundak

Pomakni se, draga,
napravi mjesta za me, umorno tijelo nek klone. 
Ne pitaj zašto sam opet tu,
samo se pomakni,
ostavi malo mjesta na uzglavlju mekom
i pusti da na tren u bjeline tople teret moj utone.

Ne traži da pričamo 
o drugom ili trećem nekom,
samo se malo pomakni i leđa mi okreni
prije nego zadnje sate u kofer spremim,
Ne želim razbuditi tvoj san,
na jastuku za dvoje nek završi 
još samo jedan dan.

Pomakni se, draga,
za prošlost malo mjesta ostavi.
Zaključana vrata, isključen telefon, 
na brzinu raspakirani stihovi o ljubavi i sreći.
Jedan jastuk, nas dvoje.
Ni tijesno
niti duše dvije smiraja željne,
samo blizine od čežnje žedne.

Tijela u tami dodirom se traže,
mirisom kestena slatkog i mladog vina mame.
Ulično svjetlo crta dvije sjene na zidu,
tvoj dah moje ime šapuće
Move over, darling, šlager stari, 
na jastuku za dvoje ritam u strast zapleće. 

Pomakni se, draga, na moju stranu,
tu gdje me nije bilo prečesto.
Sad samo mlaki otisak umjesto mene 
još nada se novom danu.
U kofer spremam miris tvojih vena
i dijagnozu naše kronične bolesti –
međusobne ovisnosti.

Nestajem s uličnim svjetlom u sivoj jeseni.
Nedovršene stihove o ljubavi i sreći 
ostavljam zidu i sjeni. 
Ne želim buditi tvoje snove,
tako ti dobro na licu opet stoje.
Move over, darling, slobodno je mjesto na jastuku za dvoje. 

Videl ju je – četvrta nagrada
Janko Radušić
       
Oko poldan se je zvlekel ze svoje luknje      
tam iza mesnice de cucki razvlačiju kosti
z rukami je počešljal masne lasi,
vu lače obrisal blato ze škornji.
Ničesa ni popil još od snočka
i tiele se trese kak na vetru listje
vu drobu ga kak žeravka žari,
glas vu glave za rakiju preklinje.
Jedva je odprl mokru lesu
i zašel vu mrzlu jesensku meglu.
Nikoga ni čuti,
same gnila puščina z drevja pada,
zvon z cirkve javla poldan,
cug jušče odnekud z grada.
Kad najemput dole pri staromu mlinu
vu biele rubače nešče stoji.
Zna on da se njegova Jagica več tri leta
na nebu z anjgelima gosti
al sad je tu i vse joj bu rekel,
kleknul pred nju i kušnul ruke,
prosil ju naj mu oprosti.
Došel je bliže al samo se senca
po zidu mlina presmikava.
Zavidele mu se.
Cielo popoldan svoju je žalost 
vu bertiji z vinom spiral.
Dečki su žnjega delali norca
da bi svoju norčiju skrili, 
častili su ga jen cajt
a onda su ga kak i navek vsi pozabili.
Vre se odnekud i noć dovlekla,
birtaš je zadnje pijance na cestu rival,
a tam vu čošku na stulenom jukeboxu
"Cinkuši" su popevali kak da su vse razmeli.
"Videl ju je jer ima srce  čisto".

 

Ti mali trenuci -  peta nagrada
Sandra Jančić

Ti mali sretni trenuci
U kapljici kiše
U kapljici znoja

Pa zajašeš val sretan
Zabiješ se u stijenu

Rastaviš se i sastaviš
Ležiš oduzet
Pa kreneš ponovno

Ti mali sretni trenuci
U kapljici kiše
U kapljici znoja
Osmjehneš se suncu
Pozdraviš se s vjetrom

Pa zavoliš
Izgubiš razum 

Rastaviš se i sastaviš
Ležiš oduzet
Pa kreneš ponovno

Ti mali sretni trenuci
U kapljici kiše
U kapljici znoja

Odjednom skakućeš gradom
Pogledom trčiš visoko po pročeljima
Po ulici kližu vozila
Kotrljaju se osmjesi prolaznika
Dopiru do tebe snene
Nosiš ih na potiljku
Šuškaju zaneseni
Kao mali koraci na jesenjem lišću
Vodiš ih kući neprimjetno
Nježno spremaš pod jastuk
Usnut ćeš
Nasmijana

Ti mali sretni trenuci
U kapljici kiše
U kapljici znoja.

POHVALJENE PJESME

Tri moje kćeri
Denis Ćosić

Dan je lubenica i sada u njoj spavaju
moja kći, moja kći i moja najveća kći.
Sve su im sjemenke praznine među zubima
proizašle iz tuge i djetinjeg zaborava.

Nespretnošću noža ili ubodom vilice
kćeri-bubamare cvjetaju iz posjekotine. 
Žive u šakama i s dolaskom svitanja
bude se usred dlana s rujnim peharima. 

Ostaju kao želje i neispunjeni snovi,
u strahu od ismijavanja jer nalikuju dječacima.  
Rado bi se umile u žutim maslačcima
poput dječjeg lica pod rukom nasilnika.

Kada me ne slušaju, na glavama im niknu resice. 
Kada mi lažu, tijela im postanu usta i nosnice. 
S mravima cvile na koprive da ih gromovi ne udare
i povlače se u mjesec sijena i neobrane jagode. 

Sada je zima i nikad je više neće biti.
Prvo će se prašnici utopiti u mraku,
zatim biljojedi isplakati u mrtvu zemlju.
Iz moje kćeri, moje kćeri i moje najveće kćeri
izrast će cikorije, cica mace i ciklamin oprost. 

 
Geometrija života
Sanja Domenuš

mama u vrtu drži
posude s vodom
za žedne pčele i ptice
ne pravi razliku
među živim stvorenjima
ne voli jedino
puževe golaće
njih posipa solju
i gleda 
kako se tope
naprosto nestaju
pred njenim očima
mama jednom tjedno čisti ribu
koju tata peca na Lonji
babuške i hanje
skuha ih u loncu
odvoji meso od kostiju
i stavlja uz put preko ograde
za mačke, pse i vrane
tko prije naiđe
vrane su joj osobito 
zahvalne na tome
svaki put ju upozore na 
njezine tri mačke
čim ih ugledaju u dvorištu
kako se lijeno gegaju
ostavljajući iza sebe dlake
kao maslačak sjemenke
tada vrane kriješte
glasno i uporno
šireći krila i pokazujući 
glavom na opasnost
zadovoljne što su mami spasile život
oko za oko
ribu za ribu
kost za kost
mama kaže kako je besmisleno živjeti
ako nisi iza sebe ostavio nešto
i nemaš nekakav plan
ona iza sebe ostavlja čistu i divnu
geometriju života
vodu u okrugloj, limenoj posudi
i meso ribe u onoj četvrtastoj
od sladoleda

Selim se i nosim samo ručnik
Ana Juradin

Tvoj ručnik još je mokar
i jedino što diše što je ostalo

Još je tegla meda kojom gorčim čaj
ne dam mu da skupi sumaglicu
i izgubi tvoga dodira teksturu 

Znam da su riječi iskra
a moje pale samo već pepelno tlo
pale ti prste i gase otisak i ostatak
pale crni pramen i kožicu na dlanu
stakleno gori ciklama na prozoru
poklon od tebe
kao i sve što jesam

Tvoj ručnik još je pamuk i krema za lice
ne dam mu da upije sunčanost
i izgubi glasnoću tvojih pokreta

Znam da su riječi iskra
a moje su pale na plodno tlo
bacakale se
bacile nam se
bacile nas
a moje su zapalile želju za odlaskom
i ugasile te

Nakon požara 
grijem ruke na sušilu
kad sam razlomila želju
nije v ništa iše preostalo za slomiti
seoba je naroda 
a nas je samo dvoje

Tvoj ručnik još je mokar
na njemu sušim svoj

 

Istegnuti vrat 
Tamara Bilankov

Pala je kiša na ljeto.
potopila je žamor na ulici.
Slijedeći put kad se probudim, nebo će mi biti puno bliže. 
Kad se podignem na prste, dirat ću kišne oblake.
Prekriti ću golu kožu koljena i lakta.
I dok budem polagano hodala, odjednom ću se naglo okrenuti, istegnuti ću vrat, 
samo da vidim da li još gledaš prema meni.
Kao ovog ljeta,
Kao onog ljeta…
jer sva su ljeta zapravo negdje zajedno.

Čekaju nas da ostarimo i ostanemo. Bez daha.

 
Normalna
Zvjezdana Čagalj 

Tebi pripada umjetna koža,
Neoderan naramak nepuklog tkiva,
Zategnut podbradak s pupkom pod grlom
I sjajna, tuđa, zgusnuta griva.

Tebi se navlači siva mrena
Na prolaznost vremenskih mrkih vjeđa,
Iz utrobe svetosti istječe žena
I zaor je tvrđi uz naor međa.

U zaglavlju prvoga naslovnog grijeha
Prekrižen perom iz guščjeg repa
Bezglavo ljubav bježi u potpis,
A srce za njom umorno šepa.

Tebi je mjesec na stope pao,
Izgažen, raspucan, išće piti,
Gasi se, cvrčeć' na suhoj suzi,
U jutru traži smisao biti.

A ja ti zrem ko dunjin plod,
Ja ti se predajem pčelinjem žalcu,
U meni začinje proteklost rod
I ćutim damare u naciklom palcu.

U zlatnim sandalicama
Irena Ivetić

U svojim zlatnim sandalicama
zakoračih u rujan,
grozdovima i suncokretima okićen.
Badići su zaronili
u onu duboku ladicu moga ormara.
Bez mrvice sjete
kamenčiće s vodičke plaže izvadila sam iz ruksaka
i složila preko zemlje u cvjetnoj posudi.
Ruksak sam potom ubacila u perilicu;
neka čeka, čist i mirisan, neko sljedeće putovanje.
Žuto-plava vrpca ljeta se odmotala.
U ruci držim njen kraj
dok nebom iznad naše Zlatne doline leti šareni zmaj.
U njegove rubove, poput oštrih kuka za meso,
zarili su se upitnici.
Zarezi su se pretvorili u raznobojne mašnice
i nanizali po dugačkom repu.
Uskličnici su se zabili i unakazili njegovo nasmijano lice
ali su nakon nekog vremena poispadali.
Poput ljetnog pljuska popadali su na moju terasu.
Pokupila sam ih i spremila u staklenke –  
mogli bi mi zatrebati ako se zima odulji, nikad se ne zna...
Leti moj šareni zmaj...
Tamnozelen je, i bijel, svijetlo ljubičast i kraljevsko plave boje.
Tamnozelen, kao zapušteni ali prekrasni park
između Haludova i Ribarskog sela u Malinskoj,
i bijel, poput depandansi koje se napokon
bude iz dubokog tridesetljetnog sna.
Svijetlo ljubičast je, kao moja čežnja
za ručicama jednog dječaka.
I kraljevsko plave je boje,
poput neba nad brodskom tvrđavom
kojom se razliježu zvuci Vlatkove gitare.

Leti moj šareni zmaj
dok ja lagano koračam u svojim zlatnim sandalama.
Kukuruzi šume.
Odmotala se žuto plava vrpca ljeta.
U ruci držim njen kraj,
stisak moje šake lagano popušta.
U svojim zlatnim sandalicama zakoračih u rujan
i ispustih kraj vrpce iz ruku.
Visoko leti moj zmaj,
smiješi mi se svojim romboidnim licem,
sve dalje je i dalje.
Među oblacima leluja njegov dugački rep,
ali raznobojne mašnice blijede...
Moj zmaj se sljubljuje s nebeskim beskrajem...
Poput ptičice lagana i vesela,
baka učiteljica, baka-curica
u svojim zlatnim sandalicama
mirno korača dalje.

 
Želim li te dovoljno
Dragan Mitić

želim li te dovoljno
ti poželjnija od kapi vode na usnama brodolomca
ako ne vidim jasno u tvoju skrivenu stranu
u nejasne tajne želje i slutnje
osjećam li dovoljno tanano
udarce tvojih bedara
nježne kao mjesečina
a jače od svih plima i oseka koje vladaju morima
i oceanima ljudske žeđi neutoljive
razbijajući tankere pune vina
o bedra neutješna
udarcima bludnim o čvrste hridine prsa
i vrhova naprsnutih bradavica

prilazim li ti dovoljno nježno
na prstima rose
znam li te pravilno stisnuti u kut bez izlaza
kad bi krenula u nevrijeme
da ti neprimjetno mrsim kose
i pletem s njima užad htijenja
da te kao vlastita volja zauvijek vežu za mene

znam li da tvoje oluje
ukradem u svoja jedra
njihovu moć preokrenem u smijeh
razasute kristale soli i boli sameljem u slatki prah
njime začinim svaki naš tren

znam li kad nam želja boluje
da te prigrlim blaženo
dovoljno blizu granica moga sna
udahnem nešto novog života
ponovno šapnem
da

 

Na grobu
Katerina Miletić

vadim bruškin iz vrećice
kleknem i ribam

neke boje lakše podnose prljavštinu
hrapava struktura teže se čisti
loš izbor isisa vrijeme

vadim cigaretu, palim je
ali ne pušim – obična držačica

neki odlaze kupeći svoje znamenje
drugi ne odlaze iako ih nema
ima onih koji nisu ni bili – njih šačica

vadim bocu vode i otpijam 
nisam žedna

neki se zelene
rastvaraju se 
u susjedstvu moga tijela 

vadim cvijeće,
ubola me njegova suha grančica
uspomena

neki se osvrću
prevrću

a ja 

klečim i ribam

 
Napisat ću posljednju pjesmu
Jadranka Štimac

Snijeg se davno otopio na podnožjima grada.
Sada se susreću drugi ljudi
na mjestima za zaljubljene.
Ako jednom dođem, znam,
zadrhtat će glas.
U istim čašama sad je drugo vino.
Snijeg se davno otopio, među razigranim prstima
zagrijao ruke i usta
(nikad nisam razumjela snijeg... hladan a toliko grije).
Zato, sklopit ću ruke čvrsto 
da sačuvam malo topline 
za druga nepoznata vremena.

 

Prisutnik
Mihovil Ujević

Ima li svako susjedstvo zrikavca?
Kako zvuče?
Ima li svako dvorište stablo?
Veže li se tko za lišće na njima?
Za prolazeća godišnja doba
i udaljavajuće prošlosti?
Jesu li (oduvijek) ista svjetla na planinama
i je li noćni hlad jednako blag?
Jesu li svi gledali ista sazviježđa
u crnoj rijeci mraka
kojom zrikavac žubori
mirno u ritmu treperavog svjetla?
Tragovi i obzori stapaju se 
jer početak je i kraj u prostoru.
Gdje sjede prošlosti
kada nema sadašnjosti,
kada budućnosti samo teku ravno u prošlost?
veže li se tko za lišće na granama?
(Koje raste ravno u budućnost)

 

Dan prvi
Davorka Črnčec

Zagledaj se u misli 
dok dan se mrvi
kao prhko tijesto 
bakine pite od jabuka. 

Prepoznaj taj jezik 
što govore ga oči 
dok još kao dijete u majčinom krilu 
svemu vjeruju. 

Dohvati 
taj rubni komad iz tepsije
kao da je zadnji.

Kao da je prvi.

 
Stabilno
Janja Car

Želim nešto stabilno.
Nešto čiji temelji će biti plod ljubavi,
što će me čekati toplo i puno sreće, ispunjeno.
Kada postane loše (a znam da hoće), da se mogu zadržati i pričekati da se oluja smiri u zagrljaju.
Bez straha da ću izgubiti tebe i sebe u procesu kada grmljavina prođe, vjetar se smiri. Da možemo izaći na sunce s rukama spojenim, s rukama koje nikad nisu prestale držati se, ostale su zajedno.
Kročile su kroz hladno, kroz toplo, kroz sve.
Želim nešto stabilno.