Anela Borčić - Drugost

Anela Borčić

Rođena 1966. u Splitu. Živi i radi na otoku Visu kao ravnateljica u Osnovnoj školi Vis. Kao velika zaljubljenica u svoj otok i njegovu kulturnu baštinu tu ljubav nastoji prenijeti na najmlađe radom na brojnim školskim projektima.

Objavila je zbirke poezije Blaženstvo trenutka i Beračica soli, zapaženi roman prvijenac Garbin, zao vjetar te knjigu priča Kuća Pupuletovih. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Piše za klape, sudjeluje na pjesničkim manifestacijama, a sudjelovala je i u nekoliko skupnih izložbi fotografija u zemlji i inozemstvu.

Drugost

U Zagrebu je vruće, a njegov haustor je još prohladan, pun ocvalih mirisa i sumnjivih sjena. Penjala sam se uz strme stube, osluškujući kucanje srca u grlu. I moja se koža smijala, sluteći skoru toplinu Belina zagrljaja. O, pa mi ćemo opet danas biti zajedno! Sat, dva, a možda i pet... Ma nema veze koliko, u ljubavi se vrijeme ionako mjeri srećom! Nisam se mogla točno sjetiti kad su nam susreti prestali biti ugovorene slikarske poduke i postali nužnost, niti kada smo postali jedno drugome hrana, a pri tome osjećali sve veću glad. Sa strepnjom pokucah ispod srebrne pločice ispisane krasopisom: Adalbert Čikoš Sessia, atelier.

Prestanem dvojiti tek kada ugledam podrhtavanje kvake. On je! Ipak se već vratio iz Akademije! Utroba bljesne srećom.

-Dušo, ljubljena moja, zagrli me na vratima. Mirisao je na sapun, na dobrotu.

-Znaš Slava, svaki put kad dođeš, imaš tako sretno lice! Nekoliko puta sam ti to htio reći, ali imamo uvijek pametnijeg posla. Sjajiš, divna si!

- A ti... Tvoje lice, upitam ga upitnim pokretom.

- Moje je uvijek sretno, Bela se okrene prema meni. Jer znam jahati divljeg konja koji se zove ljubav, naučio sam to kroz bol u mladosti pa sada nemam razloga za tugu. Jedan sam od rijetkih, inače bi nas ovaj naš odavno zbacio. Zato ti i mogu dati sretno lice, evo ovako;

Žestoki poljubac nam pokida misli. Povuče me, ljubeći, prema zelenoj sofi. Nije prestajao ni dok smo vodili ljubav.

Začudila me je skliska mokrina u ušima, vlažnost u kosi. Plakala sam, smirujući se u njegovom zagrljaju. I on je. A onda mi veselo pokaže kako u parku pred kućom neka žena upravo zaziva djevojčicu mojim imenom. Otvorim usta kao da se javljam, ali ni glasa ne pustim. Osmjehnemo se jedno drugome i čvrsto zagrlimo, iznova. Dodirivao me je palcem po trbuhu. Povremeno sam ga ljubila u vrat. Svjetlost dana je gasnula. Vani grad nije postojao. Postojao je samo ovaj prostor zasićen mirisima ljubavi, isparinama ulja, terpentina i nekoliko dovršenih slika u kutu iz njegova ciklusa Inocentija.

Vrijeme nam bježi, osjećam to. Već je 1902., opet je ljeto, a on... Ukopan u svoju poziciju, ne donosi odluke! Iako sve izgleda kao i prije, slutnja je preteška.

-Ljubavi, ljubavi moja, jel' ti lijepo bilo, upita me gledajući u oči.

Zaokupljena mislima, ne odgovorim. Nasmije se i lepršavo nastavi;

-Kad sam dolazio ovamo, nisam mislio da ćemo voditi ljubav. Tko bi rekao da ću opet moći!

Zaprepašteno mu se unesem u lice. Osjetih toplinu daha.

-Da. Jutros, s njom!

Izgovarao je pravilno, polako. S lakoćom sam mu čitala s usana:

- Moja žena je isto divna, znaš. Justina je dobra i mila. Pametna je i tanana, putena isto kao i ti. I baš mi je velika ljubav! Znao sam to čim sam je prvi put ugledao. Ljudi krivo misle da ljubav nestaje godinama, da može izblijedjeti brakom, a to je krivo, moja još traje kao i prvog dana kad sam je ugledao, a bila je još dijete. Lijepo dijete je bila ta moja sestrična i moja supruga Justina Rymann...

Duša eksplodira i rasprsne se bijesom koji me golu odnese do radnog stola. Načrčkam komadićem ugljena na čistom papir-skicenu:

- Kad je već toliko voliš, zašto nisi sada s njom? Vjernost? Privrženost? Odanost?

- Što, zar se ljutiš, iznenadi se. Ali ona je moja žena, dušo! Ovdje sam jer te volim. Slava, volim te svim srcem, tijelom i dušom, to znaš, osjećaš to. I nikome, osim Justini i tebi, nikada to nisam rekao. Prekrasna si i zaslužuješ svu ljubav svijeta, ljubavi moja, baš si mi velika ljubav. Zamisli, uza svu tu ljepotu koju doma imam s njom, ja s tobom doživim ovakvu ljubav, zamisli koliko je tek onda ta naša ljubav velika.

- Krivo! Sve je krivo! Ja sam druga, odvratim histeričnim mahanjem, a onda udarim nogom u štafelaj. On u padu povuče za sobom još jedan, pa oba pljesnu o pod, zajedno s platnima. Sjednem među njih, pokrijem lice uplakanom kosom i kriknem. On ustane, odlijepi mi vlažne uvojke s lica i prstom mi podigne bradu:

-Ljubavi moja, znam, ali ti imaš krivo, pokuša me smiriti.

-Ti nikako da shvatiš da ovo nije drugost, dušo moja. Ti si prva, i ona je prva. Nema tu nikakve prve i druge, nikakve drugosti nit dijeljenja, shvati to, mila. I ne muči se, svi poljupci i sva ljubav svijeta zauvijek su tvoji.

Nisam mogla disati, shvatiti. Njegova istina bila je kamenčić među zupčanicima mog shvaćanja. Poludjet ću, polomit će me! A ja jedina znam sve o svima, i jedina mogu donijeti ispravnu odluku! Ako ga se budem mogla odreći, spasit ću svih jer kad bolje pomislim, uskoro će mi raditi isto što i njoj...

- Teško mi je. A tebi?

- Zašto bi? Slava, daj! Pa ja svojoj supruzi ne uzimam što je njeno, ovo među nama ionako ne pripada Justini. Svaki njen poljubac ostat će njen, ona pliva u moru moje nježnosti, čak je pomalo i bahata zbog toga. Ja ljubav ne kradem od nje, ona nema manje jer ti imaš moju ljubav, kako to ne možeš razumjeti? Niti od naše ljubavi išta kradem za nju, ne… Njeni poljupci su njeni, tvoji su tvoj. Duša je ogromna, ona raste što se više dijeli i daje. Uvjeren sam da sam u pravu i da se tako može. A drugo je to što živimo u ovako glupom svijetu u kojem bi ljudi da čak i trava raste pod pravim kutom i ljudi su glupi... Milo moje, ti si pametna, ti to možeš shvatiti, umjetnica si. Volim vas neizmjerno i obje ste mi prve, smješkao mi se napeto.

- Ali ti si jedan! I taj jedan voli nas dvije! I uvijek jednoj laže, otrgnem se i pobjegnem u kut. Pokušavala sam pratiti smisao njegovih ugljenih slova na tek nategnutom platnu:

- Meni se do sada nikada nije dogodila ljubav, ne od Justine. Te žene o kojima sam ti pričao, to je bilo nešto sasvim drugo… Slava, ovo nije grijeh, a ni muka. Meni je ovo ljubav, velika, iskrena i najveća.

Zašutjeli smo. Bespomoćnost se mrijestila gorčinom i bojala tamnim tonovima sve predmete u ateljeu. Pokušavala sam ga shvatiti, no nisam uspijevala niti obujmiti takvu sliku svijeta, a kamo li... Oslonim se na osjećaj. Vani je pulsirala topla noć, ali bilo je zima. Zatvorim prozor.

-Što radiš, vruće je! Sav sam znojan, usprotivi se Bela.

-Tresem se, pokažem naježene ruke. Pokaže mi prazno mjesto do sebe.

Dok sam lijegala, osjetim prvi put koliko sam suvišna. Ustanem i polako napišem:

-Ti voliš mene. I voliš nju. Svi imamo problem. Vaša je ljubav starija, ona ti je žena. Budi s njom.

Glava mu se trzne na jastuku i užasnuto me pogleda. Kutovi očiju mu se zastakle:

-Molim te, ne radi to! Ne radi nam to… Svi ćemo strašno patiti, tek tada nitko od nas neće biti sretan!

Sjednem na krevet do njega. Tako je lijep s tom tamnom kosom, dugim licem, tako moj... Ubit će me ova ljubav!

Skočim, stanem kupiti odjeću. U ateljeu se tama već bila sasvim zgusnula pa on posegne za noćnom svjetiljkom i unese mi se u lice:

-Ali Slava, dušo moja, daj da ti još jednom pokušam objasniti. Ti nikako da shvatiš, ma nema tu drugosti, ti si prva, moja si ljubav, sve si mi… Volim te! I Justinu volim... I uvijek ću je voljeti!

Sjedio je na rubu i gledao me očima djeteta nesvjesnog štete. Groteskno se nasmijem u slapu narančaste svjetlosti lampe. Gol me isprati do vrata. Izgledao je smireno i učini mi se da je meni puno teže nego njemu, da mi je više stalo. Nisam se osvrtala. Pogledom ga nisam tražila iza onih čvrsto navučenih crnih zavjesa.

Tu noć sam se budila, razgovarala sa sobom i bila neobično dobro, ali pred zoru uskrsne ljubav i natjera me da tražim Beline slike, sva njegova nježna pisma i one divne naušnice s ljubičastim kristalima koje mi je poklonio za prvu godišnjicu. Podbula od plača, odlučim ujutro otići mojima u Ozalj. Da, idem doma! Idem na zelene obronke moje Kupe, tamo gdje rastu maslačci, bršljan, visibabe i šumarice, tamo ću se oporaviti!

Sobom ću uzeti samo nedovršeno platno zgrade zagrebačkog Rektorata i na Belinu kompoziciju nadodat ću boje, detalje... Tek kad završim, doći ću. Donijeti mu... Ne prije!

Srce mi je opet tuklo visoko u grlu, a koža od papra se smijala dok sam otvarala ona teška vrata haustora. Pločica s njegovim imenom na vratima bila je skinuta. Vrata pritvorena. Unutra su neki ljudi... Radnici?! Gledamo se začuđeno.

- Gospodična, tražite nekoga, upita me gospodin u crnom pružajući ruku. Rudi Hamer, trgovac nekretninama. A milostiva je?

Odmotam onu netom dovršenu sliku Rektorata koju sam donijela Beli i uprem prstom u svoj potpis:

- Slava Raškaj... A, slikarica ste! Pa kaj onda niste znala da je atelje gospon Čikoš - Sesije prodan? I njegova kuća isto! Rasprodao je naglo svu imovinu jer je sa suprugom Justinom i sinovima otišao živjeti u Ameriku. U New York! Otišao je sa njima i stari prijatelj, gospon Robert Auer, isto slikar... Eto, sad znate!

Tutnem mu u ruke platno i uđem.

-Ali gospodična, kud ću ja s tim? Unutra ničeg nema...

Sudarila sam se s radnicima koji su taman iznosili našu zelenu sofu, okretala se, dodirivala zavjese, još su jedino one ostale, rukama pokrila lice, čučnula i zaridala na sav glas. Slika nas dvoje slomila se u tisuće krhotina. Oštri komadići zabijali su se, nanoseći mi neizdrživu bol. Oni radnici su mirno stajali. Instiktivno su zauzeli stav posmrtne straže preda mnom.