T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Izložbe

Vice Tomasović

Izložba "Ex nihilo" ili "Iz ničega" predstavlja slikarski ciklus ispunjen mnogim bićima, djelomice stvarnim, dijelom izmaštanim.

Vice Tomasović

GALERIJA PRICA izlaže u Centru za mlade BUNKER

 

 

VICE TOMASOVIĆ "EX NIHILO"

 

 

Otvorenje izložbe 7. rujna 2018. u 20 sati

 

Centar za mlade Bunker - Info centar

 

Ulica Savke Dabčević Kučar 8

 

Samobor

 

Izložba je otvorena do 26.9.2018.

 

Radno vrijeme Bunkera

utorak – subota 10 – 22h

nedjelja 16 – 22h

 

ARTIST’S STATEMENT

Vice Tomasović

Na slici EX NIHILO vidimo prvoga čovjeka u nastajanju, nakupinu stijena koja misli. Prve riječi proizašle iz ljudskih usta bile su imena životinja koje je naš predak izgovarao plivajući u disperziji živih bića. Ogromni svemir u kojemu postojimo nastao je iz ničega i organizirao se u jednostavnu materiju koja je s vremenom postajala tako kompleksna da je to neshvatljivo. Nekada davno na Zemlji nije bilo ničega osim gologa kamenja, a danas vidimo eksploziju života. Naše tijelo je sačinjeno od materijala s površine ovoga planeta. Svi smo mi planet Zemlja. Ova slika je zamišljena kao rad u kojemu se gledatelj utapa, zbog čega ju je potrebno doživjeti u originalu, ili reprodukciji pune veličine. Centralni lik čovjeka je glavni lik samo ako sliku gledamo iz daljine. Kako joj se približavamo glavni lik postaje onaj na kojega se koncentriramo, a kružno gibanje jata riba tjera našu pažnju na slijedeći fragment ne dozvoljavajući nam da se zadržavamo na određenome detalju predugo. Iako slika ilustrira nekoliko različitih mitologija odjednom, ona je po svojoj prirodi apstraktna. Bazira se na vrsti nepotpune simetrije gdje je jedna strana konkretnija od druge raspršenije strane, što nas navodi na lažni zaključak da nešto negdje nedostaje, nešto što bezuspješno tražimo pogledom. Pozadina slike je bezlična siva boja koja predstavlja ništavilo iz kojega paradoksalno cvijeta život. Iako se na prvi pogled doima da se radnja na slici odvija u vodi zbog mnoštva riba koje su tu radi kruženja naše pažnje, kada bolje pogledamo, vidimo suživot kopnenih, morskih i letećih životinja. Čovjek je odvojen od njih veličinom, centralnim položajem i izgledom koji nas čak i ne podsjeća na živo biće, a kamoli čovjeka. On je tek njegov začetak, amorfna nakupina zemlje koja se dijeli na dva bića poput jednostanične životinje.

 

 

U prilog poznavanju ciklusa Ex nihilo

Anđelko Mihanović

Prije desetak milijardi godina nije bilo ničega. Kako je moguće da je čitavi svemir nastao iz ničega i manifestirao se u sadašnje stanje priličnog reda.[1]

Govoriti danas o Vici Tomasoviću kao mladom umjetniku značilo bi prišiti mu etiketu koja nužno ne odgovara njegovom umjetničkom habitusu, tako ni radovima iz ciklusa Ex nihilo. Iako naslov može sugerirati drukčije, ovi radovi nisu nastali per se iz ničega, već su rezultat jednog temeljitog i dugog intelektualnog, duhovnog i umjetničkog procesa i tehničke realizacije, koji pripadaju zrelosti rijetko karakterističnoj za umjetnike u početnim godinama svojih ozbiljnih umjetničkih pothvata. Stoga ovaj ciklus, čiji su prvi radovi izloženi još 2014. Godine u Gradskom muzeju u Omišu, ima svoje likovno i konceptualno korijenje i poveznicu u Tomasovićevim prethodnim projektima, prvenstveno u Teoriji biljnog porijekla iz 2013. godine (Galerija Praktika, Split) ili čak u Bestijariju iz 2008. Godine (Galerija Onaion, Omiš). Vidljivo je, dakle, da se radi o kompleksnom ciklusu koji je polako sazrijevao i razvijao se i o kojem su, u konačnici, povjesničari umjetnosti i kustosi pisali različite, čak i oprečne tekstove.

Unatoč tome, formalno gledajući radovi su jasni: platna velikih dimenzija,[2] neka monokromna, neka polikromna, ispunjena su likovima iz slikarevog imaginarija na jedan skladan i linearan način. Djeluju na gledatelja dvojako: ostavljaju različite dojmove promatrani iz daljine, kao detaljno izvedeni mozaici, i iz blizine, kao višestruki planovi u kojima se nalaze priče kojima se autor bavi. Platna su pregledno strukturirana te je bez velikih poteškoća moguće slike podijeliti na sektore i čitati ih kao pojedinačne likovne narative. Te male scene su likovno vrlo uspjele jer Tomasović minijature uklapa pozitivno kako u te neprimjetne okvire, tako u kontekst cjelovitog okvira slike. Likovi koji ih sačinjavaju iz daljine mogu se činiti kao puka ponavljanja jednog motiva, međutim, tek ponešto temeljitijim gledanjem moguće je zaključiti da su ovi „fantazmagoričnih svjetovi“[3], kako ih je definirala Morana Matković, puni jedinstvenih spojeva ljudskih i životinjskih tijela i biljaka. Kako sam autor ističe, likova ima preko tisuću na svakoj slici.4[4] Lana Beović piše o „disperziji života“ i „eksploziji likova.“[5] S tim u vezi, povjesničar umjetnosti odgojen na šablonama i potpisu klasičnih i srednjovjekovnih škola i radionica očekivao bi i da će se jedan suvremeni umjetnik još lakše otkriti u nekom detalju poput uha, nosa ili usta likova, međutim, Tomasović vješto varira svoja rješenja, tako da tražiti umjetnikov potpis i zajednički nazivnik u očima, zubima i općenito tijelima njegovih antropomorfnih oblika, koji su dosad već postali njegov zaštitnih znak, nije lak zadatak. Ova složenost i raznolikost likovnih oblikovanja govori mnogo o umjetnikovu temeljitom i etičkom pristupu slici: ne samo da jedno platno iz ničega može nastajati dva mjeseca, već slikar ponekad i nakon dužeg vremenskog perioda na isto dodaje svoja nova razmišljanja i utiske, koji pripadaju, kao što je gore spomenuto, istoj intelektualnoj, duhovnoj, naposljetku i likovnoj matici i govore mnogo o samom umjetniku i njegovu promišljanju univerzalnih životnih, neumjetničkih tema. Upravo je to promišljanje o univerzalnim životnim temama u okvirima kulturološkog (i ako smijem dodati, religijskog) podneblja kojem Tomasović pripada ono što ga određuje kao umjetnika i čovjeka. Druge strane, likovna rješenja i obrada tih stih tema nemaju svoje reference u hrvatskoj likovnoj tradiciji.

Krenimo stoga od intelektualnog aspekta ciklusa: Ako čovjek razgovara s Tomasovićem o pitanjima koje problematizira u svojim slikama, često može čuti nesvakidašnje pojmove poput biotehnologije, bioetike, transhumanizma ili posthumanizma. To su kategorije unutar kojih autor razmišlja kao istraživač u klasičnom smislu izraza. Unatoč tome, dok govori o svojim slikama i konkretno o slikarskom radu tvrdi da je to „zen proces“ i da u tim situacijama „nije previše razmišljao“ o teorijskim problemima i pitanjima koja ciklus razmatra.[6] Ipak teško je osporiti činjenicu da Tomasović kao svoje konceptualno počelo uzima mitologiju i na slikama realizira „sva živa bića, van vremena“ iako istovremeno ponešto paradoksalno proglašava da se radi o ovoj stvarnosti, a ne misteriju.[7] Posjetitelj izložbe svakako se može legitimno zapitati o kojem se točno povijesnom periodu radi: radi li se o nekakvoj viziji budućnosti možda ili o prapovijesti? Ex nihilo propituje službenu paradigmu postanka svijeta, prema Tomasoviću radi se o „post-mitološkim modelima postanka… Te biljne životinje koje naziva(m) Homoherbama predstavljaju teoretski model živoga bića koje je moglo postojati u zemaljskoj prošlosti, a iz kojega evolucijskim stablom nastaju suvremene biljke, životinje i na kraju ljudi,“ ističe autor.[8] Naglašava da se pritom okreće znanosti, medicini, biologiji, psihologiji, i u širokom luku pokušava zaobići moguću poetičnost. Pokušava materijalizirati teorijski model koji počiva na stablu života i njime otvara moralna i etička pitanja. Kustosica Draženka Jalšić Ernečić u predgovoru Tomasovićevoj izložbi u Koprivnici precizno je kontekstualizirala odnos navedenih pitanja i autorovog slikarstva te je, napisala da umjetnik „pitanje prapočetka…primarno povezuje s idejom umjetničkog stvaranja,“[9] dok Petar Grimani u prvim radovima iz ovoga ciklusa vidi slike „kao polazište za razjašnjenje vlastitog odnosa prema vanjskom svijetu i onom unutarnjem.“[10] S obzirom na svoj kršćanski (katolički) svjetonazor Ex nihilo uzima kao kršćanski princip. Ovaj ciklus nije prvi u kojem je moguće tražiti duhovne tj. religijske reference: istaknuo bih performans Pokora izveden 2015. godine na 14. danima performansa u Varaždinu i ponovljen tjedan dana kasnije u Puli te performans-instalaciju Hram iz iste godine gdje je autor kleknuo i sklopio ruke kao za molitvu pred bankomatom u centru Omiša.

Iako su drugi povjesničari umjetnosti dosad tražili u svojim tekstovima poveznice između radova Ex nihilo s onima umjetnika iz povijesti, sam umjetnik negira pretpostavku da se svjesno referira u svojim slikama na tuđe radove; on je individualac, ali alkemičar koji na jedan svoj način traži progovara o „skrivenoj povijesti svijeta i biologije.“[11] Doduše, u jednom razgovoru za Jutarnji list sam umjetnik je istaknuo da su mu „romaničke iluminacije i kiparstvo zanimljivi zbog prenatrpanog kadra poznatog kao ‘strah od praznog prostora’. Danas nas znanost uči da u ‘praznom’ prostoru čestice konstantno nastaju i nestaju. Praznina u biti ne postoji.“[12] Autor radi post-konceptualizacijom, radi bez plana, stvara određeni lik i onda razmišlja zašto je to baš tako napravio, što znači da bez obzira na snažan teoretski i misaoni aspekt likovnost kao metoda ima značajnu ulogu. U svojem kreativnom istraživanju autor negira povlačenje referenci iz tekstova. Premda bi se povjesničaru umjetnosti kao prirodan kontekst Tomasovićevog stila mogao nametnuti nadrealizam, primjerice Ives Tanguy i njegovi oblici na slici The Sun in Its Jewel Case (Le soleil dans son écrin),[13] ili oni sa slike There, Motion Has Not Yet Ceased (Làne finit pas encore le mouvement),[14] Mladen Lučić u predgovoru izložbe Sve živo u Puli stilsku ‘etiketu’ pronalazi u „novom manirizmu koji se u Tomasovića realizirao kao svojevrsni diskurzivni odgovor na spomenute realizme, ali i cjelokupnu hrvatsku likovnu scenu.“[15] 18 Nadalje, još jedna od formalnih karakteristika slika Ex nihilo, ali i drugih Tomasovićevih radova u ovome mediju jest izražajni kolorit. On umjetniku ne služi kao potencijalni emocionalni okidač već kao instrument koji koristi u svojem eksperimentiranju s volumenima i igri u prostoru. Svjestan je činjenice da društvo ne gleda slikarstvo na isti način kao prije pedeset godina pa naglasak stavlja na efekt overload-a i dovodi počesto sliku do krajnje granice vizualne ugode. Sve to sam umjetnik sažima u svoj alter-ego Insipiens, on je za njega likovni duh i likovni jezik, istovremeno parodija i karikatura ezoterije. Njegovi likovi nisu zli i ne bi trebali biti zastrašujući, iako naoko mogu biti neugledni. Čudni likovi Tomasovića su oduvijek zanimali i on im je dosljedno predan, radi na njima dugo godina i sprema ih i izlaže u svojim bestijarijima, kakvima na neki način možemo shvaćati i slike ovog ciklusa.

Naposljetku, moguće je zaključiti da se svojom likovnošću Ex nihilo, ali i umjetnost Vice Tomasovića općenito ne uklapa u suvremenu umjetničku scenu u Hrvatskoj jer autor u više medija na sebi svojstven način problematizira univerzalna pitanja. Ono što Tomasovića izdvaja stoga, po mojem mišljenju, nije tematika kojom se bavi, već morfologija i kolorit likova, horror vacui o kojem su u kontekstu Tomasovićeva slikarstva već pisali drugi povjesničari umjetnosti (zbog čega izbjegavam ponavljati opća mjesta u tom smislu) i eklekticizam u multimedijalnosti, ali i teoretski odgovori koje pruža paralelno sa svojim radovima. Iako definitivno nije prvi Tomasovićev ciklus, obilježio je i zaokružio jednu veliku etapu njegovog umjetničkog života i čini se da bi se mogao pokazati kao prekretnica u autorovu profesionalnom likovnom putu.

Ex nihilo nihil fit.

 

[1] Vice Tomasović, preuzeto s https://www.jutarnji.hr/kultura/ art/vice-tomasovic-suvremenu- umjetnost-treba-disperzirati- na-otoke-i-u-sela/ 4621073/

[2] Redom 150 x 110cm ili 170 x 110cm, ali i 120 x 208cm i 200 x 270cm

[3] Morana Matković, predgovor izložbi Vice Tomasovića u Laubi, 11. 3. — 23. 4. 2015.

[4] Ivan Dorotic, Duhovni imaginarij i titual poglavice, 23.3.2015., preuzeto s https://vizkultura.hr/duhoviti- imaginarij-i-titula-poglavice/

[5] http://www.culturenet.hr/ default.aspx?id=69244

[6] “Ovi likovi nastaju bez pretjeranog promišljanja i planiranja. Zapravo čitav proces je eksperiment, jer nikako ne mogu znati kako će slika na kraju izgledati”, iz: Maja Hrgović, Vice Tomasović: Nisi afirmiran sve dok nisi afirmiran u Zagrebu

[7] Iz razgovora s umjetnikom, 5.5.2017.

[9] http://www.culturenet.hr/ default.aspx?id=78185

[10] http://www.culturenet.hr/ default.aspx?id=62121

[11] Iz razgovora s umjetnikom, 5.5.2017.

[12] https://www.jutarnji.hr/kultura/ art/vice-tomasovic-suvremenu- umjetnost-treba-disperzirati- na-otoke-i-u-sela/ 4621073/

[13] Flint, Lucy. Yves Tanguy. The Sun in Its Jewel Case (Le soleil dans son écrin ) preuzeto s https://www. guggenheim.org/artwork/4034

[14] Davidson, Susan, There, Motion Has Not Yet Ceased (Là ne finit pas encore le mouvement) preuzeto s https://www. guggenheim.org/artwork/14607

[15] „Slike i objekti koje je Vice predstavio na ovoj izložbi u HDLUI predstavljaju bitno osvježenje u hrvatskom umjetničkom prostoru koji je zadnjih nekoliko godina uglavnom zagušen slikarstvom tzv. novih figuracija ili novih hiperrealizama.“ Mladen Lučić, Sve živo, predgovor izložbi Vice Tomasovića u Galerijskom centru Varaždin (10. 10. 2017. - 20. 10. 2017.).

Objavljeno: 20.08.2018.

Dokumenti za preuzimanje