Maja Halapir - Pet minuta

Maja Halapir

Rođena 1978. u Osijeku, živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika zaposlena u knjižnici. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Na međunarodnom književnom natječaju Biber 2021. njezina priča Trokut osvojila je 3. mjesto.

 

Pet minuta

Dok klizi niz grlo, progutani papirić zastaje negdje blizu srca. Blizu divovskog gonga po kojemu netko udara, brzo, brže, prebrzo. Valovi panike se šire. Želi otvoriti vrata auta i pobjeći. Treba se samo zatrčati preko ograde autoceste, ravno u polja žita. Zatim će trčati. Najprije skladno. Udah nos… izdah usta, kao u joga praksi, pusti neka te dah vodi, udah nos…izdah usta… Ali ona mrzi trčanje, oduvijek je mrzila. Isprekidano će dahtati. Ponestat će joj zraka. Je li ovo sloboda ako se boriš za kisik? Krenut će potjera, povest će i pse. I psi će dahtati. I lajati, glasno. Prepoznat će po lavežu da su njemački ovčari. Dizat će prašinu suhe zemlje dok grabe naprijed. Slijede naredbu. I miris straha. Oduvijek je željela imati psa. I kućicu s kaminom. Baš kao u slikovnici Maja na planini. Željela je biti ta djevojčica sklupčana uz velikog psa ovčara u brvnari s kaminom.

Zašto pišu slikovnice koje se nikada ne ostvare? Zašto nitko ne napiše slikovnicu u kojoj njena Lena seljaka od jedne podstanarske rupe do druge i mijenja jedan krevet sa stjenicama drugim koji nema stjenice, ali ima stare, krvave mrlje?

Udah nos…izdah usta…Pet minuta i stići će do sela. Pet minuta.

Otvara oči. Pokušava natjerati slinu u usta kako bi oblikovala suvisao govor, ali svu je potrošila na papiriće.

- Dobar dan. – ipak se zakotrlja.

- Dobar dan. Prometnu i vozačku, molim.

Izgleda strogo, ali mlado. Još je neiskusan. Možda povjeruje u laž. Što treba napraviti? Koliko novaca bi trebala ponuditi? Ili će joj se smilovati jer…Jer što? Zašto bi se smilovao baš njoj? …O kako želi da se smiluje BAŠ njoj.

- Izvolite. - usnice malo podrhtavaju, ali najbolji osmijeh je serviran.

- Pričekajte.

Provjerava radio vezom. Gongovi u njoj rastu. Udar gonga, pa tibetanske zdjele, gong, zdjela, gong, zdjela. Ali iscjeljenje ne dolazi. Kako se uopće našla u ovoj situaciji? Zato su i prekinuli. Taj čovjek je hodajuća nevolja. Prevarant, šarmer, junkie, umjetnik, ološ, otac njenog djeteta.

- Preuzet ćeš auto i odvesti ga od točke A do točke B. Ti si žensko, tebe neće zaustavljati. Nagrada kupuje tebi i Leni stan. Za jednu vožnju. Točka A, točka B.

Nije me imao pravo išta tražiti. Ne nakon svega. Glupačo, ti si pristala. Naposljetku. Želudac joj se grči. Je li to od straha ili od papirića koji je progutala? Koliko je grama moglo biti unutra? To je sigurno najčistija roba kad toliko vrijedi. Bilo ih je ukupno pet. To je sigurno previše. Umrijet će, o Bože. Neka ovaj policajac požuri. Mora krenuti.

O, Bože! Zašto mu tako dugo treba? Zar ne zna da će ona umrijeti ako uskoro ne uzme laksativ? A Lena? Što će s njom biti? Gongovi su utihnuli. Sad joj samo šumi u ušima. Tako je glasno da si više ne čuje misli. Kao onda kad je prvi puta ugledala more. Puhala je bura i demonstrirala svoju snagu. A ona nije mogla prestati gledati tu tamnoplavu neman koja napada stijene uz glasan huk. Zašto mu toliko treba? Neka se pojavi više, poludjet će!!!

- Vlasnik auta je Natko Matić. Tko vam je to?

Tako je strog. Tako strogo ispeglana košulja. Kada se to zaboravlja smijati, a počne savršeno peglati košulje? Ima li doma ženu koja mu ih pegla, ili to još uvijek radi majka? Živi li u novom POS-ovom stanu uređenom kao za katalog Ikee jer njegova žena obožava Ikeu, ili u staroj obiteljskoj kući punoj Šavrić namještaja i s dvorištem u kojem rastu tulipani, a majka je nakon smrti oca ne želi prodati?

- Prijatelj. Samo sam danas posudila auto od prijatelja. Sve je u redu s autom, jel' da?

Negdje je pročitala da je protupitanje najbolja taktika za izbjegavanje odgovora. Odlučila ga je preduhitriti. I možda zaigrati na kartu naivne bespomoćne žene. Od svih osobina ove bi ponajmanje poželjela. Lena nikad neće biti naivna niti bespomoćna. O ne…Sve što zna ju je naučila, od samoobrane do francuskog. I ono najvažnije. Vjerovati u samu sebe.

- Lena – govorila bi joj svoj omiljeni citat – ti imaš toliko toga u sebi, a najvažnije od svega, osjećaj za sreću. Ne očekuj život od nekog muškarca. U tome se mnoge žene varaju…

- Očekuj ga od sebe same. – poklopila bi Lena.

Mučnina je podsjeti na sadržaj u njenom želucu. Koliko treba da počne kolati krvotokom po cijelom tijelu i da je ubije? Papir! Papir će spriječiti kolanje sadržaja prebrzo! Sigurno se papir sporo razgrađuje, to je celuloza, mora biti da se ona sporo razgrađuje, negdje je čitala. Mora, mora …

- Moram pregledati auto. Molim vas izađite iz auta. – strog je, i hladan, poput robota.

- Da, da, naravno, nema problema, imam sve, i trokut, i prvu pomoć… - brbljala je samo da ne misli na rastuću mučninu – Neće dugo trajati? Znate, baš sam htjela stati na benzinskoj zbog toaleta, već mi je poprilično hitno.

Noge su joj bile poput pudinga, lelujavo gnjecave, i iako je i dalje imala svoj najbolji samouvjereni osmijeh dok je stajala pokraj auta, umjesto bijega počne razmišljati o kotačima tegljača koji su upravo tutnjili autocestom. Pet koraka, malo većih, bilo bi dostatno. Brzopotezni prekid ove agonije. Pet paketića, malo većih, nesažvakanih, svaki u žućkastom papiriću. Pet minuta je prošlo od kada ju je zaustavio. Koraci, paketići, minute.

Pregledao je sve, vratio joj prometnu i vozačku, rekao izvolite, doviđenja, policajac-robot koji se ne smiješi.

Pet minuta do apoteke, i još pet da lijek počne djelovati. Doda gas novom snagom.

Možda ipak uspije. Pet minuta.

Možda će se ona i Lena ipak još zajedno smijati.

Košulje je ionako nije naučila peglati.