Slavko Grčko - izbor iz fundusa MMSU Rijeka

Otvorenje izložbe u utorak 20. listopada 2020. u 18 sati

Mala dvorana Galerije Prica
Pučko otvoreno učilište Samobor
Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena do 15. 11. 2020.

Radno vrijeme galerije:

• utorak – četvrtak 9 – 14h
• petak 13 – 19h
• subota, nedjelja 10 – 17h
• ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

TRAGOVI PRISUSTVA

Osebujan likovni izričaj, eksperimentiranje različitim likovnim disciplinama, spajanje naizgled nespojivih elemenata i likovnih postupaka okarakteriziralo je umjetnički rad Slavka Grčka. Medij grafike je, međutim, ostao uvijek primaran u njegovu izričaju: razmišljao je poput grafičara kojemu u procesu izrade rada pogreške nisu dopuštene jer svaka nepreciznost rezultira neuspjehom. Kod Grčka vlada red, a tehnička preciznost u izradi svojstvena je svim njegovim radovima, bez obzira na to u kojem su mediju nastali. 

Grčkov je opus slojevit, svaki je likovni ciklus promišljen, a njegovo se stvaralaštvo može okarakterizirati kao logičan slijed koji je rezultat umjetnikova sazrijevanja. Birajući ključne asocijativne slike, teme uz koje se u riječkom likovnom krugu može staviti znak jednakosti uz Grčkovo ime jesu: ruke, opušci, slike-objekti i objekti izrađeni od odbačenih predmeta

Ruci je Grčko posvetio cijeli ciklus radova, a lako čitljiv i upečatljiv motiv utiskuje se u svijest promatrača te postaje prepoznatljiv autorov vizualni znak. U početku će raditi crno-bijele predimenzionirane, plošne i jednostavne ruke koje ispunjavaju čitavu kompoziciju slike, crteža ili grafike. Podsjećaju na grafički otisak pa ostajemo iznenađeni kada shvatimo da nije riječ uvijek o grafici, već o crtežu laviranim tušem, crnim flomasterom ili kojoj drugoj likovnoj tehnici. S vremenom će jednostavni motiv ruke postati razvedeniji, u crne plohe dodavat će bijela polja, a uskoro će akromatske ruke biti zamijenjene i kolorističkim izvedenicama.

Ruka, kao najjednostavniji i najneposredniji trag koji čovjek ostavlja, nudi višestruku interpretaciju. Prva i osnovna jest oznaka čovjekove prisutnosti, nehotičan ili namjerni potpis autora. Zanimljivo objašnjenje Grčkove ruke nalazimo u monografiji čiji je autor vidi kao simbol kulture koja polako nestaje, ustupajući svoje mjesto medijima koji su u izražavanju stvarnosti puno eksplicitniji, sveobuhvatniji i prodorniji (fotografija i film) (...). Grčkov je odnos prema novim tehnikama uvijek bio afirmativan, u svome je radu koristio tehnike poput zračnog kista, fotokopija, serigrafija, ready made, kompjutorske grafike, a sve su to mediji koji su u trenutku kad ih je on primjenjivao bili noviteti. Prihvaćao je novo i drukčije poimanje uloge umjetnika u suvremenom društvu. 

Ruka, u vrtoglavim tehnološkim promjenama u društvu, ostaje najsavršeniji ljudski motorički organ, dragocjen umjetnikov alat, a Grčko joj je, posvećenošću motivu, stvorio svojevrsni hommage. 

Repertoar tema posebno je poglavlje u Grčkovu opusu. Naizgled nevažne i trivijalne asocijacije i motivi iz svakodnevnog života potiču njegov kreativni impuls pa ti isti, obično neprimjetni znakovi, postavljeni u novi kontekst, dobivaju i novo značenje. Jedna je od takvih tema opušak koji u radovima s početka osamdesetih godina postaje glavni sadržaj slike. Sam po sebi opušak je bez značajnije estetske vrijednosti, međutim Grčko ga stavlja u različite kompozicije, obrađuje u bezbroj inačica i uzdiže na razinu likovnog znaka. Uvećava ga, multiplicira, varira mu oblik i položaj u kadru. Kombinira ga s kolažom koji izrađuje od novinskih isječaka, autobusnih karata ili pronađenih predmeta, a nerijetko u kompoziciju inkorporira i tekstualne dijelove koji su uglavnom vezani uza kulturu pušenja. 

U leksikonu likovnih simbola vrlo vjerojatno nećemo naići na opušak, a ni njegov dublji smisao nije toliko transparentan kao što je to simbolika ruke. U doslovnom prijevodu, opušak ili dogorena cigareta nije ništa drugo do trag, čija je konotacija a priori negativna, koji je čovjek ostavio. Nije li i ruka u prethodnom ciklusu isto tako simbolizirala trag čovjeka? 

Dok je ruka sama po sebi oznaka ljudskosti, neposredan znak čovjekove prisutnosti, opušak ima dijametralno suprotnu semantičku konotaciju. Dodajmo tome da je neestetizirani uporabni predmet koji u svojoj istrošenosti ima i određeni stupanj ružnoće, autor uzdignuo na razinu umjetničkog predmeta koji tretira s istom pažnjom i posvećenošću kao bilo koju drugu vizualnu temu kojom se bavio.

U usporedbi s ciklusom ruka, koji je sazdan od ploha i u kojem je svaki trag spontanosti ili subjektivnosti sveden na najmanju moguću mjeru, u osnovi je opušaka linija koja svojom razigranošću podastire oprečnu vizualnu percepciju rada. Opušci su profinjeni i minuciozni radovi u kojima do izražaja dolazi Grčkovo crtačko umijeće. Crteži reduciranog sadržajnog repertoara, razvedeni, dinamični i neposredni, emanacija su grafičkog načina razmišljanja, ali ne plošnog, već onog bazičnog, tradicionalnog grafičkog temeljenog na urezivanju grafičke matrice i otisku u kojemu je linija okosnica kompozicije. Saturirani istanjeni linijski oblici gotovo su uvijek smješteni u okvire koji podsjećaju na grafički otisak: isto kao što grafička ploča pri otiskivanju boje ostavlja trag na papiru, na ovim je radovima iscrtan okvir u koji je smješten crtež. Bez obzira na to je li riječ o slikarskoj, crtačkoj ili kojoj drugoj likovnoj tehnici, Grčkov će rad uvijek biti strukturiran i mišljen na grafičarski način. 

Grčko odlazi u mirovinu 1997., a iste godine nastaje serija radova koja spada u sam vrh autorova kritičkog odnosa prema aktualnim društvenim trendovima. Njegovo je stvaralaštvo od samih početaka bilo pod utjecajem suvremenih zbivanja i pratilo duh vremena, međutim ovaj segment rada ide korak dalje te ga se prema odabiru tema i načinu kako im pristupa može okarakterizirati kao približavanje angažiranom umjetničkom djelovanju. Grčko podrobno istražuje negativne aspekte socijalnog miljea, od globalizacije, konzumerizma i popularne kulture do sredstava masovne komunikacije, te ih na sofisticiran način bilježi i podvrgava kritici. 

Promjene u ekonomskoj politici, sve veće naznake globalizacije, društvo obilja čije posljedice autor potkraj života sve više osjeća u svome neposrednom okružju, odražavaju se u seriji radova koji se prema oblikovnom i semantičkom pristupu mogu interpretirati i kao minijaturne replike nusproizvoda konzumerizma. Sačinjeni su od industrijski proizvedenih predmeta različite kakvoće i sadržaja, od limenki Coca-Cole, omota žvakaćih guma, kartonske ambalaže i spužvica za pranje posuđa do raznoraznih nedefiniranih i teško raspoznatljivih oblika uporabnih predmeta koji su svoju osnovnu funkciju obavili i spremni su za bacanje. Riječ je zapravo o potrošnim i potrošenim predmetima, otpacima. Grčko im različito pristupa: katkad se njima koristi kao cjelovitim ready made objektima u koje ni na koji način ne intervenira, već ih kao takve upotrebljava i njima gradi kompoziciju djela ili pak uzima njihove dijelove, redizajnira ih, slaže i stavlja u nov vizualni kontekst. Vrsta upotrijebljenog materijala i način na koji se njime koristi uvjetovali su i promjenu likovne tehnike te prelazak iz dvodimenzionalne slike u sliku-objekt, a potom u trodimenzionalne predmete, prepoznatljive i tipične objekte koji će biti karakteristika jedino toga likovnog ciklusa.

Materijali kojima se koristi tragovi su ljudskog postojanja, čija uporabna funkcija više nije važna – ustupila je mjesto likovnoj funkciji predmeta, a sadržajna komponenta materijala izgubila se u krajnje estetiziranim kompozicijama. Grčko i u tim radovima pokazuje koliko je sklon perfekcionizmu te velikom minucioznošću od odbačenih predmeta slaže umjetničke radove. Upravo u načinu građenja kompozicije pronađenih predmeta leži ljepota njegovih radova. On ne pokazuje njihovu ružnoću, kao što to svojedobno nije radio ni s opušcima, već predmete upotrebljava tako da do izražaja dolazi njihova estetska kvaliteta. 

Radovi sastavljeni od odbačenih i sakupljenih predmeta izrazite su vizualne ljepote, vrhunac perfekcije i umjetničke produkcije, što ciklus kojim Slavko Grčko zaključuje svoje stvaralaštvo svrstava u najplodonosnije i najoriginalnije u njegovu opusu.

Vilma Bartolić

n.b. Dijelovi teksta objavljeni u: Vilma Bartolić, Slavko Grčko, retrospektiva. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2018.

Ruka CCXV, 1974., tuš, zračni kist / papir, 700 x 500 mm

BIOGRAFIJA

Slavko Grčko rođen je 1934. u Rijeci, na Sušaku. Za vrijeme rata, uoči talijanske okupacije Sušaka 1941., prisiljen je napustiti rodni grad i otputovati s cijelom obitelji u Zagreb gdje je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije te Grafičku školu i stekao zanimanje – litocrtač. Srednju školu primijenjene umjetnosti, Odjel za primijenjenu grafiku, završio je 1956. s izvrsnim uspjehom. Potom upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u klasi profesorâ Frane Baće i Krste Hegedušića, a diplomirao je 1962. Na Akademiji stječe 1975. akademski naziv – magistar za područje grafičkih izraza kod profesora Alberta Kinerta. Za vrijeme studija radio je kao grafički dizajner, ponajviše na uređenju revija i novina. Povratkom u Rijeku, godinama izrađuje ilustracije i grafičku opremu, između ostalog za publikaciju Galeb, list za djecu i omladinu. 

Jedan je od prvih profesora koji predaje na novoosnovanom Odsjeku za likovni odgoj pri Pedagoškoj akademiji u Rijeci, gdje započinje raditi već 1964. Prerastanjem Pedagoške akademije 1978. u četverogodišnji studij, prelazi na Pedagoški fakultet, Odsjek za likovne umjetnosti, gdje radi kao redovni profesor do 1997., zapravo do odlaska u mirovinu.

Predavao je Grafiku, Dekorativno oblikovanje, Crtanje i Slikanje te Metodiku nastave likovnog odgoja. Kao likovni pedagog i nastavnik zaslužan je za unapređenje suvremene likovne pedagogije i stručno obrazovanje studenata i nastavnika. Tijekom svoga pedagoško-likovnog djelovanja unio je niz inovacija u nastavne sadržaje i tako izbjegao sklonost prema šablonsko-receptivnim metodama rada.

Grčko se, uz pedagoški, bavi i umjetničkim radom. Tijekom života imao je dvadeset pet samostalnih i više od dvjesto skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, na kojima je izlagao slike, crteže i grafike. Primio je mnoge nagrade, zahvalnice, priznanja, diplome, povelje, medalje i pohvale. Od najznačajnijih izložbi treba spomenuti: III. bijenale mladih u Rijeci, I. zagrebački salon, Suvremena jugoslavenska grafika u Buenos Airesu, IV. plavi salon u Zadru, II. smotra međunarodne moderne umjetnosti u Firenzi, IV. međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci, I. bijenale suvremene hrvatske grafike u Splitu, I. bijenale akvarela Jugoslavije u Karlovcu i Vinkovcima, VIII. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, IV. Premio de Grabado Maximo Ramos u Ferrolu, VIII. trijenale savremenog jugoslavenskog crteža u Somboru, XIII. zagrebačka izložba jugoslavenske grafike, V. internacionalni bijenale grafike Intergraf Alpe-Adria u Udinama. O njegovim likovnim radovima pisali su Vanda Ekl, Radmila Matejčić, Janez Mesesnel, Franc Zalar, Josip Škunca, Guido Quien, Milan Zinaić, Liliana Domić, Ervin Dubrović, Berislav Valušek i dr. Izraz Slavka Grčka razvijao se od nadrealizma, preko pop-arta do nove figuracije. U grafici i crtežu kombinira geometrijsku apstrakciju s organskim oblicima. 

Bio je član Društva likovnih pedagoga Istre i Hrvatskog primorja, član HDLU-a Zagreb te dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Rijeci.

Preminuo je 2007. u Rijeci.

(Životopis preuzet iz autorove osobne arhive, prijedloga HDLU-a Rijeka za dodjelu Godišnje nagrade Grada Rijeke za 2001.)