Leonarda Bosilj - Subliminalni samoubojica

Leonarda Bosilj

Rođena u Varaždinu 2000. Diplomirana je psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Trenutno je zaposlena kao stručna suradnica u Glazbenoj školi u Varaždinu gdje otkriva sve čari rada s djecom i umjetnicima.
Priče su joj u nekoliko navrata objavljivane na portalu Kritična masa i u sklopu natječaja Prozak.
 

Subliminalni samoubojica

Hodati gradom u pola dvanaest znači biti duh zaogrnut terakota maglom gradske rasvjete. Udarci mojih koraka odjekuju teškim pločama i uličnim fasadama. Ja sam general koji stupa osvojenim gradom.Slobodna sam u hodu i razmišljam da je bila dobra ideja ne ponijeti kofer i stvari. Sloboda proizlazi iz neometanog hoda, raširenih ruku i golog tijela ispod tri sloja odjeće, neopterećenog ruksacima i teretom. Izašla sam iz vlaka prije deset minuta. Ustajao zrak, miris mokraće, neprirodno bijela svjetlost - posljednja tri sata vožnje sve je pripadalo meni. Izići na hladan zrak, tamu i puste ulice bio je preporod i sada osjećam da u meni raste ushit jer sam kod kuće iako je nisam zvala domom posljednjih jedanaest godina. Ove ulice pamte odjek mojih koraka. Nisu me zaboravile. Ja sam Latinović i nije jutro, no svanulo mi je čim sam se prvim korakom udaljila od kaveza kolodvora. Ja sam Latica (majko, nikad ti neću oprostiti ime) i moje je postojanje upisano u noćnu pustoš ovog grada, svaki korak odzvanja moje ime i najavljuje moj povratak, pobjedničko stupanje generala poslanog u smrt, a čije je koplje srušilo zidine neosvojivog grada. Pitam se koliko će trajati nalet patetičnog maštanja, ekstaze hladnog zraka, prije negoli me žezlo kraljice-majke podsjeti zašto sam otišla.
Dvorska luda.
Ja-duh ostavljam iza sebe gradsku svjetlost i stupam u tamu. Šuma je prvo crnina, zatim obrisi crnih vitkih breza u crnini, a onda raspoznajem i grmlje i otpalo vlažno lišće po kojem gazim i ne proizvodim ni šum. Crna mrlja tamnija od okolne tame znači brat; brat znači blizanac, a blizanac znači četiri minute razlike pri rođenju.Četiri minute koje je proveo u njoj dulje od mene - katkad razmišljam da se zato ne može odvojiti i da je 240 sekundi zapečatilo njegov život. Pupčana vrpca još ga vezuje uz nju i nikad neće smoći snage prerezati je. Inzistirao je da se nađemo na starom mjestu, kao da smo opet djeca, desetogodišnjaci koji se igraju otpalim granama trule šume. Tu smo sagradili skrovište, imalo je mjesta taman da sjednemo na tepih od lišća - kasnije smo donijeli kartone, ali stražnjice su nam i dalje bile vlažne kad bi pala prva zimska magla. Crna mrlja pomiče se k meni i grli me u mraku, osjećam toplinu čak i preko naših pernatih jakni. Kaže mi, dobro me vidjeti nakon toliko godina, ali ja ga ne vidim. On je tamna kontura u mojim rukama, jak miris dezinficijensa i cigareta. Odgovaram mu da me zebu stopala i to je istina - vlaga je probila tanku tkaninu mojih patika - predlažem mu da se maknemo iz šume na svjetlo. Nemam više potrebu skrivati se, mir sad tražim u okrilju svog stana, u Lukinom naručju. Sretna sam. Navodno.

On ipak želi sjesti na palo deblo i zapaliti cigaretu - vraća se iz noćne, kaže, zato je i tražio da se nađemo u Trokutu. Trokut. Vraćam se u djetinjstvo i nadimke kojima smo naše lokacije skrivali od majke (kao da bi je bilo briga). Sveti trokut šume okružene bolnicom, našim domom i krematorijem, odakle potječemo, gdje smo živjeli i gdje ćemo završiti. Pucketanje, plamen koji mu na trenutak zabljesne lice (friško je obrijan) i ponovno tama s izgarajućom crvenom krijesnicom. Kašalj i dubok udah - smireno disanje. Pitam ga kako je majka, više radi njega negoli sebe, on mi odgovara mi da njom kola žestina, kao i uvijek. Kolutam očima u mraku, vjerujem da me ne može vidjeti, ali zna moje kretnje. Devet smo mjeseci proveli zajedno u utrobi, duplo više godina zajedno izvan nje.
Potom sam otišla - ja sam isti otac, to mi je jednom rekla i majka. Ostalo je zabilježeno u sjećanju: on je pobjegao čim nas je napravio, ja čim mi se ukazala prilika.
Dado je ostao. On je mamin sin i zove ju mamom. Kad razgovaramo preko Skypea uvijek ubaci rečenicu o njoj - o tome da joj falim, da falim i njemu, ali da razumije i neka pozdravim Luku. Prezirem ga u tim trenutcima i prezirem ga i sada. Ostao je s njom i ne nabija mi namjerno to na nos.Njegove riječi iskrena su briga da je njoj teško što me nema (kao da ona ima pravo da joj bude teško).
Ja se odvajam od nje, i fizički i mentalno. Zovem je Snježanom, katkad majkom, a i onda riječ ima neprirodan prizvuk. Njemu je mama uvijek bila mama i poljubac za laku noć bio je poljubac za laku noć, makar bazdio po alkoholu.
 Ja sam otišla, on je ostao. Mogu ga gotovo vidjeti kako joj kuha i tjera je da jede. Diže njeno natrulo tijelo s poda i čisti bljuvotinu; ona koja povraća po čisto presvučenoj posteljini i on koji gubi živce i urla na nju. Ona koja urla na njega; možda je udara - možda - potom traženje oprosta i utjehe i njegove suze pomiješane s majčinima. Dado i njegov glup humor nisu u krivu: majkom zaista kola žestina.

Katkad se šalim da je postao liječnik zbog nje - doktorima se uvijek nosi žestica na poklon. On se tad smije, no u tom osmijehu ima gorčine - ne prema meni, ne ni prema njoj - ne znam je odgonetnuti i nikad mu nisam čitala misli onako dobro kao on moje. Rođen je za detektiva iz skandinavskog noira - plav, mršav, hipsterskih naočala - izlazimo iz Trokuta kad me pita je li me Luka zaprosio. Pod terakotnom svjetlošću, ulice vidim da je ispijen u licu i pitam se je li posao ili majka; onkolog je i ne znam što je to morbidno u njemu da ga privlači blizina smrti. Misli skrećem natrag na Luku, potvrdno klimam glavom i on mi čestita tapšanjem po ramenu. Možda sam stvarno toliko prozirna da je znao i prije nego sam ga nazvala da stižem kući; nadam se da vidi da sam sretna jer stvarno jesam sretna; imam mali stan i Luku u njemu; jeli smo podgrijane špagete i nije kleknuo na koljeno; romantika je patetika, a ni on ni ja to ne trpimo (navodno) - zaključio je da se trebamo oženiti i ja sam se složila. Sretni smo. Da.
Prije ulaska u kuću kaže mi da moram glasnije pričati - majka je oglušila na desno uho. Klimam glavom i gledam u obnovljenu kuću. Crno-bijela fasada modernog doba, odmah pri ulasku kroz nova vrata dočekuje me stari zapah i meni je opet sedam godina.
Vraćamo se iz škole - prvi dan nastave - ona nas dočekuje zagrljajima: to se mora proslaviti i toči si čašicu. Susjeda Vera sjedi za našim stolom i smije se, ali samo majka ima crven nos. Rudolf.
Vera je otišla kući kasnije tog podneva, caklile su joj se oči, no ona je sljedećeg dana išla na posao i kuhala ručak i ljubila djecu. I nas je majka ljubila i imala zadah - ja sam noktima skidala slinu i zadah s lica i nikad se neću riješiti njihovih tragova.
Luka kaže da sam Latica raznobojnog cvijeta. Dvadeset i devet mi je godina i sada me isti vonj okružuje zagrljajem. Majka je sitnija nego je se sjećam, osmijeh širok i glava sijeda. Ljubi me i kaže mi da sjednem - ja odmah s vrata kažem da se udajem, nema mi smisla okolišati.
Plješće rukama i juri do komode - to se mora proslaviti: vadi dobar viski i Dado stavlja tri čaše na stol, ljepljiv je na dodir.
Očekivala sam nered i bio je nered, ali počistili su za mene pa prazne boce tek grlom izviruju iz kante. Promašili su krhotinu stakla u kutu prema dnevnoj sobi - vrata su zatvorena i zamišljam da su sav nered utrpali tamo. Pitam se kako je moguće da sakriva da živi u tom smradu. Možda ostatci navike iz djetinjstva, želja da svijet ne vidi tko smo.
Naučili smo sami prati veš, kosu i zube i nikad nismo nosili poderane hlače makar smo slušali punk. Već ga dugo nisam pitala što sluša, je li se i njegov ukus promijenio kao i moj pa sada stavlja klasiku na slušalice i nada se da mu tijelo još zna kako izlučiti endorfine.
Na stolu čujem kuckanje čaša i znam koja je majčina najdraža glazba (je li nekoć slušala glazbu?). Ona sjeda za stol i uzima čašu. Dado ih je napunio tri i čeka da dođem po svoju. Gledam ga u oči i pitam se gdje je nestala nadnaravna povezanost blizanaca. Dado i ja koji u Trokutu sanjarimo tko ćemo biti i tko nikad nećemo postati. Ja, veterinarka koja to nisam i on liječnik koji to jest. Ja koja se svečano zaklinjem da nikad neću biti majka i on koji ni ne može biti.Prva cigareta koju smo zapalili i od koje me grlo peklo naredna četiri dana - on koji kao da je prvi put u životu udahnuo zrak.
Uzvraća mi pogled, ali ga spušta kad s majkom podiže čašu na zdravicu. Gledam kako mu tekućina prolazi niz ždrijelo; podizanje i spuštanje Adamove jabučice. Zatvara oči dok guta kao da nije naviknut na ljutinu - proziran mi je, moj Dado-duh. Majka toči još jednu rundu, druga je za Lukino dobro zdravlje. Okrećem se i jurim van iz kuće. Pitam se hoću li uspjeti nestati u sekundi njihovih stisnutih očiju i postati duh, fatamorgana koja im se pričinila u jednoj pijanoj večeri.
Ja-duh u mislima već trčim kroz maglu grada, ostavljam iza sebe kuću, Trokut, krematorij i bolnicu. Doći ću u kavez kolodvora i nazvati Luku,  krenut će po mene usred noći, natjecati se s vlakom tko će me prvi pokupiti. Bit ću sretna. Zamišljam Luku u stanu i naš život, dijete nedefiniranog lica. Dijete znači sreća. Tako bar kažu. Vidim samo bocu viskija i papirić zalijepljen na njoj.
Hvala Vam doktore!
Spasili ste me.